Suspenzije historizacije

Arsenal metoda na raspolaganju pri odbacivanju i osporavanju marksizma kao eksplanatorne paradigme i političkog programa kao glavnu strategiju koristi suspenziju historizacije. Ovisno o metodi, režimu prostora u kojem se metoda primjenjuje, od specifične akademske discipline do dnevnopolitičkih efemeralija, i intenzitetu prepoznate opasnosti koja vreba s lijeva, suspenzije historizacije se razlikuju. Razlike se pojavljuju zbog perspektiva iz kojih se suspenzija formira i historijskih efekata koji se žele postići, tj. korištenja efekata neutralizacije, diskvalifikacije i demonizacije marksizma u konkretnim klasnim i materijalnim interesima koji ovise o historijskim konjunkturama bez obzira bio agent operacije svjestan ili nesvjestan tih interesa, htio im služiti ili ne. Bez obzira na razlike, rezultati koji se manifestiraju u dismisivnim etiketama ne variraju previše. Uvijek su u optjecaju redukcionizam, dogmatizam, totalitarizam, netolerancija, nesnošljivost. Ono što im je zajedničko je upućivanje ili aludiranje na suženost i ograničenost perspektive, bilo političke bilo epistemološke. Ono što ta suženost i ograničenost zapravo sugeriraju, a vidljivo je u formalnim mehanizmima svih varijanti suspenzija historizacije, je politička i epistemološka manjkavost marksizma za razumijevanje i upravljanje onim društvenim poljima i entitetima čija reprodukcija ne spada pod uvjete ljudske prakse, tj. nije svodiva na historijske uvjete svog nastanka već djelomično nastanjuje i metafizički svod.

Sagledajmo metafizički svod iz specifične tranzicijske perspektive kroz više nivoa, od akademskog do kulturno-političkog, ali sa sličnim nezanemarivim efektima na život masa, tako da se suspenzije historizacije opipljivije izlože. Taj svod nastanjuje i ekonomija uokvirena premisama neoklasične ekonomike čiji fiktivni, ali ne i neoperabilni status joj priskrbljuju logiku lišenu političkog antagonizma. Također, tu je i Nacija koja kao ahistorijski entitet osigurava provedbu privatizacije kao nepolitičkog pitanja. Nadalje, naknadna historizacija Nacije iz liberalne perspektive kao specifičan oblik polovične, suspendirane historizacije, ne omogućuje repolitizaciju provedene privatizacije već ju može samo artikulirati iz pravne perspektive, podijeliti na legalni i ilegalni dio i na detekciju korupcije. Na taj način se formira Pravo kao još jedan metafizički, ahistorijski entitet nepodložan politizaciji čiji efekti u svakodnevnom političkom životu nisu ništa manje pogubni od onih koje je proizvodila Nacija dok je zauzimala slično mjesto. Zaokruživanje svoda iziskuje i spominjanje Morala kao oruđa historiografskog revizionizma u svrhu suspenzije historizacije. Otkrivanje jama punih kostiju i spisa u arhivama tajnih službi realsocijalističkih zemalja i uspostava linije kontinuiteta između Marxovih spisa i likvidacija nije historijska operacija iako se bazira na otkrivanju historijskih činjenica. Nije historijska operacija jer joj osnovna premisa da se klasna borba odvija između s jedne strane ljudi koji su slučajno u jednom trenutku istovremeno čitali klasike marksizma i imali oružje rukama i s druge strane univerzalnog Morala.

Diskreditacija marksizma u klasnoj borbi

Klasna borba je u povijesti marksizma uvijek bila drugo ime za historizaciju. Ono što se događa u strategijama suspenzije historizacije izbjegavanje je artikulacije socijalnih odnosa kao klasnih. Osim maskiranja i mistificiranja socijalnih odnosa strategija za cilj ima i uspostavu ahistorijskog neutralnog prostora koji bi trebao služiti kao pravedni ring za okršaj marksizma i apologetskih teorija kapitalizma. Da slučajno ne izostane i ironija rezultat se prikazuje dominantno u formuli – povijest je pokazala da marksizam ne uspijeva kao teorija nadmašiti liberalizam ili slične apologetske inačice. Kao da se radi o tome da Lenjin i Milton Friedman raspravljaju u televizijskom studiju, te na kraju zbog superiornije argumentacije Friedman uspijeva uvjeriti inače nevine gledatelje i izaći iz studija kao historijski pobjednik i što je još važnije kao opozivatelj historije kao takve. Uz argumentacijsku manjkavost Lenjinu odmažu Gulag i Crveni Kmeri dok Friedmanu baš i ne odmažu Pinochet, imperijalistički ratovi i polumilijunski pokolj članova komunističke partije Indonezije uz nezanemarivu asistenciju jednog od donositelja demokracije u naše socijalizmom i ratom degenerirane krajeve, Richarda Holbrooka. Dakle, diskreditacije marksizma se kroz suspenziju historizacije vrše na više nivoa, ovisno o historijskom statusu marksizma kao prijetnje i konkretnim ciljevima koji se u konkretnom trenutku trebaju postići, te specifičnom stadiju u ciklusu kapitalističke akumulacije. Ključno je da se suspenzija ne događa samo u “polju ideja“ već se suspendira i historijska uvjetovanost okvira u kojem se bori i raspravlja. Primjerice, da se zadržimo u akademskom polju, rasprava između marksističkog ekonomista i neoklasičnog ekonomista nije rasprava u neutralnom akademskom prostoru, ne radi se o raspravi poput one između recimo, hermeneutičara i strukturalista unutar književne teorije. Iako akademsko polje nije neutralno ni samom svojom formacijom kao ni bilo koja druga socijalna institucija ovdje se radi o nečemu što prelazi granice akademskog polja, o objektima van polja koji se u tom polju proučavaju. Za razliku od marksističkog ekonomista koji se nalazi u posve nezavidnoj poziciji njegov neoklasični kolega se nalazi u epistemološki puno pogodnijoj situaciji za dokazivanje ispravnosti svoje teorije. On se gotovo nalazi u self-fulfilling prophecy situaciji. Akademska istraživanja često završavaju kao mehanizmi ekonomskog upravljanja i kao poslovni modeli tržišnih subjekata. Neoklasični akademski teoremi nisu podložni valorizaciji temeljenoj na konceptu adekvacije s objektom analize, naprotiv, oni su performativni, oni proizvode objekt analize.[1] Također, takav tip teoretizacije omogućen reprodukcijom kapitalističkog sistema proizvodnje predviđa i osim drukčijih kriterija uspješnosti i drukčiji tip valorizacije u akademskim debatama. Brisanje klasne borbe kao fundamentalne okosnice suvremenog načina proizvodnje omogućuje postojanje nepolitičkih kriterija uspješnosti određenih ekonomskih modela. Rast nezaposlenosti ili stvaranje jaza između rasta produktivnosti i rasta dohodaka radnika tretira se kao sitna greška u sistemu koja će se uslijed daljnjeg djelovanja sistema popraviti sama od sebe jer sistem funkcionira kao nenadmašni alokator oskudnih resursa. Radi se o tome da “pogreške“ u alokaciji oskudnih resursa nisu rezultat manjkavosti određenih mehanizama u sistemu koje se daju korigirati već rezultat klasne borbe. Kad se radi o zadnjih trideset godina ekonomske povijesti riječ je o klasnoj ofenzivi odozgo. Kao što ističe David Harvey u nekoliko svojih knjiga, prvenstveno u A Brief History of Neoliberalism, ono što se događa jest proces restauracije klasne moći koja je bila poljuljana u periodu kejnzijanske države blagostanja. Ne radi se o čistom voluntarističkom hiru vladajućih klasa već o konkretnom akumulacijskom problemu apsorpcije viška kapitala koji nije mogao biti riješen u tadašnjoj specifičnoj konfiguraciji proizvodnih odnosa.

Akademizacija i kulturalizacija ljevice

Situacija suspenzije historizacije u akademskom polju je naglašena jer je to jedino mjesto u trenutnoj historijskoj konjunkturi gdje marksizam nije potpuno delegitimiziran kao eksplanatorna matrica. Razlog tome nije višak tolerancije svojstven visoko intelektualnom polju ili neka slična mistifikacija akademskog prostora već specifičan dvadesetostoljetni trajektorij odnosa marksističke analize i masovnog radničkog pokreta.[2] Trajektorij koji se sastoji u postepenom udaljavanju marksističke teorije od konkretne radničke borbe nije efekt inherentnih deficita marksizma kao takvog već je efekt klasne borbe koja uključuje i strateške pogreške marksizma kao direktnog participanta u klasnoj borbi. Jer osnovna funkcija marksizma i mjesto njegove artikulacije je klasna borba. Marksističke kategorije se ne iscrpljuju i eventualno postaju analitički neoperabilne zbog čudnovatog nestanka unutrašnje koherentnosti već bivaju non-stop diskreditirane u klasnoj borbi. To ne znači da su sve marksističke koncepcije neminovno analitički točne već da se one ne testiraju samo u ahistorijskom akademskom prostoru već u direktnoj klasnoj borbi kroz mobilizaciju radnika. A mobilizacija se ne odvija u glatkom prostoru i njena uspješnost ne ovisi o ispravnosti i propisnoj artikulaciji koncepcije, te efikasnosti receptorskih aparata. Glatkoća se permanentno eliminira konkretnim materijalnim interesima kapitala i uz pomoć apologetskih teorija i postojećih socijalnih institucija. Ono što neprestano treba imati na umu jest da sud o iscrpljenosti marksističkog kategorijalnog aparata nikad nije neutralna teorijska dijagnoza već iskaz instrumentaliziran u klasnoj borbi.

Ovakva forma suspenzije historizacije nas dovodi do diskvalifikacija marksizma s nominalno lijevih pozicija. Suspenzija koja se koristi u diskvalifikaciji s lijevih pozicija uobičajeno se temelji na dvije dijagnoze: 1) nemogućnost nastanka adekvatnih organizacijskih formi koje bi proizlazile iz marksističkih postavki a dokaz tome je povijest SSSR-a i  drugih realsocijalističkih država; 2) suvremeni kapitalizam se toliko promijenio pojavom nematerijalnog rada i rastućom važnošću kulturne proizvodnje da osnovne marksističke kategorije jednostavno više nisu adekvatne i produktivne. Postoji i treća, koju zastupaju primjerice Badiou i Rancière. Oni tvrde da kapitalizam i njegova analiza za ljevicu uopće više nisu važni. Ova čudna dijagnoza i njena još čudnija popularnost svoju čudnovatost duguju nerazjašnjenim sporovima o subjektu emancipacije na francuskoj ljevici iz šezdesetih i sedamdesetih koji su uvjetovani rigidnošću francuske komunističke partije i specifičnih efekata pobune iz ’68. Ono što je zanimljivo jest da teorije proizašle iz takvog uskog historijsko-geografskog okvira zbog specifične povijesti akademizacije i kulturalizacije ljevice danas nakon četrdeset godina drmaju globalnim tržištem lijevih ideja.  Za razliku od Badioua i Rancièrea kod kojih se radi o apsolutnoj suspenziji historizacije, osim ako se ne radi o egzemplarima subjektivacije kao što su rijetki veliki Događaji ili radničko pisanje poezije, dvije prethodne dijagnoze pretpostavljaju određene historijske teze. No, i ta historičnost je utemeljena na suspenziji historije.

Uvijek historizirajte!

Ukratko, prva teza pretpostavlja da je primjerice Oktobarska Revolucija direktan i autentičan nastavak marksističke kritike kapitalizma po modelu koncept-izvedba, da su svi kasniji problemi povezani s tom autentičnošću i da je historijski dokazano da to nije odgovarajući model. Zaboravlja se pritom situacija u Sovjetskom savezu nakon izborene vlasti i građanskog rata. Država potpuno ekonomski devastirana, ogromna većina stanovništva je nepismeno seljaštvo, konstantni neizdrživi geopolitički pritisci i izostanak strateški ukalkuliranih revolucija u zapadnoj Evropi, ponajviše u Njemačkoj. Ne radi se o tome da u Sovjetskom savezu nije bilo grešaka, već da se njegova (ne)uspješnost ne promatra iz perspektive adekvacije s kanonskim tekstovima marksizma i posljedično njihove neuporabljivosti, već kroz analizu konkretne historijske situacije kako je ponavljao Lenjin. Druga teza počiva na detekciji fundamentalnih promjena u suvremenom kapitalizmu. Da ne ulazimo sad u promašenosti tih detekcija, pogotovo iz perspektive trenutne globalne ekonomske krize, dostatno je za ovu svrhu samo naglasiti jedan od osnovnih aksioma marksizma. Objekt marksističke analize je kapitalizam koji se zbog specifičnih mehanizama svoje reprodukcije prisiljen stalno mijenjati osim u fundamentu da ga generira odnos dviju klasa – onih koji posjeduju sredstava za proizvodnju i onih koji ne posjeduju. Kao što glasi jedan od najpoznatijih pasusa iz Komunističkog manifesta koji se danas uglavnom citira folklorno da bi se ukazalo kako je Marx predvidio “dinamičnost“ današnjeg kapitalizma: “Buržoazija ne može postojati a da neprestano ne revolucionira instrumente proizvodnje, dakle proizvodne odnose, pa dakle i cjelokupne društvene odnose. Svim ranijim industrijskim klasama, naprotiv, uvjet opstanka bilo je nepromijenjeno zadržavanje starog načina proizvodnje. Stalno revolucioniranje proizvodnje, neprekidno potresanje svih društvenih stanja, vječna nesigurnost i kretanje izdvajaju i odlikuju buržoasku epohu od svih ranijih. U njoj se rastvaraju svi čvrsti, zahrđali odnosi zajedno sa starinskim predodžbama i nazorima koji ih prate, dok svi novostvoreni zastarijevaju i prije no što stignu okoštati. Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim, sve što je sveto biva oskrnavljeno i ljudi su naposljetku prisiljeni da na svoj životni položaj i na svoje međusobne odnose pogledaju trezvenim očima.“

Suspenzija historizacije je glavno ideološko oruđe u borbi protiv marksizma. To ne znači da je historizacija identična s marksizmom. Kao što je već naglašeno, historizacija je drugo ime za artikulaciju klasne borbe i kao takva ona je neminovno polazište svake analize i djelovanja. Bez historizacije stvari ostaju mistične i kao takve su oruđa u rukama protivnika. Vjerojatno najbolji marksistički pedagoški savjet za svakog tko se želi politički aktivirati poznata je parola Fredrica Jamesona: Uvijek historizirajte!

[1] Studija u kojoj se detaljno razrađuje koncept performativnosti ekonomike je Donald MacKenzie, An Engine, Not a Camera: How Financial Models Shape Markets, MIT Press, 2006.

[2] Najbolji pregled tog trajektorija daje Perry Anderson u dvije knjige Razmatranja o Zapadnom Marksizmu, Beogradski izdavačko-grafički zavod, 1985. i In The Tracks of Historical Materialism, Verso, 1983.