Odmetnik od crkvenog zakona

Redovni jesenji Arhijerejski sabor SPC-a, koji se odvijao između 17. i 20. novembra, obilježio je bivši episkop raško-prizrenski Artemije Radosavljević, koji mu nije ni prisustvovao. Znalo se da će rasprava o njegovom opiranju ranijim odlukama Sinoda i Sabora biti na dnevnom redu, ali se ipak nije mogla predvidjeti takva drama koja je finalizovana tako što mu je Sabor oduzeo čin vladike. U dugoj istoriji SPC-a Artemije je tek treći vladika kome je oduzet taj crkveni čin.

Osvajanje manastira

Nakon penzionisanja, na majskom Saboru, Artemije Radosavljević je napustio raško-prizrensku eparhiju i dobio utočište u fruškogorskom manastiru Šišatovcu, a njegovi sljedbenici, oko 50 monaha i monahinja, bez dozvole crkve potom su otišli iz eparhije i smjestili se u okolini Čačka na privatnom imanju jednog svog istomišljenika. Period između majskog i novembarskog Sabora Artemije je koristio da ospori ranije odluke crkvenih tijela, a u oktobru je poslao pismo kojim je zaprijetio crkvenim raskolom.

Sabor je na njegovo mjesto imenovao novoga vladiku, Teodosija, što je izgleda bio razlog da Artemije poduzme neobičan korak koji se nije očekivao u crkvenim krugovima. Za vrijeme trajanja Sabora, odlučio se na akciju koja je rezultirala strogim kažnjavanjem. Otišao je sa svojim sljedbenicima na sjever Kosova, zauzeo dva manastira – Duboki potok i Devine vode – i tamo održao liturgiju, mada mu je bilo izričito zabranjeno da se u eparhiju vraća i da “činodejstvuje”.

U drami koja je trajala skoro dva dana, policijske snage na Kosovu su Artemija i njegove sljedbenike iznijele iz zauzetih manastira i proslijedili ih u Srbiju, a Sabor je većinom od 21 glasa prisutnih episkopa izrekao kaznu lišavanja crkvenog čina. Odluci o kažnjavanju Artemija Radosavljevića usprotivili su se episkopi oko banjalučkog vladike Jefrema, banatskog vladike Nikanora i kanadskog vladike Georgija, “tvrde struje” u SPC-u, za koje se može čuti i to da im ne odgovara čvršća vlast i jasna namjera patrijarha Irineja da zavede red i disciplinu u crkvenim poslovima. Po povratku u Beograd, Artemije je izrazio stav da neće poštovati odluke Sabora i da ih smatra nekanonskim i nelegitimnim te da je on, u smislu izvornih kanona, i dalje episkop raško-prizrenski.

S obzirom na rasprave koje već duže vrijeme traju u SPC-u, ovaj sukob nije nimalo bezazlen i može dovesti do raskola, sličnog onome tokom šezdesetih godina, za vrijeme patrijarha Germana, kada je crkva u dijaspori proglasila svoju samostalnost, a taj je raskol prevaziđen devedesetih godina, za vrijeme patrijarha Pavla, kada se u crkvenu zajednicu vratila eparhija novogračanička.

Od ideologije do srebroljublja

Ideološka suština sukoba u SPC-u vodi se oko ekumenskog dijaloga s drugim hrišćanskim crkvama, pogotovo s Katoličkom crkvom. Većina episkopa jeste za dijalog i ekumensko približavanje, ali nije ni za potcjenjivanje snaga onih koji to smatraju neprihvatljivim. Tu Artemije nije sam.

Artemije Radosavljević je došao pod udar crkvenih tijela zbog nenamjenskog trošenja novca, načina na koji je prišao obnovi oštećenih crkava i manastira na Kosovu, novca koji su na sumnjiv način trošili njegovi najbliži saradnici iz preduzeća “Rade Neimar”, osnovanog od strane eparhije s ciljem da se novac preko njega izvlači, posjedovanja nepokretne imovine i sličnog. Kako se sukob rasplamsavao, Artemije je sve više uspijevao da razloge za sukob prikaže kao ideološke, a ne kao imovinske i disciplinske, pa je nametnuta ključna teza njega i njegovih sljedbenika da je to zato “što se protive ekumenizmu, novotarcima i nezavisnosti Kosova”.

Ključne faze sukoba događale su se u vrijeme bolesti patrijarha Pavla i priličnog crkvenog bezvlašća, kada je raščišćavanje bilo nemoguće. Preuzimanjem “crkvenog trona i žezla”, patrijarh Irinej želi uvesti red i ostaje da se vidi kakvi će biti efekti, hoće li doći do konsolidacije crkvenih redova ili će pak Artemije na svoju stranu privući još nekog episkopa nezadovoljnog uvođenjem reda.