Propast američke pogodbe

Demokratska stranka američkog predsjednika Baracka Obame izgubila je većinu u Zastupničkom domu Kongresa, za znatno viši broj zastupnika od minimalno potrebnih, dok je Senat jedva ostao u njenim rukama. Iako je na početku kampanje izgledalo da je osvajanje potrebnih 39 mjesta u Zastupničkom domu za Republikance nedostižan cilj, čak stotinjak fotelja bilo je na kocki, što se tumači razočaranjem birača u Obamine dosadašnje napore oko ekonomskog oporavka i smanjenja nezaposlenosti, ali i nezadovoljstvom povećanjem državnih izdataka za pomoć posrnulim bankama i reformu zdravstva.

Ova kampanja za opće izbore bila je najskuplja i jedna od najprljavijih u američkoj povijesti. Za razliku od Obamine predsjedničke kampanje, Demokrati su sada stalno bili u defenzivi, čak i u tradicionalno sklonim državama, i gotovo molili birače da im daju još vremena da ispune obećanja o stvaranju novih radnih mjesta, pokretanju ekonomije i uspostavi kontrole nad javnom potrošnjom.

Najmanje se govorilo o važnim temama. Republikanci su uglavnom Obaminu vladu optuživali za rasipništvo, a Demokrati njih da će dokrajčiti srednju klasu pogodovanjem korporacijama i najbogatijim slojevima. Najveći dio novca u 3,5 milijardi dolara vrijednoj kampanji utrošen je na televizijske spotove kojima su birači danonoćno bombardirani, a u kojima se nije prezalo od laganja i vrijeđanja.

Pokret čajanki

Srozavanje američke politike možda je najbolje opisao Robert Reich, politolog i ministar rada Billa Clintona, rekavši da u njoj danas vidi “opasne znakove demonizacije oponenata, odsustva rasprave i antiintelektualizma”, a u američkom društvu “pojavu nativizma, izolacionizma i ksenofobije” koju utjelovljuje konzervativni populistički Pokret čajanki (Tea Party). Taj pokret, čija bi se temeljna politika mogla definirati kao pobuna protiv federalne vlade, pojavio se u ljeto 2009., nedugo nakon izborne pobjede Obame, za kojeg dobar dio građana vjeruje da nije rođen u Americi, da je musliman i da je socijalist.

Pokret karakterizira izraziti antiintelektualizam, koji spominje Reich, a koji se svodi na posvemašnju osudu “elitizma” političke klase koja, kažu, nije u doticaju s istinskim problemima prosječnih Amerikanaca. Mete njihovog huškanja uključuju sve što je drugačije od njih – od homoseksualaca i Meksikanaca, preko Obamine reforme zdravstva, pa do Kine koja im je kriva za ekonomske probleme. Analitičari objašnjavaju da je razlog popularnosti ovog pokreta beznadnost i bijes velikog broja građana zbog ekonomske situacije u zemlji, odnosno socijalna segregacija nastala ogromnim nejednakostima. Kako kaže harvardski psiholog Robert Putnam, ova kriza uništila je “temeljnu američku pogodbu prema kojoj je moguće živjeti s velikom razlikom između bogatih i siromašnih dokle god svi imaju jednake šanse”. Propašću te pogodbe, tvrdi Putnam, propalo je i vjerovanje u “američki san”, pa obespravljeni građani sada svoj bijes i žal za navodno pravednijim vremenima kanaliziraju prema svemu što je novo i strano.

Samozvana “kuma” pokreta je Sarah Palin, bivša republikanska guvernerka Aljaske, no pokret je nevjerojatnom brzinom našao pobornike i apologete u istim tim “elitističkim” krugovima, uključujući i među komentatorima liberalnog dnevnika “New York Times” i konzervativnog “Wall Street Journala”, kao i među različitim intelektualcima konzervativne orijentacije. Analizirajući retoriku pokreta Washingtonski bloger Brian Beutler došao je do zaključka da oni, među ostalim, protuustavnim smatraju socijalno i zdravstveno osiguranje, zakon o minimalnoj plaći, članstvo SAD-a u UN-u, naknadu za nezaposlenost i zakon o građanskim pravima. Iako se radi o ideologiji kojoj je cilj dokinuti i zadnje natruhe solidarnosti u američkom sustavu, politolog s konzervativnog Hoover Institutiona “posvećenost Tea Partyja ograničenoj vladi” opisuje kao “samu srž američkog eksperimenta liberalne demokracije”.

Interesne skupine

Stoga ne čudi da su brojni republikanski kandidati pribjegli ulizivanju pokretu, osuđujući vlastiti elitizam, hvaleći njihovu “hrabrost da govore istinu” i ponavljajući mantru da su oni “dio njih”. U istraživanju “New York Timesa” čak 140 kandidata za oba doma Kongresa deklariralo se pobornicima Tea Party pokreta, no analitičari će se još dugo nakon izbora baviti pitanjem jesu li republikanci osvojili zastupnički dom zahvaljujući ili unatoč Pokretu čajanki, te koliki će utjecaj on imati na njihov rad u Kongresu.

Još jedna nova karakteristika američke politike je i pojava različitih “neovisnih” skupina za provođenje negativne kampanje, koje financiraju korporacije, bogati donatori, pa i sindikati. One operiraju izvan uobičajenog sustava financiranja stranaka, a prema najavama republikanskog stratega Karla Rovea ova kampanja bila je tek test za njihovo buduće djelovanje. Većina novca došla je iz neimenovanih izvora, a s obzirom na njihov uspjeh, nije pretjerano reći da su moćne interesne skupine kupile ove izbore. Novi sastav Kongresa sada dovodi u pitanje i Obaminu namjeru da se financiranje stranaka i kampanja strože zakonski regulira.