Reagiranje

Povodom intervjua objavljenog u “Novostima” broj 568 od 5. studenog, pod naslovom “U lijevoj ruci kamera, u desnoj motika”, javio se s Ivan Ladislav Galeta, čije pismo donosimo u cijelosti:

“Poštovani gospodine Uredniče,

Dozvolite mi izraziti Vam svoje nezadovoljstvo koje se dogodilo objavljivanjem mojeg razgovora s Vašim suradnikom gospodinom Davorom Konjikušićem, a koji je objavljen u Vašem tjedniku ‘Novosti’ broj 568 od 5. novembra 2010. na strani 26, 27 pod nazivom ‘U lijevoj ruci kamera, u desnoj motika’.

Iskreno govoreći svjestan sam ‘gafa’ za koji su se s ‘opravdanjem’ Vaši urednici, odmah uhvatili i posebno ga izdvojeno naglasili. I ja Vam se u vezi toga, kao i vašem cijenjenom čitateljstvu i gospodinu Konjikušiću ovom prilikom ispričavam. Naime, u onom naletu, i ne sluteći posljedice, kao i u ovom kontekstu, riječ ‘čobanin’ mi je zaista izgledala u najmanju ruku grubo. I sami znate, ako želite nekoga uvrijediti, nećete ga etiketirati ‘pastirom’, već ‘seljačinom’, a u našem ‘podneblju’ za takvu priliku ‘najdraža’ je riječ ‘čobanin’! Upravo sam iz tog razloga osjetio potrebu ovako ’emotivno’ reagirati, nastojeći stati u ‘obranu’ ovog sjajnog čovjeka, koji je, pored ostalog, rođen i umro negdje ‘tamo na salašu’, a kontakt s civilizacijom je imao samo preko njezinog otpada, točnije rečeno, smeća, koje je revno skupljao i njime ‘ukrašavao’ svoju ‘pustopoljinu’. Već sama činjenica da ja tog ‘čobanina’ smatram vrhunskim umjetnikom, ova izjava, u odnosu na struku, je vrlo delikatna, gotovo ‘gaf’. Dakle, ni na kraj pameti mi nije bilo kvalificirati odnos ‘čobanin’ – ‘pastir’, kako je to naglašeno s ‘Pastir’ draži od ‘čobanina’. Ono što jest činjenica, današnja uporaba riječi ‘seljak’ ili ‘čobanin’, nema više ono svoje ‘lijepo’ autentično značenje. I što idemo sve dalje, ona postaje sve ružnija i ružnija, upravo stoga što nas sve više i više udaljavaju od njezine izvornosti.

A što se pak tiče objavljenog razgovora i njegova uredničkog preoblikovanja – mi umjetnici to obično zovemo ‘ready made’ – ja ga na žalost, kao takvog, ne potpisujem, jer je grubo ‘torzičan’ i nema nikakve veze s onim cjelovito oblikovanim i autoriziranim tekstom, kojeg sam dostavio za objavljivanje, gdje sam, pored ostalog, bio usmeno obaviješten da će on kao takav biti i objavljen. Stoga Vas najljubaznije molim da vašim cijenjenim čitateljicama i čitateljima date to do znanja.

I još nešto, ne ulazeći u uredničku opremu teksta, recimo, potpis pod fotografiju ‘Rođen tamo na salašu’, koja u ovom kontekstu jako lijepo zvuči, nije istinit! A onaj naslov ‘Gola Marina Abramović’, osim što je stavljen na čudno mjesto iza kojeg ne stoji ama baš nikakvo objašnjenje (vidi izvorni tekst) zašto je ona, u vezi ovog našeg razgovora, bila naga, morate priznati da je popriličan uređivački ‘gaf’ – ‘Golost’ draža od ‘nagosti’!? I još jedna mala ‘sitnica’ u vezi ove umjetnice, koju ja izuzetno cijenim i poštujem, što se iz ovog objavljenog razgovora ne može ni naslutiti, gdje je i ovaj nesretni ‘tipfeler’ u prijelomu, kada riječ ne-ugodno (izvorno ispisana kao ne-ugodno) u prijelomu stranice pada upravo na ovo ‘nezgodno’ mjesto, tako da mala ugodnost u neugodnosti na koncu ispada kao potpuna neugodnost.

I na kraju Vam moram naglasiti da ja i dalje stojim iza ovog mojeg autoriziranog teksta, pa ako hoćete i s onim ‘gafom’, kao i iza onih nekoliko delikatnih izjava u vezi suvremene  umjetnosti i njezinog ekološkog problema, gdje su Vaši urednici, valjda u odnosnu na moju ‘umjetničku zemljoradnju’ vjerojatno to smatrali ne dovoljno ozbiljnim, pa su njime jednostavno skratili tekst. Na nekim mjestima se čak ni ne raspoznaje gdje je pitanje a gdje odgovor, odnosno tko što govori, a da ne kažem kako je izjava I sasvim je svejedno što tko misli o tome. Ja se već jako dugo pitam, tko je taj koji u ovakvim okolnostima ima kompetenciju vrednovati to ‘prelijevanje’ valjda maknuta, kako bi se dobilo više prostora za onaj moj uokvireni ‘gaf’.”

S poštovanjem,

Ivan Ladislav Galeta, red. prof.

Kraju Gornji, 8. studenog 2010.