U lijevoj ruci kamera, u desnoj motika

Foto: Davor Konjikušić

Ivan Ladislav Galeta je multimedijalni umjetnik, filmaš, fotograf, redatelj. Mnogi mu lijepe različite etikete, no mi ćemo reći da je Galeta jednostavno umjetnik i profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu na smjeru Multimedija, ali i jedno od najznačajnih imena europskoga eksperimentalnog filma. Kada je o hrvatskoj kinematografiji riječ, njegov film “Water Pulu” nesumnjivo je jedno od najuspješnijih ostvarenja u ovom žanru.

Za godinu dana pripremate veliku retrospektivu u Muzeju suvremene umjetnosti: što  buntovnik poput vas osjeća prema instituciji koja je od početka izazivala velike kontroverze?

– Kada ste me već povukli za jezik, da razjasnimo neke ne baš bezazlene nesporazume oko tog mog, kako kažete, buntovništva. Naime, zadnju sam retrospektivnu izložbu imao još 1979. u Galeriji suvremene umjetnosti na Katarininom trgu. Namjera mi je bila da 2009. ostvarim “jubilarno-oproštajnu” izložbu od  tzv. umjetnosti s istom institucijom u istom prostoru kao i tada, no to nije bilo moguće jer je taj galerijski prostor već bio pretvoren u skladište, prije preseljenja u novo zdanje preko Save. Nakon izložbe 1979. imao sam problema s našom likovno-umjetničkom scenom, čije posljedice osjećam i danas. Jedan od većih nesporazuma nastao je nedugo nakon izložbe, kada su odgovorni djelatnici navedene institucije omogućili poznatom američkom umjetniku Hansu Haackeu da na mom radu “Zrcalni ping pong” (1979), bez mog znanja, izvede svoje autorsko djelo, što je rezultirao time da sam iz kataloga jubilarne izložbe “U susret Muzeju suvremene umjetnosti – 30 godina Galerije suvremene umjetnosti”, koja je 1986. održana u Klovićevim dvorima, doslovno izbrisan. A Haackeov “ready made” izložen je i reproduciran u “originalu”!  To se kasnije pokušalo izgladiti kupnjom novog “komada”(!?!), kako bi se kompletiralo “moje” djelo. Iz sujetnih razloga, naravno, nisam na to mogao pristati i tako sam si još više zakomplicirao stanje, postao sam buntovnik bez razloga, a sve je došlo do pred tužbu, tek se nakraju stvar nekako izgladila, no gorčina je ostala. Nakon toga sam kao likovni umjetnik djelovao doslovno u anonimnosti, osim što se, djelomice, tiče filma. No ni u tom mi području nisu cvale ruže, jer se u nas film uglavnom podrazumijeva kao medij koji nema veze s likovnom umjetnošću: filmaši ti kažu da si likovni umjetnik, likovnjaci da si filmaš… Stručnjacima umjetnosti je problem kad ti se rad ne može smjestiti ni u jednu od predviđenih “ladica”, pa te uglavnom ne smještaju nigdje, jednostavno te izostave. Da se razumijemo, ovo nije kvalifikacija nego sudbina: tek nakon mnogo godina shvatio sam da je upravo tako trebalo biti, bila je to neka vrsta “antropocentričnog” upozorenja.

Što ćemo sve vidjeti na toj izložbi, hoće li biti i novih radova?

– Ne znam što podrazumijevate pod pojmom novi radovi, ja ne razlikujem ono što je nastalo “prije” i ono što nastaje “sada”. Sve što se izvodi uvijek ostaje otvoreno preoblikovanju, spremno za novu preobrazbu. Za mene umjetnički čin nije proizvodnja rezultata nego uspostavljanje energetskog odnosa među elementima, jedna vrsta uzaludne sizifovštine: ne guram s namjerom da doguram, već guram sa sviješću da nikada neću dogurati. Jer, čim se nešto dogura, više se i nema neki odnos prema tome, jednostavno je otpalo, odvojilo se. A ja to ipak ne želim. Umjetnički čin je neprekidna preobrazba stvarnosti koja me okružuje, gdje nisam ja taj koji odlučuje nego trenutačna situacija u kojoj sam i sam zatečen. Vjerujte, neće biti lako sve moje “gegove” nastale u zadnjih četrdesetak godina posložiti u tom, kako kažete, “kontroverznom” prostoru. A kada smo već kod kontroverze, ona je uglavnom utabana staza:  klonite se utabanih staza, kaže pisac, jer one uvijek vode u politiku.

Kad kapi preliju čašu

Mnogi su umjetnici radili zaboravljeni od svoje sredine: mora li umjetnik preminuti, kao Tom Gotovac, da bi se istaklo njegovo značenje?

– Čast iznimkama, no za mene istinsko umjetničko djelovanje počinje poslije pedesete, sve prije je samo mukotrpno dosezanje zrelosti. Umjetničko se “prosvjetljenje” pojavljuje u trenutku kada svaka kap počinje prelijevati čašu: to prelijevanje zovem istinskim umjetničkim djelovanjem. Tada umjetnik više nema kontrolu nad svojim činom, što znači, bio živ ili mrtav, da više  ne može fulati.

Položaj filmske umjetnosti i filma nije se previše poboljšao od vremena kad ste javno progovorili o zatvaranju Kinoteke, kao ni odnos prema eksperimentalnom i animiranom filmu, najvrednijem od hrvatskog filma?
– Kinoteku u pravom smislu riječi, mislim pritom na službenu kinodvoranu za prikazivanje arhivskog meterijala, nismo nikada ni imali, čak ni u nekadašnjem “društvenom” uređenju.

Ne želim umanjiti vrijednost i entuzijazam onih koji u nezavidnim okolnostima pokušavaju pokriti ovu našu nacionalnu kulturnu sramotu, no činjenica je da filmsko blago hrvatske kinematografije, pa i šire, nije adekvatno dostupno javnosti. Ono je doslovno “zabunkerirano” i mislim da bi za to netko već morao preuzeti odgovornost. Možda to ima i svojih prednosti:   “bunkerirani” materijal nije izložen oštećenju, pa  dulje traje. Pitanje je samo za koga…

Živite u Kraju Gornjem i radite “krajnju umjetnost”, End Art, koja odbacuje granice, pravila i zakone, ovladava medijem i poigrava se s njim. Vaš odnos s prirodom postao je izrazito blizak, pa i sami radite na zemlji prema principima permakulture?

– U lijevoj ruci kamera, u desnoj motika, a rezultat dvodimenzionalno kopanje krumpira. Iskusio sam mnoge načine pristupa i rada na zemlji, da bih na koncu shvatio: pusti prirodu neka radi svoj posao. Voda najbolje zna što je to vodoravno. Kada to shvatite, tada više nemate potrebu nešto odbacivati, jer granice, pravila i zakoni  za vas jednostavno ne postoje. U prirodi nema vrednovanja, važnijih i manje važnih stvari. Sve je jednako važno, nezamjenjivo i neponovljivo, nadasve otvoreno i bezgranično. Jedino je čovjek taj koji je postavio međe, vjerojatno zato da bi što bolje mogao vladati tim omeđenim prostorom.

Svojedobno ste zajedno s Tomom Gotovcem boravili kod Marine Abramović i njezina  tadašnjeg partnera Ulaya. Navodno, dočekala vas je potpuno naga: što ste tada mislili o njoj? I što mislite danas, nakon performansa održanog u MoMi?

– Da, bilo je to zaista jedno jako neugodno iskustvo. Potkraj sedamdesetih, Tom i ja smo pozvani iza tzv. željezne zavjese, na međunarodnu umjetničku manifestaciju “Works and Words”. Marina i Ulay ugostili su nas u svom radno-životnom prostoru, koji je bio poprilično čudan i prostran, sastojao se od dva dijela u istoj etaži: ta su dva prostora nekada bila fizički razdvojena, no oni su kroz zid doslovno probili rupu, odnosno izveli mogućnost za intimnu komunikaciju. Marina je vrhunska osobnost koja svojim djelima uznemiruje dušu, što su zasigurno osjetili i oni koji su se suočili s njom u MoMi.  Što se tiče njezine umjetničke aktivnosti, dosegnula je najviše što se može. Preostaje još samo pitanje: “A što sad?”.

Koliko su droge i psihoaktivne supstance bile raširene na filmskoj umjetničkoj sceni sedamdesetih i osamdesetih godina? Što je za vas uopće svijest , mogu li se njene granice proširiti?

– Na prvi vam dio pitanja, nažalost, ne mogu odgovoriti, jer u tome smislu nemam iskustva. Što se svijesti tiče, njene se granice se itekako mogu proširiti, no tek onda kad iz nje izbacimo smeće koje je globalizacija u nju ugurala.

Na što konkretno mislite, da se svi trebamo vratiti prirodi i posvetiti poljoprivredi?

– Ni govora, zamislite kako bi to izgledalo da se svi vratimo prirodi. U ovo malo što je ostalo od njezina djevičanstva “znanstveni umjetnici” su već ugurali svoj nos i uređuju je iznutra. Danas je već očito kako je upravo suvremena koncepcija poljoprivrede dovela ovu civilizaciju do kolapsa, “znanstveni umjetnici” drznuli su se dirnuti i u božansku česticu, sjemenku koja u sebi nosi praiskonsku poruku životnosti: pretvorili su je u količinu, misleći valjda da će tako riješiti problem gladi. Njihova je logika da je gladan samo onaj koji nema što jesti. Nisu svjesni da onaj koji je gladan ima šansu pronaći neku normalnu hranu, za razliku od onoga koji konzumira virtualne proizvode, čiji organizam tu “životnost” više i ne podnosi. Jer, zdrava hrana je za zdrave ljude. Posljedice su očite, glad se ne manifestira mršavošću nego pretilošću.

Odrastali ste na salašu pored Subotice, tečno govorite mađarski, a Miklós Erdély je jedan od vaših omiljenih umjetnika: što vam znači ta vojvođanska ravnica, ljudi koji ondje žive, čobanin koji je cijeli život skupljao pronađene predmete i fascinirao vas kao kreativca?

– “Čobanin” je za mene jako ružna riječ, prihvatljiviji mi je izraz “pastir”, u kojem se nalaze mnoge otvorenosti: pas, pasti (padati), as, stir, satir, tisa, rit… Taj je pastir, dakle, za mene  jedan od istinskih umjetnika koje sam imao prilike sresti u životu i iskreno se nadam da ću barem djelomice moći predstaviti njegovo djelo na mojoj izložbi sljedeće godine.  To što on nije bio svjestan da je umjetnik je bolje za njega, jer bi tada njegovo umjetničko djelovanje mogli dovesti u pitanje. Družio sam se i sa svjesnim pastirom Miklósom Erdélyem, kao i mnogim pastirima ovih pustara iza “željezne zavjese“, koji će se kad- tad morati ugurati u “tor” povijesti umjetnosti. No, bojim se da bi mogao nastati dar-mar kad njihova djela izađu na vidjelo…