Nestali u nemaru

Mnoge obitelji, nažalost, nestaju, mnogi su roditelji i umrli a nisu dobili odgovor na pitanje gdje su im djeca. Sutrašnji razgovori, vjerujem, konačno će pomoći da svi zajedno riješimo ta pitanja – rekla je premijerka Jadranka Kosor uoči posjeta predsjednika Srbije Borisa Tadića Vukovaru i dodala da će se učiniti korak naprijed ako se dozna sudbina i jednog branitelja i civila.

Ne znamo je li premijerka pritom mislila i na građane srpske nacionalnosti, čije porodice već 15 godina čekaju na političku volju da bi mogli doznati sudbine svojih najbližih, poput osamdesetogodišnje Ružice Lalić, koja je administrativnu proceduru i iscrpljujuću potragu za suprugom Urošem, nestalim u skradinskom zaleđu, morala zbog godina i lošeg zdravstvenog stanja prepustiti Uroševu sinovcu Tihomiru.

– Već 15 godina traje naša porodična agonija da dostojno sahranimo strica Uroša: samo su nas šetali i prebacivali loptice od Međunarodnog i Hrvatskog crvenog križa do Uprave za zatočene i nestale Ministarstva branitelja, a obraćali smo se i pučkom pravobranitelju. Moja je strina u jako lošem stanju, a životna joj je želja da dostojno sahrani svog supruga. Nastavi li se dalje ovako, to neće doživjeti – kaže Tihomir Lalić.

Njegov je stric nestao 5. augusta 1995. oko jedan sat popodne, kada je iz svog sela Gorice odagnao stado ovaca na pašu. Dva dana kasnije, u sanaciji šireg područja Gorica, njegovo mrtvo tijelo pronalaze djelatnici policije iz Kistanja. Tijelo je obducirano u Šibeniku, gdje su ga na temelju fotografije identificirale dvije svjedokinje, a potom sahranjeno na šibenskom groblju Sv. Mare, u grobno mjesto 15 i pod oznakom “NN”. Preko Međunarodnog crvenog križa od najbliže su Uroševe rodbine još prije deset godina uzeti uzorci krvi, no od tada se malo što pomaklo s mjesta.

Ogorčeni tromošću države

– Zaista ne vidimo objektivan razlog zbog čega se sve ovoliko razvlači kada je situacija  sasvim jasna, pouzdano se zna gdje je tijelo sahranjeno i samo nedostaje laboratorijska potvrda da su to posmrtni ostaci Uroša Lalića. Ured za zatočene i nestale u posljednjih sam šest mjeseci zvao više od dvadeset puta, ali odgovor nisam dobio. Ljubazno se jave na telefon, ali ovoga nema, na sastanku je, onaj je na godišnjem, na bolovanju, nazovite kasnije… Moj stric je civilna žrtva rata, koju su brutalno strijeljali pripadnici hrvatskih oružanih jedinica, ne znam kako drugačije opisati smrt čovjeka na kojem je nađeno 19 ulaznih rana – kaže Tihomir, koji je zajedno s porodicom u “Oluji” izbjegao u Republiku Srpsku, gdje i sada živi.

Posredstvom pučkog pravobranitelja, Ured za zatočene i nestale obavijestio je Tihomira Lalića da se ekshumacije posmrtnih ostataka osoba stradalih u “Bljesku” i “Oluji”, koje su u skladu s pozitivnim propisima i u organizaciji Ministarstva branitelja sahranjene na grobljima nakon humane sanacije terena, radi ekonomičnosti, veće učinkovitosti i izbjegavanja zamjene provode tako da se svi ostaci s nekog područja istodobno ekshumiraju i otpremaju u nadležne ustanove na DNA analizu. Takva se metodologija primjenjuje i u drugim državama, jer omogućuje nepristrano praćenje procesa od strane međunarodnih organizacija. Po podacima Ureda za zatočene i nestale, dosad su ekshumirani posmrtni ostaci nestalih u “Bljesku” i “Oluji” s groblja u Kninu, Gračacu, Korenici, Žitniku, Petrinji, Dvoru i Medarima. Od ukupno 809 tijela identificirano je 489 osoba, čiji su ostaci predani porodicama.

Šef Uprave za zatočene i nestale, pukovnik Ivan Grujić, ističe da dinamiku i redoslijed  ekshumacija određuje cijeli niz faktora, od kapaciteta raspoloživih za ekshumirane posmrtne ostatke do zahtjeva nadležnih tijela za traženje nestalih osoba Srbije i BIH.

– Iz odgovora koji sam dobio preko pučkog pravobranitelja jasno se vidi da je pristup Uprave za zatočene i nestale krajnje površan i zadovoljava samo formu: zaključuju da je u našem slučaju riječ o nestaloj osobi iz Srbije ili BIH, nisu precizirali kada će biti ekshumacija u Šibeniku, rekli su samo da će biti nakon Okučana, a to može biti i za tri godine. Na kraju i  jedna notorna laž: pučkom pravobranitelju su naveli da smo upoznati sa svim detaljima i da s nama kontinuirano komuniciraju već godinama! A nitko nam se nikada po ovom pitanju nije obratio – kaže Tihomir, koji smatra da se radi o javašluku i namjernoj opstrukciji jer je riječ o srpskim žrtvama.

Porodica Lalić je krajem oktobra posjetila šibensko groblje Sv. Mare, na kojem je sahranjeno tridesetak ljudi stradalih u i nakon “Oluje”. Groblje je zapušteno i obraslo travom, ostalo je tek nekoliko oznaka “NN”. Sreli su tamo još nekoliko porodica nestalih, koje su također ogorčene tromošću države.

– Zamislite taj paradoks, ljudi se vesele sahrani svojih bližnjih! To normalan čovjek ne može pojmiti. Pitamo se je li to samo nemar ili smišljeni scenarij: Ministarstvo branitelja se totalno oglušuje na naše upite i kontakte, nitko u njih više nema povjerenja – tvrdi Tihomir. Dodaje kako se na groblju Sv. Mare više ne mogu odrediti točne pozicije grobova, pa porodice svijeće pale pored onih nekoliko preostalih oznaka.

– Nećemo dozvoliti da posmrtni ostaci našeg strica budu zakopani izvan naše porodične grobnice, pa makar ga ja ručno i bez ičije suglasnosti iskapao! Na proljeće namjeravamo sami iskopati naše najmilije, pa neka nas onda sve odvedu u zatvor – poručuje Tihomir Lalić.

Fale dva čovjeka iz sela, ništa se ne poduzima

Kada porodice koje znaju gdje su pokopani njihovi najmiliji čekaju na ekshumaciju po 15 godina, koliko će tek proći da se dozna sudbina nestalih za koje to nije utvrđeno? S takvom neizvjesnošću žive i povratnici u selu Jagmi, kraj Lipika. Za njihove se sumještane Stojana Kljaića Didu i Gojka Matkovića ne zna gdje su pokopani. Matković je nestao 1993, a Kljaić u decembru 1991. nije htio ostaviti svoje krave i svinje i otići s ostalim seljanima: govorio je da ga u susjednim Dubovčanima poznaju i da nije nikome ništa napravio.

– Posljednji je Stojana vidio Milorad Dijanac, zajedno su 8. decembra ispekli i pojeli komad janjetine, poslije toga nitko više. Čuli smo razne priče, da je ranjen i zapaljen u svojoj rodnoj kući – priča Stojanova sestra Milica Mirolović.

Njen komšija Pero Rađenović otkrio je 2008. strašan prizor: za proljetnih je radova traktorskim plugom izorao ljudske kosti, svega 50 metara od Kljaićeve zapaljene kuće.

– Našli smo par pršljenova i rebra, prebijenu butnu kost, koljena, zube. Nije bilo kostiju glave, niti prstiju. Kosti su bile previše plitko zakopane, na svega tridesetak centimetara. Na brzinu, rekao bih. Nemoguće je tako zakopati visokog i krupnog čovjeka. Po svemu sudeći, kosti su tu samo prebačene – kaže Rađenović. Dodaje da je policija došla na uviđaj, uzela uzorke i  označila područje trakom, no da poslije nitko više nije dolazio.

– Izgleda da i kostima broje krvna zrnca. Neki dan na Ovčari svi su se sjatili kada su radnici bagerom iskopali one kosti i već sutra je ustanovljeno da to nisu kosti od devedesetih nego starije, a ovdje su dvije godine prošle i još ništa. Šta drugo da zaključim nego da se radi selekcija po nacionalnosti? Bio je rat, fale dva čovjeka iz sela, ništa se ne poduzima. Nije bitno čije su to kosti, hrvatske ili srpske. Ljudske su, nisu ni od svinje, ni od krave, pa da se nitko ne brine. Te kosti leže tako razbacane, više nema ni one policijske trake, pokidalo je vrijeme. Mjesto je zapušteno, jer nam je rečeno da ne smijemo dirati – priča Milica Mirolović, koja misli da bi to mogle biti kosti njena brata.

– Kada sam s UNPROFOR-om obišla kuću devet mjeseci nakon što je navodno tu zapaljen, pokušavala sam pronaći neki trag. Međutim, rekli su mi da je sve vjerojatno odneseno i razbacano, kako ga se ne bi našlo – dodaje.

Stojan Kljaić nije bio oženjen i nije imao djece, a roditelji su mu umrli tijekom rata. Od najbliže rodbine ima samo sestre koje su uzorak krvi dale u Srbiji. Milica, koja se vratila 2005, svaki dan prolazi pokraj mjesta s kostima.

– Da sam znala, nikada se ne bih vratila. Svaki dan moram ovuda proći, osvrćem se, imam noćne more, muči me osjećaj da su to njegove kosti… Istina bi me nekako smirila. Tražim samo da ga sahranim kraj majke, to bi bila završnica ove traume koju cijela moja porodica proživljava već 19 godina – kaže Milica Mirolović.

“Novosti” su Policijskoj upravi Požeško-slavonskoj poslale upit u vezi kostiju iz Jagme: odgovoreno nam je da su uzorci poslani u Zavod za sudsku medicinu na zagrebačkoj Šalati.

Nerazjašnjeni nestanci povratnika

U bunaru na području Hrvatske Kostajnice pronađeni su posmrtni ostaci za koje se pretpostavlja da je riječ o Ljubiši Vujaniću, rođenom 1956. i poginulom u “Oluji”. Po pričama, on je konjskom zapregom prevozio pokućstvo u Bosansku Kostajnicu. Nakon što se drugi put vratio kući, gubi mu se svaki trag. Pričalo se da su ga pripadnici HV-a zavezali za traktor, vukli gradom i na kraju ubili. Znalo se, po tim pričama, tko ga je i gdje zakopao, no na tom mjestu nije pronađen, pa se javila sumnja da je netko tijelo prebacio na drugo mjesto, možda i u spomenuti bunar. No, kako su nam saopćili u Policijskoj upravi Sisačko-moslavačkoj, “dosadašnjim policijskim postupanjem nije utvrđeno da se u bunaru nalaze kosti ljudskog porijekla”.

Mnogi tvrde da se pojedinačni humci nestalih nakon “Oluje” nalaze širom Banije i Korduna. Povjesničar Đuro Zatezalo jedan je od rijetkih koji je, neposredno nakon “Oluje”, pokušao istražiti njihove moguće lokacije.

– Putem izbjegličke kolone, od Slunja preko Žirovačke ceste do Dvora, posijan je neutvrđeni broj pojedinačnih grobnica. Mnoga su tijela vjerojatno nastradala i od silnih vrućina koje su vladale u augustu 1995. godine, kao i od svinja i veprova – kaže Zatezalo.

Je li pod nekim humkom i tijelo Pere Kljaića (1905) iz Perne kraj Topuskog, pita se njegov sedamdesetpetogodišnji sin Matija Kljaić, koji ne vjeruje da će za svog života uspjeti sahraniti oca koji je ostao negdje na Žirovačkoj cesti.

– U Rujevcu je dio izbjegličke kolone presjekao Peti korpus Armije BIH. U toj smo se gužvi razdvojili, bježalo se tko je gdje stigao. On je ostao na traktorskoj prikolici i više ga nismo vidjeli. Nitko nas od nadležnih organa nije kontaktirao, samo sam ga za potrebe ostavinske rasprave morao proglasiti umrlim. To je bio jedini način, iako nije umro nego je ubijen – govori nam Matija Kljaić pred svojom kućom u Perni.

Mnogo je neodgovorenih pitanja i oko prvih Srba povratnika koji su nestali na nerazjašnjen način: Marko Maćešić (1920), iz Široke Rijeke kraj Vojnića, nestao je 1999. usred bijela dana s njive iza svoje kuće.

– Krenuo je u jedanaest sati kod komšije da ga obrije. Nije ga zatekao, pa se odmah zaputio natrag, no odonda mu se gubi svaki trag. Tek poslije dva dana započela je policijska potraga. Tražili su ga, no kao i da nisu, umjesto da gledaju po njivama ima li kakvih tragova, oni su ispitivali ljude po kućama. Nikada ništa nismo doznali, ništa nismo pronašli – priča Markova kći Dragica Maćešić.

Sličan se slučaj dogodio tri godine ranije u Boviću kraj Vrginmosta, kada je nestao Savo Stanojević (1920).

– Nestao je iz svog dvorišta i od tada nikakvoga traga, kao da su ga vanzemaljci oteli – kaže njegov sin Simo.

Preko 600 neekshumiranih grobnih mjesta

Prema podacima “Veritasa”, objavljenima i u kontra-tužbi Srbije za genocid, tokom rata na području Hrvatske ukupno je poginulo i nestalo 6.800 osoba. Nestalo je 2.132 Srba, među kojima 1.430 civila i 569 žena. Po sadašnjem spisku, nestalih je Hrvata 1.029. U Hrvatskoj su registrirana 624 grobna mjesta koja još nisu ekshumirana. Najviše ih je iz “Bljeska” i “Oluje”.

– Nakon “Bljeska” i “Oluje”, Hrvatska je vojska bila primorana da poštuje Ženevske konvencije i da izvrši preliminarne identifikacije tokom sanacije terena. Njihovi timovi su morali praviti protokole s fotografijom pronađenog tijela, opisom mjesta pronalaska, ličnim stvarima, opisom garderobe, ponegdje, ako je bilo moguće, i otiskom prstiju te opisom mjesta ukopa. Svi protokoli su nam dostavljeni do 1996. Ukupno su nam predali 580 protokola od “Oluje” i 168 od “Bljeska”. Po Ženevskim konvencijama, ekshumacije i identifikacije se vrše čime se stvore uslovi za to. Međutim, izgleda da oni u Hrvatskoj ni 15 godina poslije nisu stvoreni. Stalno se pronalaze razna opravdanja zbog čega nisu ekshumirana poznata grobišta, recimo da nema sredstava za privremene ekshumacije, kao u Petrinji, Žitniku i Dvoru gdje su uzimani samo uzorci s kostiju, a tijela ponovno vraćana u grobnice – kaže šef “Veritasa” Savo Štrbac, koji napominje da se prosječno godišnje identificira svega 60 osoba.

U posljednjih je devet godina po “Veritasovim” podacima ekshumirano 906 osoba iz zajedničkih, masovnih i pojedinačnih grobnica, od čega je 300 još neidentificirano. Štrbac se osvrnuo i na knjigu nestalih koju je 2007. izdao Međunarodni komitet za nestale osobe.

– U knjizi je 2.436 imena, od kojih 1.416 Srba. Znači, nema imena 716 osoba srpske nacionalnosti, jer su upisivani samo oni čiji su nestanak prijavili rođaci iz prvog nasljednog reda. A nama se i sada često javljaju porodice koje prvi put prijavljuju nestanak svojih najbližih.

Ivan Grujić: Identifikacije koče i neadekvatni uzorci krvi

Prema planu Uprave za zatočene i nestale, sljedeće će ekshumacije biti u Okučanima i Mašićevoj Šagovini. Pukovnik Ivan Grujić ističe da je velik problem nedostatak adekvatnih uzoraka krvi najbližih srodnika nestalih. U Hrvatskoj je baza od 5.000 uzoraka.

– Iako imamo više od 90 posto potvrđenih genotipova kostiju, nemamo ih s čime usporediti. Mi smo završili svoj dio obrade i sada čekamo rezultate nalaza od Međunarodne komisije. Naši uzorci moraju biti kompatibilni s njihovima, tako zajednički dolazimo do identiteta. To je administrativna procedura koja usporava postupak, ali nas na nju obavezuju potpisani  međunarodni akti. Neke obitelji nisu uzorke krvi dale nama nego međunarodnim komisijama ili nekome drugome, a neke nisu dale nikome, što također koči proces identifikacije. Zato pozivamo sve da se jave i daju uzorak krvi, kako bismo ubrzali potragu za nestalima – apelira Grujić.