Zadovoljan sam svojim neprijateljima

Ovogodišnja nagrada “Dušan Bogavac” za etiku i hrabrost, koju dodeljuje Nezavisno udruženje novinara Srbije, nedavno je uručena Teofilu Pančiću, jednom od sinonima nedeljnika “Vreme”. Pančić je nagradu zaslužio svojim aktivnim delovanjem na više frontova, a činjenica da je čest gost na raznim televizijama, gde se jednako žustro protivio primitivcima, nacionalistima i fašistima, verovatno je “pripomogla” da jednog letnjeg dana bude prepoznat na liniji gradskog saobraćajnog prevoza, gde je napadnut od strane dva maloletna lica. Srećom, bez većih posledica.

Koliko je smisleno razmišljati o hrabrosti u novinarskom zvanju? To što se ovde podrazumeva pod hrabrošću u nekim normalnim situacijama i zemljama je dužnost.

– Mislim da je hrabrost neka vrsta kontekstualne vrline. Ono što bi trebalo da bude bitno u ovom poslu je kako neko piše, neki inherentno profesionalni standardi i kriterijumi. A hrabrost… Ako je vrlina, to je neka opšteljudska vrlina. Ne povezujem je konkretno sa ovim poslom. Neki ljudi su u većoj ili manjoj meri hrabri, a manje je važno kojim poslom se bave. Ti možeš biti hrabar i kao zidar, isto kao što možeš biti kukavica kao kaskader. Možeš biti kukavica u nekom drugom aspektu svog života. Tako da je to jako složeno pitanje i, po meni, nije zdravo razmišljati o sebi kao o hrabrom čoveku. Klinci kažu da počneš da tripuješ o sebi. Ja sam i na dodeli, u nekom improvizovanom obraćanju, rekao da o onome što radim ne razmišljam u kontekstu hrabrosti nego u kontekstu dužnosti. Ako si već u poziciji da objavljuješ neka svoja mišljenja, što na neki način jeste privilegija, onda je elementarna dužnost da to radiš na način koji je častan, dakle da ne sakrivaš one stvari koje su važne a koje vidiš oko sebe. E sad, ako živiš u društvu koje je represivno, koje je opterećeno svim mogućim totalitarnim i ratnim nasleđem, latentnim i nelatentnim fašizmom, onda je čačkanje u neki od tih tabua nešto što verovatno jeste i hrabro. Po meni, to nije ključno, nego je to sastavni deo posla javnog intelektualca. Treba razmišljati o kategoriji dužnosti.

Povlađivanje uličnom ološu

Nedavno ste dobili konkurenciju u britkom peru Jelene Karleuše, koju su u “Kuriru” svrstali u najmanju ruku rame uz rame sa vama i brojnim drugim kolumnistima koji godinama ukazuju na anomalije u našem društvu?

– Kod nas su ljudi užasno skloni jakim, a neutemeljenim strastima. U ozbiljnim novinama sam pročitao dve kolumne, od kojih je jedna totalno pljuvanje po Jeleni Karleuši, a u drugoj se kaže da je ona čisti genije, a svi mi ostali otprilike neki šupci koji tamo jedu govna. I jedan i drugi pristup je potpuno besmislen. U jednom trenutku je ta osoba, a potpuno je nevažno šta ja mislim o njenom pevanju, rekla jednu stvar koja je bila veoma potrebna, ako hoćete i hrabra, pogotovo što govori iz jednog miljea iz kojeg se to ne očekuje. Smatram da je fer pohvaliti jedan takav javni nastup. Ne treba zbog toga ni uzdizati Jelenu Karleušu, niti je negirati samo zato što nam se ne dopada kako peva. Jednostavno, ako Jelena Karleuša uradi nešto dobro u svom životu, ja ću da kažem “bravo, Jelena”, a ako uradi nešto loše, onda ću reći da je to sranje. Sve ostalo su naše mitologizacije i neke vruće strasti da bi neko ispao principijelan preko tuđih leđa. Na kraju, ja ne volim da slušam ni Madonu, ali to ne znači da Madona nije srušila neke tabue, a ona je osoba koju slušaju milioni ljudi i to ima težinu.

Za razliku od Jelene Karleuše, njen muž se nije oglašavao, pa čak je i jedan incident pokušao da omalovaži. Nisam primetio ni da su se ostali fudbaleri, reprezentativci ogradili od nasilnika u Đenovi. Nije li to čudno?

– To je stara priča jer su i političari godinama povlađivali siledžijama. Oni su ih na neki način i napravili, pa su siledžije bili branioci međunarodnog poretka, Ustava… E, pa isto to rade i fudbaleri, treneri, rukovodioci Fudbalskog saveza. Svojim siledžijama i huliganima tepaju i povlađuju. Boje ih se, titraju im. I drugde postoje fudbalski huligani, nismo mi to izmislili, ali tu vrstu povlađivanja uličnom ološu ne umem da uporedim ni sa čim.

Rekli ste da je vaš prevashodni cilj da napišete dobar tekst i budete njime zadovoljni. Dokaz da ste na dobrom putu je i napad u autobusu?

– Ne verujem da takvi ljudi čitaju kolumne.

Država protiv fašizma

Ali vaše javno delovanje nije samo u kolumnama.

– Tako je. Mogu da te vide na televiziji. Razume se, pošto nisam mazohista, više bih voleo da mi se to nikad nije desilo. Bio bih mnogo srećniji bez toga, ali na neki perverzan način i to je neka satisfakcija, jer pokazuje da iritiraš određenu vrstu ljudi. Profil jednog čoveka određuješ i tako što gledaš ko su mu prijatelji, a ko neprijatelji. Ja sam zadovoljan i svojim neprijateljima.

Oni dolaze iz redova onih koji su organizovali proteste i učestvovali u ponovnom rušenju Beograda za vreme Parade ponosa. Kako ste videli reakciju države?

– Pre svega, relevantno je šta o tome misle sami predstavnici LGBT udruženja. Koliko sam primetio, oni su uz sve ograde ipak zadovoljni. Razbijen je taj tabu da se to u Beogradu ne može ostvariti. Evo, moglo je. Koliko god je bilo strašno, svi smo živi. Kao posmatrač sa strane, eksplicitno sam podržavao ideju Parade ponosa, a dovoljan je samo jedan razlog – da je to njihovo ustavno i zakonsko pravo. Koliko god bilo užasavajuće saznanje da postoji još toliko agresivne i negativne energije, da postoji još toliko ekstremističkih političkih snaga koje organizuju, kanališu energiju i traže način da je upotrebe, sa druge strane imam optimistički osećaj da smo nešto tim događajem dobili. Razbijen je jedan tabu i mislim da nisu u pravu, da ne ulazim u njihove motive, ljudi kao Dragan Đilas koji je rekao da će Parada ponosa i nasilje samo povećati homofobiju u društvu. To može tako da izgleda u prvom trenutku, međutim čoveku iole zdravom u glavi, koliko god mogao biti opterećen patrijarhalnim vaspitanjem, a koji sedi ispred televizora negde u Leskovcu ili Kikindi, ipak polako sviću neke stvari. Ne znači da će on sad postati najbolji prijatelj LGBT pokreta, ali će mu biti jasno da ti ljudi nemaju rogove, da su kao bilo koji drugi, a da sa druge strane stoje agresivni razbijači. Mirjana Karanović je u jednom intervjuu odlično replicirala Đilasu: da smo mi 90-ih godina tako razmišljali, on danas ne bi bio gradonačelnik.

Meni nije strašno to što u ovom gradu i zemlji ima fašista, jer njih ima svugde. Osećam se užasno kad vidim da su fašisti ti koji nameću svoju volju i da su oni ti koji nameću pravila igre. Bez obzira na to što se dogodilo, užasno je važno što je pokazano da fašisti mogu da pokažu šta žele, ali da ne mogu da uspeju ako država makar malo funkcioniše kao država.