Skočila močka na kvačku

Ako je: tačka – točka,

Onda je: mačka – močka

Ali, ako je: točka – tačka,

Onda je: kvočka – kvačka!

Ovakva je stihovna pošalica kružila “Jugom” od sredine prošlog stoljeća, od vremena nakon što je 1954. g. bio usuglašen i potpisan Novosadski dogovor o srpskohrvatskom/hrvatskosrpskom jeziku, a u epigramatskoj formi razglasio ju je (ako se ne varam, ali tko drugi nego) duhoviti G. Krklec. Naskočila močka na kvačku, jebale tačke točku i sl. Bili su onodobni vicevi za umno đačko nadgornjavanje, kakvo je bilo zateklo i moju malenkost u gimnazijskome školovanju. Lijepo nam je bilo objašnjavano što je “stručni” naziv jezika, kao školskoga predmeta, ali da ga možemo slobodno rastavljati na “hrvatski i/ili srpski”, s time da svatko može svojatati samo jedan dio toga naziva, jer da je riječ o “varijantama” koje su ravnopravne, no mi smo djeca svejedno guštali u onome “točka-močka/tačka-kvačka”…

Za ondašnji dječji uzrast, još kako tako, ali da (vrlo) odrasli ljudi još nekidan mogu sricati tužbalice na temu srpske supremacije, navodno proizašle iz Novosadskoga dogovora (što je apsolutno neistinito) i to pronalazeći jedino uporište baš u onome “močka-kvočka” vicu, e to je već smišno (pišem ikavicom jer: ča će mi ki, ki će mi šta?!). Tako bugari D. Brozović (“Jezik”, 3/1997.) u knjižici o tridesetogodišnjici Deklaracije (Matica hrvatska, 1997.): “Isto je tako neproučen odnos između javnoga jezika prije Deklaracije i nakon nje. Od uvođenja ‘novosadskoga’ pravopisa 1960. morali smo prisilno pisati ‘tačka, tačno’ i još mnogo toga. Neki su se pokoravali, drugi su u domaćim izdanjima zaobilazili kritične riječi… (…) Ubrzo nakon Deklaracije ‘tačke’ i slične novosadarije tiho su nestale iz hrvatskih tekstova – nije to nigdje deklarirano ni proklamirano, ali provedeno je dosljedno. To je bio velik i nepopravljiv poraz naših jugounitarista i beogradskih velikosrpskih memorandumskih trudbenika: toliki napori pa ništa!”

Oh, kako smo patili pod “tačkom”, baš kao da su nas rastezali na točku iliti kotaču, dok nismo “tiho” umaknuli (tipično hrvatski, hrabro!), ali Brozovićeva je naknadna pamet zaista smišna (kakve veze imaju “memorandumski trudbenici” s kraja devedesetih godina, s potpisnicima Novosadskoga dogovora iz pedesetih godina?). Svojim bugarenjem Brozoviću asistira plačidrug S. Babić (u istoj Knjižici, 1997.): “Odmah poslije Deklaracije nastao je i preokret na leksičkom području. Napuštene su riječi ‘tačka, tačno i tačnost’, a s njima i mnoge druge tuđice ili riječi koje su imale srpsko obilježje jer je hrvatska jezična struja snažno krenula Šulekovim, Dapčevim i Ladanovim smjerom.” Neugodno mi je velikog stručnjaka podsjećati/ispravljati, ali Ljudevit Jonke, naš najveći jezikoslovac, ima drukčije mišljenje: “A riječ ‘točan’ Šulek odbacuje kao vulgarnu i predlaže ‘tačan’, jer on pri preuzimanju riječi iz slavenskih jezika zahtijeva glasovno preudešavanje prema našem jeziku.” (“Književni jezik u teoriji i praksi”; “Znanje”, 1965.)

I onda se 2010. g., preko pola stoljeća nakon Novosadskoga sporazuma/dogovora, javlja jedna jezikoslovkinja (jezikoslovkinja/lingvistkinja?) da stavi točku na tačku ove smijurije: “Zanimljivo je da se ‘točka’ redovito pojavljuje kao glavni ili jedini dokaz navodnog srpskoga unitarizma kod hrvatskih jezikoslovaca kad zadnjih desetljeća prave mit o srpskom jezičnom nasilju. A još zanimljivije je što nitko od njih ne spominje da je ustvari Jonke zastupao ‘tačku’… Proglašavanjem ‘tačke’ za ‘predstavnika’ svih nametanja“ (cit. S. Babić) potvrđuje da nametanja nije ni bilo” (Snježana Kordić: “Jezik i nacionalizam”, “Durieux”, Zagreb, 2010., str. 318). O knjizi ove gospođe htio sam malo i skromno referirati, a baš mi je drago što me je stari epigram doveo do njena najnovijega zaključka. No kako je ova kapitalna radnja – na svojem području možda najznačajnija od 1954. g. do danas! – kao oštroumna polemika s jezičko-nacionalističkom mitomanijom u Hrvatskoj, potkrijepljena suverenim baratanjem golemom literaturom svjetske (kroato)slavistike, već po izlasku naletjela na “kano klisurine” isturene čuvare hrvatske “jezične čistoće”, to se više moram s njima pozabaviti.

Naše ugledno “Hrvatsko kulturno vijeće”, naime, podnijelo je Općinskom državnom odvjetništvu prijavu protiv ministra kulture Bože Biškupića i ravnatelja Uprave za knjigu i knjižnice u Ministarstvu kulture RH, zbog toga jer su sufinancirali objavljivanje njene knjige. Zbog toga jer gospođa tvrdi – ono što i vrapci na krovu znaju – da Hrvati i Srbi govore (i pišu) istim, ali ne i jedinstvenim jezikom, koji je “policentričan”, HKV smatra da je njena knjiga “upravljena protiv hrvatske kulture, hrvatskog kulturnog identiteta i hrvatskog jezika”, a samim time i da “osporava Ustav” (cit. prema NL, 30. X. i JL, 2. XI. o.g.).

Bilo bi smiješno, da nije netačno, jer S. Kordić baš radi u prilog hrvatske kulture i jezika, pokazujući ih/dokazujući ih ravnopravnima i jednakovrijednima i kad su (bili) uhvaćeni u koštac s brojnijom/snažnijom braćom/susjedima. Ali HKV, udruga koja postoji od 2005., kako bi “podupirala sveopći boljitak RH”, navodno, kao ne poriče pravo privatnom nakladniku da objavljuje što želi, ali se buni što je ministarstvo bilo sufinancijer. Dakle, nije šija nego vrat, jer sve što stiže na dotično ministarstvo treba biti podložno prethodnoj cenzuri. Dati vuku da čuva ovce, a nacionalistima da ocjenjuju valjanost knjige koja – polemizira s nacionalistima, to znači staviti točku na tačku i toga procesa (koji bi trebao biti i jest demokratski).

Jebala močka kvačku ili obrnuto, ali dok se ovakav “pizdek” mentalitet (a la HKV) bude tolerirao u Hrvatskoj, dotle će se u hrvatskome ozračju/uzdušju osjećati samo prastari “pezdec”!