Džoni u Banjaluci i Mostaru
Obožavatelji su ga uporno zazivali, ispisivali parole “što strašno zvuče”, poput jedne sa zagrebačkog zida “Džoni, vrati se, Jajo nas jebe” i, gle čuda, Branimir Džoni Štulić konačno se ukazao i naklonio publici godine 2010. Doduše ne svojom pojavom, već u obliku duplog CD-a, koncertnog albuma snimljenog u Banjaluci i Mostaru 1990., koji je dodatak (poklon) za one koje kupe komplet od njegovih 14 knjiga, nedavno promoviranih na Sajmu knjiga u Beogradu, u izdanju izdavačke kuće “Plato”.
Koncerti su snimljeni u jeku promocije tada aktualnog albuma “Balegari ne vjeruju sreći”. Nostalgija za Štulićevim pjesmama time je samo djelomično zadovoljena: tadašnji Sevdah Shuttle Band daleko je od muzičke virtuoznosti i snage koja se može čuti iz Azrina tročlanog muzičkog stroja iz ranih osamdesetih. Priznao je to i sam Štulić u intervjuu za jedan tjednik: “Azra je bilo vozilo s četiri cilindra, a taj je bend bio obična vespa.” Ipak, na te koncerte – jedne od posljednjih koje je Štulić odsvirao u tadašnjoj Jugoslaviji – valja gledati kao na vrijedan kulturološki dokument u glazbenoj povijesti zemlje pred raspadom. Fanovi i kolekcionari Azrinog opusa na ovom će mjestu zapaziti i činjenicu da su ti koncerti, znakovito nazvani “Ne pokaži da si ufitiljio”, bili dio Džonijeve političke kampanje kojom je želio dati doprinos u spašavanju onoga što se nekad zvalo Jugoslavija.
Bilo kako bilo, banjalučki live, koji već neko vrijeme kruži internetskim forumima među fanovima, sadrži 23 pjesme koje su presjek Azrine karijere i doimaju se daleko rokerskijim od onih u Mostaru. Na nekim pjesmama okupljeni kvartet “sevdahlija”, u postavi Jurica Pađen, Tomislav Šojat i Branko Knežević, predvođeni Štulićem, opasno se približava kompaktnosti originala. Odnosi se to na pjesme “Vrijeme odluke”, “Bed rok” i “Užas je naša furka”, koje u interakciji s publikom dobivaju čvrstinu, beskompromisnost i na momente pankerske primjese ranog Azrinog zvuka, kakav je isporučen na nenadmašnom koncertnom albumu “Ravno do dna”, snimljenom u zagrebačkom Kulušiću 1981. Devet godina poslije, na pragu ratnih devedesetih, Štulić, vječiti borac protiv vjetrenjača, dao je, čini se, najbolje od onoga što je u tom trenutku mogao, svjestan da je njegov odlazak sa scene samo pitanja dana, ako ne i sati.
U takvoj utrci s vremenom snimljen je i mostarski koncert koji sadrži 21 pjesmu: njih 11 snimljeno je u Štulićevom kućnom studiju, a on sam je kod izdavača inzistirao da se pojave na tom CD-u. Riječ je o obradama uglavnom tradicionalnih makedonskih pjesama, koje u najmanju ruku žalosno zvuče. “Zajdi, zajdi” ili “Bitola, moj roden kraj”, a posebice “Marš na Drinu”, zvuče kao demo verzije nekog klinca koji je na dar dobio svoju prvu gitaru. Na prvom dijelu CD-a Štulić je mostarskoj publici isporučio laganije pjesme, gotovo balade za koje se, kako se čini, odlučio u posljednji trenutak, jer se koncert, poput kakvog nogometnog derbija, očigledno održavao pod visokim rizikom. Fanatičnu mostarsku publiku bend je nekoliko puta upozoravao da siđe s bine i da ne dira opremu. Prijetio je i prekid koncerta.
“Skini se dolje, jebo te ja”, rekao je Štulić u jednom trenutku nekom zagriženom fanu. Takva samoparodija označila je kraj razdoblja nekad velike grupe koja se i dalje zaziva na cijelom prostoru nekadašnje države. Ali Džoni već gotovo dva desetljeća ufitiljeno filozofira iz države Nizozemske, ili možda bolje Nigdjezemske, i možda je najbolje da tako i ostane.