Ruganje kralju i narodu

Priča o političkom kabareu Predraga Lucića i Borisa Dežulovića priča je o neviđeno dobrom humoru i priličnoj odvažnosti ove dvojice novinara nekadašnjeg “Ferala” koji su, politički gledano, izrasli u zemlji u kojoj odvajkada caruju primitivizam, glupost i strah. Nema racionalnog načina da se objasni fenomen njihovih tekstova i scenskog nastupa jer ništa slično ne postoji u radijusu čitave kulture južnoslavenskih naroda. Ni sarajevska šega, ni beogradska kafanska šala, ni sva zagrebačka boema ne mogu se mjeriti s lucidnošću ovog tandema. Njih nije stvorila nikakva tradicija, škola ili sistem, nego baš isplažen jezik domaćoj kulturi, mentalitetu i režimu.

S obzirom na to da se nitko od bivših “jugovića” nije usudio ništa slično, onda se može reći da ovaj satirički kabare Dežulovića i Lucića predstavlja zaumnu igru dvojice veselih đavolčića dotaknutih prstom božanskog nadahnuća. Ipak, kada je o hrabrosti riječ, onda je to priča o “Feralu” na čijim stranicama su, uz Viktora Ivančića i drugove, ta dvojica lupali ćuške Tuđmanu i Miloševiću i kompletnoj “zločinačkoj organizaciji” postjugoslavenske političke elite.

Guslarski jam session

Budući da su sto puta mogli završiti u nekom jarku ili na bojištu s metkom u potiljku, pitanje je odakle im toliko prkosa? Vjerojatno ni oni sasvim dobro ne razumiju prirodu vlastite drčnosti da se rugaju i kralju i narodu, ali bez takve hrabrosti ni njihovog najnovijeg kabarea ne bi bilo. Inače, on je nastao spontano, kao čitanje vlastite poezije okrenuto na glavu, na Beogradskom sajmu knjiga prije nekoliko godina. Kao što znamo, radi se o Lucićevoj knjizi “Haiku, haiku, jebem ti maiku” i o Dežulovićevim “Pjesmama iz Lore”. Kasnije se to čitanje pretvorilo u “Melodije Bljeska i Oluje” i izvođeno je na mnogim neformalnim mjestima bivše države, od sarajevskih kafana preko užičkog festivala poezije i splitske rive do štrajkačkih foruma zagrebačkih studenata.

Dok se publika u salvama guši od smijeha na temu naših naroda i narodnosti, njihov scenski nastup pokazuje se kao nastavak intelektualnog obračuna s balkanskim mentalitetom drugim sredstvima. Odnosno to je, umjesto napismeno, neka vrsta lude zajebancije uživo, na temu zemlje kretena, kako je to jednom rekao Dežulović. Kroz otrovnu poeziju i stanoviti guslarski jam session obrađeni su baš svi junaci tužno-smiješne stvarnosti ovih prostora: od Jadranke Kosor i Katoličke crkve preko Draže Mihailovića, stoljeća sedmog i Marka Perkovića Thompsona do Hypo banke i zatvora u Remetincu.

Ima nekoliko elemenata koji ovakav kabare čine onako eksplozivno dobrim kakav on jest. Prvo, on nije smišljen kao nastup, predstava ili projekt. Psihološki gledano, jedino s takvim stupnjem neozbiljnosti, anarhije i s nenamjernim tretiranjem slobodnolebdeće inteligencije ovaj tandem uopće može javno komunicirati. Dublje gledano, u zemlji u kojoj se u posljednjih 20 godina svaka namjera pretvarala u zločin i svaki ozbiljniji projekt u kriminal, jedino je preostao govor na zgarištima dvojice luda koji su “bogu mili a ni vragu nisu mrski”, kako kaže ona poznata naslovnica. Kako, dakle, u ovim zemljama više nitko ne haje ni za socijalne ni za etičke kriterije, onda fantaziji Lucića i Dežulovića nema kraja. Ta fantazija se ponajprije ogleda u ingenioznim prepjevima songova, od klasičnog rocka do balkanske gange, kao i u poeziji posebno ironičnog kova. Evo nekoliko karakterističnih stihova: “Napisao židovski filozof da je poslije koncentracijskih logora nemoguće pisati poeziju. Ne znam za njega, al’ mene bogami krenulo.”

Na “neprijateljskom području”

Lucićev i Dežulovićev kabare prepun je ovakvih detalja u kojima se na superioran način gledateljstvu jasno pokazuju takozvana društvena crijeva jednog povijesnog i kulturnog besmisla koji je nastao na ruševinama Jugoslavije. Konačno, dobra osobina ovog kabarea je što se on, šibajući ljude, narode i društvene prilike, obraća istomišljenicima, a ne bilo kome. On pokušava ojačati front protiv gluposti, rugajući se idiotizmima raznih vrsta.

Utoliko Lucićevo i Dežulovićevo najnovije izvođenje, pod nazivom “Melodije borbe i pretvorbe” u zagrebačkom kazalištu “Kerempuh”, predstavlja delikatnu destinaciju. “Kerempuhova” publika već je decenijama naviknuta da se smije na prvu loptu hadžićevskog humora i da prilično prazne glave ode kući. Sasvim aktualno rečeno, to je publika koja će se smijati vicevima na račun Thompsona, ali protiv tekstova u njegovim pjesmama neće imati ništa. S obzirom na to da Lucić i Dežulović ovaj put izvode svoj kabare na “neprijateljskom području”, onda bi dobronamjerni savjet genijalnom dvojcu mogao glasiti: spjevajte odu zagrebačkim (malo)građanima koji s puno gorčine kritiziraju HDZ, ali im se omakne da urlaju o Juri i Bobanu!