Preko žice sam im smjela dodavati

1942.

5. lipnja

U 4,30 ujutro me zovu iz misije na kolodvoru da će odmah stići transport iz Stare Gradiške s radnicima za Njemačku… U transportu ima oko 400 muškaraca… Kupujemo kod firme “Mervar” nekoliko stotina porcija. Šaljemo ih Crvenom križu na Glavnom kolodvoru odakle ih se sanitetskim autom odvozi na Sava-kolodvor.

8. lipnja

Pripremamo pakete za Đakovo i hranu za transport. Sa suradnicima dogovaram pomoć sestrama Crvenog križa pri transportima iz logora. Kako su transporti stizali noću, a mi nismo imali dozvole za noćna kretanja, sestra Habazin nam je ponudila da će nas prevoziti kući sanitetskim autom.

Prolazi opet jedan transport koji treba snabdjeti hranom… Kažem Heckeru (rukovodiocu transporta) da ne šalje djecu u Njemačku, neka mi ih ostavi ovdje. Slaže se s time, ali mi unaprijed kaže da se nijedna žena neće htjeti odvajati od djeteta… kažu mi da dolaze iz logora u Gradiški, da tamo još ima mnogo djece, mnoga su bez roditelja… više od tisuću djece… Postaje mi jasno da su to djeca prognana s Korduna i drugih područja i da moram poduzeti sve da se ta djeca spase.

11. lipnja

Telefonski sam obaviještena da će se čitav logor u Đakovu evakuirati. Budući da je pravoslavnim ženama i djeci već obećano oslobađanje, neka pokušam ishoditi da se odmah oslobode, jer inače će biti odvezeni u nepoznatom smjeru… Iz oskudnih vijesti koje su procurile iz Đakova, moglo se zaključiti da je to bio velik logor smrti. Bunari su bili namjerno zaraženi tako da su trbušni tifus i dizenterija odnijeli mnogo žrtava. Zatim je zavladala epidemija pjegavca. Bolesnici nisu bili izolirani, pa se epidemija stalno širila. Kad je ustašama umiranje još uvijek bilo prepolagano, logor je evakuiran.

12. lipnja

Navečer sam u kolodvorskoj ambulanti… Ja sam zajedno s predstavnikom ilegalnog Slovenskog crvenog križa gospodinom Colnarom, najčešće dijelila cigarete koje je za svaki transport davala Akcija, jer nam je na taj način bilo najjednostavnije proći kroz čitav transport i sa svima razgovarati, a da pritom ne izazivamo previše pažnje.

14. lipnja

Hecker me obavještava da dio djece i žena iz prošlog transporta nije zbog bolesti i iznemoglosti preuzet u Mariboru i da će biti vraćeni. Prema dogovoru s ustašama morao bi te ljude vratiti u logor…

To mi je bio najljepši dar koji sam u životu dobila – mogućnost da ljude spasim od sigurne smrti. Idući dan kad je transport stigao, bilo je 220 djece, 124 žene i 6 muškaraca. Bila je sretna okolnost da su kod mene bili ljudi pod svaku cijenu spremni pomoći, tako da smo brzo raspravili sve mogućnosti smještaja transporta.

15. lipnja

S Glavnog kolodvora odmah su odvedeni u stanicu za raskuživanje i tamo smješteni na sporedni kolosijek. Dijeljenje hrane. Pranje… Odmah nakon predaje djece odlazim na Južni kolodvor, jer je najavljen novi transport s 860 žena i mladih.

16. lipnja

Budući da smještaj odraslih još nije osiguran, odlazim, usprkos noći provedene na kolodvoru, ujutro nadbiskupu… za njih je odobrena Jeronimska dvorana… organizirana i prehrana – kuhat će sestre Crvenog križa na Južnom kolodvoru i onda će se hrana prevesti.

17. lipnja

Odlazim direktoru Zavoda za gluhonijeme i saznajem da je 147 djece bolesno: teški TBC, skorbut, svrab, proljev… Svakog dana nekoliko žena iz Jeronimske dvorane mora biti prebačeno u Zaraznu bolnicu, zbog pjegavca.

21. lipnja

Suradnice moje Akcije sudjelovale su u akciji uličnog skupljanja priloga za Crveni križ.

22. lipnja

Opet transport za Njemačku – 237 muškaraca, 444 žene i 35 mladih iznad 15 godina… odlučili smo im podijeliti odjeću… podijelili smo nešto novca.

27. lipnja

Odlazim na “Kanal” gdje zdravi ljudi iz vraćenog transporta stanuju u vagonima. Razdijelila sam veliku vreću od 60 kg češnjaka, a za mlade nekoliko sanduka limuna… Preko žice sam im smjela dodavati…

29. lipnja

Na Južnom kolodvoru stoji transport s 280 žena i djece koji su zbog velike slabosti vraćeni iz Linza… dr. Vidaković je sredio da će svi ljudi iz današnjeg transporta, te žene i djeca iz transporta od 25. lipnja biti smješteni u barake u dvorištu Zavoda za gluhonijeme.

2. srpnja

Stiglo 100 djece iz Stare Gradiške na putu za Gornju Rijeku. Trebam odmah doći i pomoći dijeliti mlijeko.

4. srpnja

200 djece, dječaka i djevojčica, na proputovanju. Nadgledaju ih ustaše, a za njih se brinu zatočenice, žene iz Stare Gradiške. Na kolodvoru sam… Dijeli se mlijeko… pomažemo u dijeljenju hrane. Istovremeno bilježimo imena i podatke koje sva djeca imaju na kartončićima koji im vise oko vrata.

5. srpnja

Smatram da je nužno da se u Gornjoj Rijeci organizira liječnička služba.

6. srpnja

Stanica za raskuživanje bila je vojna… nedostajalo je etera, koji se nije smio koristiti za civilne osobe, sapuna, aparata za brijanje…

Pripremila: Mirna Jasić