Prirodna energija “Meda”

Međunarodno najpoznatije ime suvremene turske kinematografije donedavno je bez premca bilo ono Nurija Bilgea Ceylana. U turskim okvirima Semih Kaplanoglu čitavo je proteklo desetljeće podjednako važna pojava, no njegovo je probijanje na internacionalnu scenu išlo sporije i manje atraktivnim putevima, pa kad je ove godine pobijedio u Berlinu filmom “Med”, njegovo je ime mnogim pratiteljima filmskih zbivanja zazvučalo poznato, a opet, nije ga bilo lako točno smjestiti. Naime, Kaplanogluova su ostvarenja izvan Turske uglavnom prikazivana ili na manjim međunarodnim smotrama ili u pobočnim programima Berlina i Cannesa, gdje su zapažena u užem krugu filmofila, da bi tek njegov četvrti uradak “Mlijeko” iz 2008. ušao u glavni program trećeg od festivalskih velikana, Venecije. Na našim je prostorima poznat postao godinu ranije, kad je filmom “Jaje”, prvim iz trilogije o Yusufu, osvojio Srce Sarajeva.

Dakle, riječ je o trilogiji. Trilogiji o pjesniku, ispričanoj unatrag. “Jaje” se bavi Yusufom u mlađim srednjim godinama, kad se vraća u rodno šumsko mjestašce zbog majčine smrti. “Mlijeko” pak Yusufa tematizira kao adolescenta koji se pokušava upisati na fakultet, da bi se “Med” vratio još desetak godina unatrag i Yusufa predstavio kao introvertiranog dječaka koji verbalno komunicira samo s ocem medarom, i to šapatom, dok majci nikad ne odgovara na postavljena pitanja.

Teret vremena koje prolazi

Sam Kaplanoglu, u vrijeme dok je još spremao trilogiju, izjavio je da njome traži “podulji kinematografski flešbek”, odnosno da se to može nazvati “unutarnjim putovanjem prema autentičnosti”, te da se nada kako će ispripovijedati “teret i bol vremena koje prolazi”. Po Kaplanogluu, “vrijeme je sirovi materijal filma”, a njegov vlastiti umjetnički izraz “jednostavan, štedljiv u dijalozima, oblikovan vizualnim i zvučnim detaljima te fokusiran na iznošenje osjećaja vremena koje prolazi sa svakim dahom”.

I doista, većina onog što je autor iznio kao poetički nacrt trilogije vrijedi i za njezin završni film “Med”. Tek treba preciznije opisati njegov “jednostavan” stil: on se sastoji od uglavnom dugih kadrova snimljenih statičnom kamerom i uglavnom kratkih sekvenci koje povezuju redovno nagli i oštri rezovi. Ta je poetika dobro poznata i obično se naziva poetskim realizmom (naturalizmom/dokumentarizmom), s tim da Kaplanoglu diskretno, verbalno i vizualno, unosi i natruhe oniričkog, dok cjelina nenametljivo odiše finom sugestijom metafizičnosti. S obzirom na sve to i s obzirom na to da je “Med” obiteljska priča i priča u kojoj rad – medarski, užarski, poljodjelski, kućanski, učenički – ima bitnu ulogu, a pritom je riječ o skromnoj obitelji koja preživljava isključivo od svoga rada i oslonjena na svoj moral, kao neizbježne asocijacije javljaju se Olmijevo “Stablo za klompe” i Troellova duologija “Iseljenici” i “Nova zemlja”.

Možda bi se čak moglo reći da je na neki način Kaplanoglu u tri filma o jednom čovjeku i jednoj obitelji ispričao ono što je Olmi ispričao u jednom, baveći se s tri porodične generacije. No ono što je sjajno u vezi tih usporedbi jest da “Med” nimalo ne blijedi kad ga se stavi pored spomenutih znamenitih filmova. Dok se radnja tih djela odvijala u prošlosti, “Med” je smješten u suvremenost, pa ipak, jednako je smiren i tih, jednako pažljiv prema vremenu koje protiče i prirodnom okružju kroz koje teče i vrijeme i život u njemu. Produhovljenost prirode i jednostavnog života u njoj zaziva panteistički doživljaj, a Kaplanoglu svojim iznimnim kreativnim dodirom otklanja svaki mogući prigovor o nedorasloj idealizaciji prirodnog i prošlog, o ideološkoj regresivnosti. Kao što stil Heideggerove filozofije neutralizira i iskupljuje njezinu eventualnu sadržajnu naivnost, isto čini i Kaplanogluov. Iz njega progovara, možda patetično ali posve točno rečeno, sam duh, i tu se više nema što dodati.

Najbolji među djecom glumcima

Poseban začin taj duh dobiva u malenom, savršeno proporcionalnom obličju i senzibilnoj duši dječaka Yusufa, odnosno njegova nevjerojatna utjelovitelja Bore Altasa, čija izvedba smjesta ulazi u antologiju najboljeg što su djeca glumci ikad ostvarili na filmu, uz bok divnih djevojčica iz Ericeova “Duha košnice”, još jednog dragulja na koji Kaplanogluov rad može asocirati.

Za razliku od Yusufa/Altasa, “Med” nije savršeno oblikovan. Tu i tamo može se osjetiti, jedva ali ipak, prisustvo ambicioznog umjetnika, što je u ovakvom filmu, koji sav spontano i autentično izvire iz počela i njima se vraća, balast. No balast sasvim blag, gotovo nevrijedan spomena, koji se posve briše u samoj završnici kad dječak nakon spoznaje o očevoj smrti odlazi u tamnu šumu i tuguje pripijen uz drveće. U cjelokupnoj povijesti kinematografije nema puno filmova koji su u jednom prizoru ostvarili takvu dubinu i takvu ljepotu. Treba li išta više reći?