Politika straha i poligrafa

Po jumbo plakatima na pojedinim zagrebačkim lokacijama dalo se posljednjih dana uočiti veliki natpis “Antikorupcija”. Ne, ipak nije riječ o pukom reklamiranju omiljenog političko-estradnog trenda u proteklih godinu dana, već – znatno manja slova vide se tek izbližega – o četvrtoj konferenciji Udruge hrvatskih menadžera sigurnosti, zakazanoj u hotelu “Westin” na dan izlaska ovog broja vaših omiljenih novina… Pa, hajmo se u međuvremenu još malo primaknuti toj intrigantnoj pojavi, ne bismo li preciznije uvidjeli što je na stvari.

Ispod glavnoga oglasnog natpisa, dakle, stoji još i podnaslov: “Partnerstvo javne, privatne i korporacijske sigurnosti i antikorupcijsko djelovanje”, te još niže i još manje: “Pod visokim pokroviteljstvom Vlade RH”. A na internetu saznajemo kako je posrijedi udruga koja okuplja razne firme iz ceha zaštitarskog, (kontra)obavještajnog, forenzičkog i tomu srodnih djelatnosti, dok unutar članstva prepoznajemo i neka čuvenija imena, poput Miljenka Filipovića, Ante Gugića, Željka Sklepića, Stipe Čačije, Joška Morića, Svemira Vrsaljka, Ivana Čikare itd. Predsjednik udruge je Alen Ostojić, inače zagrebački gradski zastupnik iz redova HSLS-a.

Dobar dio članova otpada na bivše policajce, vojne specijalce, sudske vještake i tsl. Ostojić, pak, koji se među inim katkad posve socijalno-liberalno zalaže za povećanje broja nadzornih kamera na hrvatskim ulicama, tako nam u nedavnom razgovoru s novinarkom “Poslovnog savjetnika” poručuje: “(…) Sigurnost postaje sve važnija sastavnica socijalne dinamike. (…) Dakako, kompanije neće razvijati oružane snage, mada je u porastu poslovanje u području sigurnosti koje nudi i usluge specijalno obučenih i opremljenih ‘ratnika’ (…). Sigurnost se ne improvizira, sigurnost se planira.”

Planiranje nesigurnosti

Planiranje sigurnosti, međutim, podrazumijevalo je jedno poglavlje o kojem na konferenciji hrvatskih menadžera sigurnosti zacijelo neće biti puno riječi: trebalo se prvo pobrinuti za dostatnu mjeru – nesigurnosti. Na početku, dakle, nesigurnost bijaše “sve važnija sastavnica socijalne dinamike”. Pritom nećemo olako ustvrditi kako su listom jedni te isti ljudi oružano radili na obje faze, premda nipošto nije slučajno to što već među nekolicinom pobrojanih lica ima razmjerno kompromitiranih ne tako davnim ratnim, špijunskim, kriminalnim i, nota bene, korupcijskim aferama…

Nadalje, opća nesigurnost sadržavala je i onu ekonomsko-egzistencijalnu, uslijed tranzicijskog koncepta pretvorbe i privatizacije, gdje se društvena imovina obnoć našla pod šapama novobogataške elite, mahom režimu podobnih sjecikesa. Nalik relaciji nesigurnost-sigurnost, tako se i “antikorupcija” može provoditi tek nakon silnih napora uloženih u pljačku zemlje, što naposljetku umnogome imenujemo sa, je li, “korupcija”. A danas, zaštita njihova plijena zove se “korporativna sigurnost”, uz bok s javnom i prosto-privatnom, što se nadaje kao svojevrsni hibrid dviju kategorija: privatna korist, podmetnuta za javni interes.

Danas, naime, sve je manje javne i društvene sigurnosti, stoga i osobne – na razini ma kojeg pojedinca – i sve više korporativne. Što znači: ne ma kojih pojedinaca. Dobar primjer je nedavni, poznati slučaj unutarkorporativnog isljeđivanja radnika izdavačko-prodajne tvrtke “Profil International” (koja čak i ne spada u gore opisani talog prvobitne akumulacije) na poligrafu, zbog dotad neobjašnjive krađe knjiga iz skladišta. Glasnogovornik poduzeća objasnio je zatim kako nema razloga za brigu oko integriteta zaposlenih, jer su dragovoljno pristali na povjeravanje detektoru laži.

Prinuda čiji je sastavni dio, dakle, konačno ishođeno pristajanje žrtve na trpljenje sramote, straha i traume, najslađi je moment “socijalne dinamike” koja je ovdje posrijedi. Rad jednih plus profit drugih jednako zajednički interes – tu počiva smisao izdvajanja korporativne uz privatnu sigurnost, što nije samo bezazlena distinkcija, nego model umnožavanja aspekata privatnog nauštrb javnog koje se sužava poput onih prolaza što su ih zaštitari Tomislava Horvatinčića ostavili građanima u Varšavskoj ulici… Krajnji efekt toga “socijalno-dinamičkog” procesa jest privatizacija sigurnosti kao takve; prodaju nam je čim smo nekako otplatili uspostavu same nesigurnosti.

Posao im cvate, pa se privatne zaštitarske, detektivske, forenzičke i druge firme umnožavaju eksponencijalno. “Sokol Marić” već dugo broji ljudstva približno koliko i Hrvatska vojska, e da bi ga npr. jedan Zdravko Pevec mogao angažirati na izbacivanju radnika iz prostora svoje kompanije. Jer, u nekom šire postavljenom smislu, korporativnu sigurnost osim “specijalno obučenih ratnika” zastupa i pravni sustav koji vlasniku kompanije omogućuje da radniku, primjerice, nesmetano uskrati mjesečni dohodak. No, kad ne bi željeli više, ne bi ni imali toliko, pa zato kapitalisti stalno iznova traže “fleksibilnije” radno zakonodavstvo.

Hrvatski menadžeri istine

Još šire, planiranje korporativne sigurnosti namjesto improvizacije ne provodi se tek “pod visokim pokroviteljstvom Vlade RH”, nego onih globalno moćnih. Ratovi se više ne vode samo zbog privatno-profitnih motiva, oni se i u najširim operacijama već izvode uz outsourcing privatnih vojničkih poduzeća, kao što je angažman notornog “Blackwatera” u Iraku. Privatni biznis zavukao se duboko u dnevno servisiranje najmoćnije vojske svijeta, američke, kao i mnogih drugih. Izrael, pak, u posljednjem je desetljeću stubokom izmijenio nacionalno gospodarstvo preorijentacijom na unosnu industriju sigurnosti koju sada superiorno izvozi po svijetu.

Govoreći o planiranju, riječ je o jednostavnom, temeljnom ekonomskom mehanizmu generiranja nesigurnosti radi plasmana sigurnosti na tako osigurano tržište, po zakonu ponude i potražnje. Kad se ne bi stvorila potreba koje ranije svakako niti približno nije bilo toliko, ta se roba nikad ne bi uspješno liferovala. U nas poslije tranzicije, a na nekom drugom planu po histeriji induciranoj September Elevenom, spirala nesigurnosti, nadzora i sigurnosne represije nezadrživo se širi; ovih se dana na Zapadu uvode dodatne mjere kontrole i osiguranja na aerodromima i drugim javnim žarištima.

Hrvatski menadžeri sigurnosti utoliko su simptom, a ne uzročnik bilo čega unutar “socijalne dinamike”. Oni su posljedica neoporezovanog uvoza jedne ekonomske doktrine, što ilustrira i nakaradno tituliranje – menadžeri. Po istom načelu bi se domaće prostitutke, ženske i muške, mogle nazivati “hrvatskim menadžerima spolnog nadražaja”, dok bi se mi novinari – to je nerijetko slično – možda zvali “hrvatski menadžeri istine”… I kad smo već kod seksa, zaključimo kako menadžeri sigurnosti imaju s potonjom u društvenom pogledu veze baš koliko i papin sućutni blagoslov sigurnosne gumice s time hoće li se nekome uopće dignuti ono na što se ista meće.