Ponovljenih pet minuta staroga gada
Ako mu je zbilja namjera nervirati stare fanove, kako je izjavio Nick Cave, koji je hrvatske novinare prije nekoliko godina dobro ispljuvao okarakteriziravši ih kao kretene (iako posljednjih godina ni sam nije puno bolji!), onda je ovo što radi s Grindermanom prava stvar. Jer, iskreno, koliko god bio žestok, Cave u ovoj varijanti post-punk/noise/psihodelija sounda – unatoč pobočnicima kao što je jedan Warren Ellis – ipak na momente zvuči kao da šiba mrtvog konja, i to onog istog koji je pod njim krepao pod imenom Birthday Party ili Bad Seeds, svejedno.
Čovjek je ambiciozan, pa je osim glazbe u žiži njegova interesa i pisanje romana, scenarija, filmske glazbe. Kada je, primjerice, napisao roman “I magarica ugleda anđela”, čitatelj je u osobi pisca ugledao prekrasan komad magarca. “Proposition” je također letio na slavi njegove rokerske karizme, jer je pučanstvo uglavnom do neba fascinirano kada se neki roker poduhvati “ozbiljnih” umjetnosti, otprilike kao kada bi Usaina Bolta na sto metara pobijedio čovjek bez noge.
No to ne znači da na albumu “Grinderman 2” nema paranoičnih momenata takve žestine da ga vrijedi nekoliko puta preslušati, pogotovo ako imate nedostojne susjede sklone lupati u strop kada imate goste; Cave bi im svojim bučenjem mogao staviti brnjice! Instrumentalni pasaži u “When My Baby Comes” zbilja pogađaju u epicentar svojom vriskom, cijeđenjem nota do posljednjeg daha i izvrtanjem melodije na leđa divljim nabijanjem, što uvijek krijepi umornu dušu, pogotovo u vrijeme poskupljenja. Sporiji komadi zvuče kao da je Cave u ovoj fazi života otpjevao svoje sporije komade, ali je zato ovdje psihodelija ukapana najkrupnijim kapima viđenima ove sviračke sezone: kao da ju je ukapao divljak bez manira, netko tko s pravom može, poput starog bluzera, pjesmu nasloviti s “Evil”, što je na Križankama prilično uvjerljivo izvikivao spomenuti Ellis. Kada ga već po drugi put spomenusmo, još jedna od dobrih stvari albuma je u tome što će svatko tko je ikada zavolio Dirty Three (band u kojemu je Ellis radio i koji je znao dostojanstveno starjeti, što nije tako lagana zadaća kao što može izgledati oku kakvoga vječitog mladića) potražiti njihove albume i ponovno ih čuti.
“Kitchenette” je jedna naznaka o čemu se uopće u ovom dijelu karijere kod Cavea radi, a moglo bi se svesti na staru Andersonovu konstataciju: prestar za rock’n’roll, premlad za grob. Čudan, djelomično uspjeli album naglo se opet osovi na (stražnje) noge u “Palaces of Montezuma”, komadu koji zvuči kao da je skladan u slavno vrijeme “The Good Son”, kada su ga išli melodramatski komadi. To je pjesma koja je lijepa kao slika. Kako ide prema kraju, ne samo stoga što niže uglavnom nekoć već viđeno u muzejima njegovih prošlih sastava, Cave kao da vraća dah, pa vam u trenutku slabosti čisto dođe da zažalite što album s tom uzlaznom tenzijom ne potraje još barem dvije pjesme. Osim spomenute dvojice, ovdje su još Jim Sclavunos i Martyn P. Casey, a sound bi najlakše bilo opisati kao Seedsi koji su se naroljali tekile i deru bez klavira.
Zapanjujuće je, kada sve zbrojite, koliko unatoč svim prigovorima Cave u ovom izdanju ipak pruža iznenađujućih zadovoljstava i tajnih užitaka – kao da se ponovno upustite u vezu sa ženom koja vas je već jednom povukla na nos, pa uplatite tjedan dana za dvoje na nekoj skupoj destinaciji, iako postoji opasnost da se ona ne pojavi. Cave se uvija, prede, reži i štekće, stari je to gad, a ovo je njegovih ponovljenih pet minuta.