U vezi s kompjuterom
U tom odnosu provodimo više vremena nego u bilo kojem drugom: sa svakom sljedećom godinom, on postaje sve dublji i stvara se veće razumijevanje. Kada stvari krenu naopako, padamo u depresiju, obuzima nas ljutnja i vičemo na sav glas, ali ipak smo spremni potrošiti sate i sate svog dragocjenog vremena kako bi sve opet bilo na svom mjestu. U krivu ste ako ste pomislili da je ovo opis odnosa s nekom vam bliskom osobom – ne, riječ je o vašem osobnom računalu! U jednom istraživanju provedenom u SAD-u čak 64 posto Amerikanaca izjasnilo se da provodi više vremena uz svoj kompjuter nego uz voljenu osobu, a 84 posto njih ustvrdilo je kako su sada ovisniji o kompjuteru nego tri godine ranije. Naravno, istraživanje je provedeno na zahtjev proizvođača kompjutera, koji u budućnosti planiraju odnos ljudi i tehnologije učiniti još snažnijim i bliskijim.
Znanstvenike koji su obavili testiranja iznenadio je intenzitet emocija koje mogu izazvati problemi vezani uz korištenje kompjutera: čak 19 posto ispitanika je priznalo kako u trenutku pojavljivanja kvara na kompjuteru imaju potrebu baciti ga kroz prvi otvoreni prozor, a devet posto njih tom se prilikom osjeća usamljeno i napušteno. Istovremeno, 11 posto pokvareni kompjuter potiče na korištenje psovki, sedam posto to čini glasno, a tri posto pritom razbacuje predmete koji su im pri ruci (nije utvrđeno gađaju li njima prisutne ljude). Iako većina proizvođača kompjuterskog softvera i hardvera jamči pouzdanost svojih proizvoda, čini se da je stvarnost potpuno drugačija, jer korisnici mjesečno potroše u prosjeku čak 12 sati na popravljanje različitih kvarova i pogrešaka. Koliko su ljudi osjetljivi na kvarove, dovoljno govori podatak kako se čak 48 posto ispitanika izjasnilo da bi radije pomagalo prijateljima pri selidbi nego se bavilo popravkom kompjutera. Nakon što su dobro proučili rezultate istraživanja i uvjerili se u količinu stresa koju kod ljudi izaziva rad na kompjuterima, predstavnici kompjuterskih kompanija su ustvrdili kako je potrebno osposobiti posebne timove koji bi bili stalno na usluzi korisnicima u svrhu pružanja stručne i psihološke pomoći.
No, čini se da nisu samo ljudi ti koji reagiraju na kompjutere. Na neki čudesan način i kompjuteri reagiraju na ljude: još od 1979. istraživači na Pear programu (Princeton Enegrineering Anomalies Research program) pokušavaju izmjeriti utjecaj ljudske svijesti na uređaje. Upotrebom nasumičnih generatora događaja – kompjutora koji ubacuju nasumične produkcije – imali su sudionike koji su svoju namjeru usredotočili na kontroliranje tih produkcija. U sedam milijuna pokusa otkrili su male, ali „statistički značajne“ znakove da um može biti u suodnosu, odnosno međudjelovanju s aparatima. Ipak, istraživači su oprezni, jasno im je da ovaj fenom malo razumiju, no znaju da na rezultate ne utječe udaljenost ili vrijeme. Na primjer, ispitanici mogu imati isti učinak na aparat kad i nisu u istoj sobi s uređajem, pa i kad su na drugom kraju zemlje. Isto tako, učinak je isti ako imaju namjeru prije nego što se provode mjerenja, pa i ako čitaju knjigu ili slušaju muziku dok stroj radi. Ni faktori okoline, poput npr. temperature sobe, nisu važni, no važan je stav i raspoloženje ispitivača. Na primjer, pomaže ako ispitanik vjeruje da može utjecati na uređaj. Kako vrijeme prolazi, moderna znanost sve više počinje sličiti ezoteriji: čini se da ćemo uskoro morati napraviti veliku reviziju definicije svjesnosti i živim bićima priključiti i strojeve. Vjerujemo da bi se uz provođenje daljnjih znanstvenih istraživanja na sličan način ustanovila i povezanost između ljudi i automobila, mobitela, televizora te strojeva za pranje rublja. Strojevi su kroz svakodnevno korištenje prestali biti samo pomoćne alatke i uspješno su se integrirale kao naš sastavni dijelovi: mi smo, dakle, i naš kompjuter, mobitel, televizor…