Olakšanje za oba naroda

Većina građana Vukovara pozitivno je ocenila posetu srpskog predsednika Borisa Tadića tom gradu i njegove reči izvinjenja i žaljenja za ubijene na Ovčari. Ipak, ima i onih koji smatraju da je još prerano i da su ratne rane preteške. Različita mišljenja o Tadićevom dolasku u Vukovar nisu povezana s nacionalnom pripadnošću, jer i među onima koji pozdravljaju posetu srpskog predsednika i među onima koji taj događaj negativno ocenjuju ima i Hrvata i Srba.

Vukovarski penzioneri Mirko Rokvić i Jerko Tandara zajedno su došli na obalu Dunava da pozdrave susret srpskog i hrvatskog predsednika.

– Dobro je što je došao. I treba da se povezujemo i da sarađujemo, da kao nekada živimo, bez granica i carina. Očekujem da će biti bolje jer imamo dvojicu dobrih predsednika – kaže Tandara, koji odnose Hrvata i Srba u gradu opisuje na ličnom primeru.

– Evo, ja sam Hrvat, a Mirko je Srbin. Dovoljno rečeno. Bili smo i pre i posle tog vraga (rata, op.a.) prijatelji i ostaćemo – dodaje ovaj 76-godišnjak, koji je u Vukovar došao pre 60 godina iz Dalmacije.

Konačno smirivanje strasti

– To su pametni ljudi. Sigurno će napraviti nešto dobro za naše narode i države – kaže Mirko Rokvić, koji je pre nekoliko decenija, takođe tražeći posao, u Vukovar došao iz Sanskog Mosta. Obojica naših sagovornika bili su na rukovodećim mestima u nekadašnjem Kombinatu Borovo. Ističu da je u Vukovaru najveći problem nezaposlenost i da gradu nedostaje jedna dobra fabrika, poput nekadašnje borovske.

– Mladi ljudi nemaju posla, nezadovoljni su. Da su ljudi zaposleni, manje bi bilo i sukoba na nacionalnoj osnovi – smatraju.

Jovan Pavlica, stanovnik Vukovara poslednjih 15-ak godina, nakon što se doselio iz Zagreba, vukovarski susret Josipovića i Tadića ocenjuje jako korisnim.

– Lično sam se obradovao tom susretu. Konačno da se nekako smire te strasti koje su u Vukovaru još uvek, nažalost, veoma jake. Možda će to nešto poboljšati i odnose dvaju naroda. – Bolje je da se ljudi zbližavaju, da se pomirimo, jer će nam tako svima biti bolje – smatra i Milja Stegić, 71-godišnja penzionerka, koja je u Vukovar 1959. došla iz Siska. S njom se slaže i Mirjana Radmanović, rođena Bačvanka, koja je u Vukovar došla kao desetogodišnjakinja.

– Probala sam otići, ali sam se vratila. Ipak smo mi Vukovarci vezani uz ovaj grad, bez obzira na to koje smo nacionalnosti. Gde god dođeš, stranac si, a ovde smo ipak svoji – priča Mirjana.

Za razliku od starijih sugrađana, mladi ljudi, bar oni s kojima smo razgovarali, o dolasku srpskog predsednika ne misle pozitivno, kao što je slučaj s dvema sagovornicama hrvatske nacionalnosti.

– Nije trebao doći. Njegova isprika neće ništa riješiti. Majkama koje su izgubile sinove to ništa ne znači. Trebali su naći neko drugo mjesto za susret. Ovo nije ni mjesto ni vrijeme. Mislim da je prerano i da još 20 godina neće biti dovoljno da se sve zaboravi – kazala nam je učenica vukovarske gimnazije.

– Mi ćemo se vjerojatno slagati kao i do sada i to njihovo susretanje u Vukovaru ništa neće promijeniti – smatra 30-godišnja ekonomistkinja, koja se u svoj rodni grad vratila iz Đakova, gde je bila u izbeglištvu.

Bez fige u džepu

I među Srbima ima onih koji ne opravdavaju Tadićevu posetu Ovčari, jer taj njegov čin smatraju “ponižavanjem i narušavanjem dostojanstva Srba”. Neki od njih govore da je velika razlika između Tadićeva izvinjenja na Ovčari i Josipovićeva u Paulinu Dvoru, smatrajući izvinjenje hrvatskog predsednika manje iskrenim. Većina ipak pozdravlja posetu Tadića Vukovaru, uz žaljenje što se nije dogodila i ranije.

– Reč je o velikom državničkom i moralnom činu obojice predsednika, ali i toploj ljudskoj gesti, jer znamo koliko je potrebno snage da izreknemo tu naizgled jednostavnu reč – izvini. Pogotovo ako je u pitanju zločin za koji se, uprkos stidu, ne osećamo krivi, nedelo koje su drugi počinili, u naše ili u ime naših naroda – kazala nam je jedna vukovarska učiteljica. Ova 35-godišnjakinja, koja u Vukovaru živi poslednjih 15 godina kao prognanica “Oluje”, smatra da će Tadićeva poseta bez sumnje doprineti boljem razumevanju i relaksaciji srpsko-hrvatskih odnosa i biti temelj za buduću nadgradnju jer, kako je istakla, sada svako od nas, u svom mikrosvetu, treba da teži tome, bez fige u džepu, prebrojavanja mrtvih i vaganja krivice.

– Ako ne zbog nas samih, ono zbog budućnosti naše dece. Budući naraštaji zaslužuju neki bolji svet od ovoga koji iz ruševina i pepela, teškom mukom, ponovo grade njihovi roditelji –  zaključila je vukovarska učiteljica.