Naša djeca, naša stvarnost
Predstava o maloljetničkom nasilju “Ovo bi mogla biti moja ulica”, premijerno prikazana u Zagrebačkom kazalištu mladih, potaknuta je angažmanom onih koji su svjesni nepodnošljive društvene napetosti u kojoj neprestano živimo: u zemlji u kojoj se egzistencije na rubu gladi miješaju s domoljubnim busanjem u prsa na granici histerije i kriminalom biblijskih razmjera, netko je morao progovoriti i o posljedicama – nasilju koje se valja ulicama, brutalnim premlaćivanjima do smrti, ljudima koje ni za što nije briga… Takvu predstavu ne može napraviti nitko iz kruga redatelja pod oznakom “ni vrit ni mimo”, nego samo netko tko se do sita najeo kiselog grožđa takve nevesele stvarnosti.
Polulikovi “iz moje ulice”
Redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić autorski su tandem koji je svoj poetski rukopis stvorio unutar generacije koja ne zna ni u što da vjeruje ni od čega će živjeti, čiji su roditelji uglavnom nezaposleni i bijesni na cijeli svijet i koji svojoj djeci ne znaju ništa drugo reći osim domoljubnih stereotipa o ratu, otrovnih opaski o Srbima i tiradu o uroti protiv Hrvatske. To je generacija koja ne vjeruje u pravnu državu, jer je uvjerena da ta pravna država laže kad god stigne. “Ovo bi mogla biti moja ulica” je predstava o nasilju koje izrasta iz humusa hrvatskog društva nagnojenog truleži koju su – svi pomalo – proizveli njegovi građani.
U predstavi inspiriranoj brutalnim ubojstvom zagrebačkog maturanta Luke Ritza pojavljuju se ti tipični polulikovi “iz moje ulice”, koji su mogli nešto učiniti ali im to nije palo na pamet: policajka koja je pobjegla s mjesta zločina, novinar očevidac koji će “jednog dana napisati istinu”, trudnica koja se “ne smije nervirati”, školski psiholog koji nakon svega “želi pomoći” i Lukini prijatelji koji bi infantilno željeli “revoluciju” ili bi pobjegli od svega. Na sceni su i roditelji ubojice i roditelji žrtve, a tu su i predstavnici nadležnih institucija, koji se uglavnom krevelje. Odrasli su većinom prikazani kao kilavi malograđani, prerušeni u mirne susjede, koji su praktički sudionici u zločinu. Ono što otrežnjujuće djeluje na publiku jest činjenica besmislene smrti mladića koja neprestano visi u zraku, slika njegovih roditelja iskrivljenih od bola i konstantni pogled na te sporedne junake koji se bezglavo muvaju po pozornici.
Sama predstava ne teče kao rekonstrukcija zločina nego kao psihološka priča o onome što se događalo poslije, na dan Lukina sprovoda. Redateljski dvojac Tomić-Kovačić dramaturški je rasporedio aktere na nekoliko scenskih razina na kojima se radnja paralelno odvija, čime je postignuta atmosfera neke morbidne socijalne napetosti, gdje svatko mora sam pojesti izmet svoje odgovornosti. Kako su nakon premijere rekle Anica Tomić i Jelena Kovačić: “Jedina istina je da Luke Ritza više nema i to je najveća tragedija. To je trenutak u kojem se smrt uozbiljuje i postaje prisutna, a sprovod nas vraća u prošlost, kada se moramo suočiti s nama samima.” Ipak, “Ovo bi mogla biti moja ulica” nije predstava koja želi biti nekakav strogi moralni sudac, ona nas jednostavno pokazuje onakvima kakvi jesmo, u onome što smo učinili i onome što smo propustili učiniti.
Grč u želucu
Likovi u predstavi nemaju osobna imena nego tek funkcije ili karaktere, a Luka Ritz se izravno ne spominje nego je prisutan kroz tekstove koje je napisao u djetinjstvu ili mladosti. Ipak, u izvedbi sudjeluje jedna autentična svjedokinja tragedije, Lana Janjić, Lukina prijateljica, čime je zatvoren metafizički krug između konkretnog događaja i društva koje kancerogeno rađa mnoge takve slučajeve.
Glumački ansambl – u kojem su Suzana Nikolić, Nataša Dorčić, Damir Šaban, Marica Vidušić, Jadranka Đokić, Goran Bogdan, Edvin Liverić, Filip Nola i drugi – odgovorno je odigrao ovu razdiruću dramu i time ponio težak psihološki teret na leđima. Jer, izvan svake patetike, predstava proizvodi neprestani grč u želucu i svakome tjera suze na oči. Emotivni naboj povećava omiljena pjesma Luke Ritza (“Poštar lakog sna” Pipsa), kao i drugi songovi grupe koje voli njegova generacija, ali i generacija njegovih roditelja. Predstava neprestano pulsira i drhti u nama jer stvara osjećaj da smo i mi u njoj danas imaginarno prisutni, kao što naša djeca sutra u realnosti mogu biti neke stvarne žrtve. U tom smislu “Ovo bi mogla biti moja ulica” ima nečeg spontano edukativnog: paradoks hrvatskog društva i jest u tome što se doima kao skupina maloumnika koje treba za ruku povesti u jednu potpuno novu školu – školu tolerancije i poštivanja drugoga.