Puste priče o lovcima na glave

Protekle nedelje Vlada Srbije objavila je da je povećala nagradu za “informacije koje bi pomogle hvatanju” generala Ratka Mladića i Gorana Hadžića, optuženih za ratne zločine u haškom Tribunalu. Deset miliona evra za jednog, milion za drugog. U utorak ujutro policija i žandarmerija pretresle su tri lokacije: restoran “Bajka” na Košutnjaku, privatnu kuću nekog Gorana Radovanovića (vlasnika) i “Etno selo Bajka” u Aranđelovcu (isti vlasnik), sve tražeći podatke koji bi mogli dovesti do Mladića. Akcija je bila glasno ispraćena po elektronskim medijima, ali ne kažu jesu li nešto našli. Radovanović je priveden na policiju. Za njega kažu da je u dobrim odnosima sa Aleksandrom Ivanović, Legijinom ženom; valjda po susedskoj liniji.

Protunagrada desnice

Ukratko: Vlada Srbije opet prolazi kroz ritualne radnje s namerom da impresionira sve one koji očekuju da ta dvojica konačno zaglave Sheveningen i da se tako “saradnja s Hagom privede kraju”, kako se to ovde kaže sa izvesnim snebivanjem. Bezbednosno informativna agencija uvela je pre nekog vremena i poseban telefonski broj (9191) za informacije koje bi bile “bezbednosno interesantne”. U BIA neće da kažu šta su sve preko tog telefona čuli, ali ne treba biti optimista: raznih Čvorovića i ostalih balkanskih špijuna-amatera uvek je bilo dovoljno.

Ta priča sa ucenjivanjem ludih glava naravno da je izazvala kojekakve medijske i političke senzacije, takođe ritualnog tipa, podjednako plitke kao i povod. Nacional-šovinistička i klerofašistička desnica digla se na zadnje noge i zavapila, sve busajući se u prsa patriotska. Nije srpska majka rodila tog izdajnika! Za svaki slučaj, ultradesna šovinistička organizacija “Naši 1389” (i oni su iz Aranđelovca) već je ponudila deset hiljada evra za glavu tog izdajnika – ako se ipak neki izrod nađe; nikad čovek ne zna… Deset hiljada, kontaju oni, dovoljno je za takvog. Njima bliski tabloidi već danima raspredaju priče strave i užasa o belosvetskim “lovcima na glave” koji su se, eto, skupili po Srbiji i njuškaju, ali ih niko još nije video; lukavi su oni.

Sve te priče o parama i ucenjenim glavama, međutim, tek su diverzija, skretanje pažnje sa glavne priče. Nikakve novčane nagrade neće pomoći u hvatanju Mladića i Hadžića. To se radi drugačije: dobrim policijskim radom. Jedina stvarna novost u toj dosadnoj i tužnoj priči bio je nedavni intervju specijalnog tužioca za ratne zločine Vlade Vukčevića. On je tada rekao da je Rade Bulatović, Koštuničin direktor BIA, u jednom trenutku bio u prilici da počne – verovatno posredno – pregovore s Mladićem. Na pitanje da to malo pojasni, on je rekao neka pitaju Bulatovića. Rade Bulatović, naravno, nije imao komentar, a Koštuničina stranka DSS je pobesnela.

Tako smo se našli u situaciji nadasve delikatnoj, je li. Znalo se da su  Koštuničina vlada i njegova BIA imali podatke i priliku da Mladića i Hadžića smotaju, ali su se premišljali; ipak je to Mladić, a njima je haški Tribunal ionako bio “deveta rupa” na njihovoj “nacionalno odgovornoj” svirali… Izručenje Miloševića u Hag proglasili su “državnim udarom”, da podsetimo, a Goran Hadžić im je umakao iz ruku pošto je bio od nekoga upozoren. Sad nekako ispada da je glavni kandidat za nagradu od deset miliona evrića Rade Bulatović: on je poslednji i imao podatke i priliku. Ali, on će javno reći da je sve to službena tajna, a privatno da je patriota. Ako i kada Mladića i Hadžića ipak uhapsi i pošalje u Hag, uvek će se naći neko da osumnjiči i Bulatovića.

Buridanov magarac

Na procesno-pravnom planu, pak, javljaju se sada neki novi momenti: upravo se završava po ko zna koje suđenje grupi “Mladićevih jataka”, pa su njihovi advokati u završnim rečima potegli argument prezumpcije nevinosti. Mladić, kažu, nije pravosnažno osuđen, pa stoga ni oni koji su mu pomagali da se krije ne mogu biti krivi. Argument nije neki, ali zato ukazuje na paniku.

Sve je to – naravno – prvo i pre svega politička, a ne policijsko-udbaška priča. Naime, Mladićeva medijska i propagandano-politička logistika izvikala ga je za “heroja, a ne zločinca”; to marljivo i spretno čini i dalje. Niko se više ne seća šta je to sve bilo onda u Bosni; niko se više ne pita kako je to Ratko Mladić uspeo da izgubi celu RSK i zapadnu Bosnu juna i jula 1995, sve baveći se nekakvom tamo Srebrenicom i Žepom; kakav je on to general uopšte bio kad se tako okliznuo?

Ne. To njih ne zanima. Oni su fascinirani zadriglom generalčinom koja se kurči, viče, preti da će zauzeti Istanbul i Viner Nojštat, da će bombardovati Vatikan i Firencu, da će okupiti sve Srbe u jednu državu usput. Rat je suviše ozbiljan posao da bi se poverio generalima, rečeno je davno; rat je bio poveren Miloševiću i Karadžiću i Martiću, hvala najlepše; eto nama pobedonosnih stratega, ali to više niko ne shvata. Ova se vlast u Srbiji ponaša kao onaj poslovični magarac između dva stoga sena: oni bi u Evropu, ali ne bi da izruče Mladića, jer će se desnica, Crkva i ne znamo više ko još jako naljutiti; oni bi da ih svi vole. Tako će, kao taj magarac i završiti – ako se ne uzmu u pamet.