Europski studenti, ujedinite se!

U razmaku od nekoliko dana britanski i talijanski parlamenti izglasali su reformu sveučilišta kojoj je cilj privatizacija visokog obrazovanja. Uvođenje tih reformi praćeno je masovnim prosvjedima studenata koji se protive drastičnim proračunskim rezovima u sektoru obrazovanja i posvemašnjoj socijalnoj nepravdi postojećeg ekonomskog sustava, kulminacija koje je trenutačna kriza i posljedični udar na građane, kako bi se pomoglo elitama koje su krizu prouzročile.

No, ekonomska je kriza samo dala alibi za provedbu “reforme” visokog školstva na europskoj razini; te su promjene zamišljene još 2000. godine, kada je Europsko vijeće zaključilo da “Europu treba učiniti najkompetitivnijom i najdinamičnijom svjetskom ekonomijom temeljenom na znanju”. Taj cilj sadrži i Lisabonski ugovor, a svrha reforme protumačena je u izvještaju “Program modernizacije sveučilišta” koji je Komisija sastavila 2006: “Ubrzani rast azijskih sveučilišta predstavlja Europi izazov u smislu broja doktorskih kandidata u znanosti i inženjerstvu. To će ugroziti poziciju Europe kao najkonkurentnije i najinovativnije ekonomije svijeta (…) Sveučilišni program treba biti strukturiran tako da direktno poboljšava mogućnost zapošljavanja studenata (…) Sveučilišta trebaju imati veću odgovornost u dugoročnoj financijskoj održivosti putem suradnje s industrijom, fondacijama i privatnim izvorima.”

Sveučilišta kao korporacije

U skladu s tim, reforme koje se provode u razvijenim europskim zemljama nalik su jedna drugoj kao jaje jajetu. U Italiji, državi koja prema podacima OESS-a ulaže dvostruko manje novca po studentu o odnosu na Francusku, Njemačku i Veliku Britaniju i ima najgori omjer studenata i profesora (20:1), vlada je proračun za sveučilišta smanjila za 30 posto. To je razumljivo kada je zna da je Italija zbog javnog duga od 120 posto BDP-a i ekonomskog rasta od 0,2 posto pod pritiskom financijskih institucija koje su joj degradirale kreditni rejting.

No, osim mjera štednje, europske vlade sveučilištima pod egidom “autonomije” nameću i institucionalno restrukturiranje kako bi ona postala nalik na korporacije: izabrana tijela sveučilišnih djelatnika gube svoju izvršnu funkciju i postaju savjetodavna, dekani i odbori direktora dobivaju veće ovlasti, a istraživači će biti zapošljavani na kratkoročne ugovore bez garancije produljenja.

Kao i u drugim europskim državama, reformu Mariastelle Gelmini, ministrice u vladi Silvija Berlusconija koji je, usput rečeno, preživio izglasavanje nepovjerenja talijanskog parlamenta istoga dana kada je izglasana i reforma, podržale su i stranke lijevog centra, a usprotivilo joj se više od 50 tisuća studenata i profesora koji su izašli na ulice i blokirali važne gradske institucije. Kao i studenti u Londonu, pokušali su ući u zgradu Senata i time poslali nedvosmislenu poruku da njihove akcije nisu ni apolitične niti fokusirane isključivo na konkretno pitanje reforme visokog obrazovanja.

Početkom prosinca prosvjedovali su i njemački studenti nezadovoljni Bolonjskim procesom koji se u toj zemlji provodi od 1999. Proces je, zajedno sa širom reformom socijale i tržišta rada, započela tadašnja vlada lijevog centra. Samo berlinskim sveučilištima uskraćeno je 75 milijuna eura, zbog čega je ukinuta četvrtina profesura, zatvoreni su cijeli odjeli, otpušteno oko 500 ljudi i ukinuto deset tisuća mjesta na fakultetima. Kulminacija nezadovoljstva dogodila se lani, kada je na ulice izišlo više od 200 tisuća ljudi, dok je vlada istovremeno upumpavala goleme količine proračunskog novca u posrnule banke, smanjivala poreze korporacijama i deregulirala financijske institucije.

U Francuskoj je Zakon o autonomiji sveučilišta donijet 2007. godine, a njime se institucijama daje autonomija “u upravljanju sredstvima i budžetima”, zapošljavanju i otpuštanju osoblja, osmišljavanju kolegija i stvaranju partnerstva s korporacijama. Slično kao i u Italiji, iako nije u tolikoj recesiji, i francuski kapitalizam zaostaje za svojim rivalima, pa se konzervativna vlada Nicolasa Sarkozyja već godinama obračunava s civilizacijskim naslijeđem koje je težilo solidarnosti i radničkim pravima. U jeku lanjskih prosvjeda, direktno su se konfrontirali tamošnji sindikati sveučilišnih profesora, koji su upozoravali da će “kompetitivni mehanizmi dovesti do hijerarhije sveučilišta i otvoriti vrata njihovom nejednakom razvoju potaknutom utrkom za financiranjem”, i poslodavci koji su insistirali na “većoj selekciji i osposobljavanju studenata prema potrebama biznisa”. Sami studenti izrazili su bojazan da će upliv privatnih kompanija u upravnim tijelima sveučilišta dovesti do financiranja samo “tržišno isplativih” kolegija, a upravo je to jedna od najdalekosežnijih posljedica ovakve reforme.

“Motori ekonomskog rasta”

Naime, iako se to nigdje eksplicitno ne govori, podrazumijeva se da će u “tržišnoj utakmici” u koju su gurnuta sveučilišta gubitnici biti ona znanja za kojima postoji manja potražnja. Kako piše britanski politolog Alan Finlayson, reforma sveučilišta u Velikoj Britaniji predviđa bolje financiranje prirodnih i tehničkih znanosti od strane privatnog sektora, dok će povlačenje države i nedostatak interesa privatnog sektora dovesti do postupnog ukidanja humanističkih, društvenih i umjetničkih kolegija i odsjeka. Daleko od toga da misli kako su te znanosti tek kolateralne žrtve reforme, Finlayson smatra da vladajuća koalicija Konzervativne stranke i Liberalnih demokrata “namjerno potkopava upravo ona područja učenja koja najbolje doprinose kolektivnom razumijevanju društvene, ekonomske i političke situacije, drugim riječima potkopava ono što građanima omogućava da shvate što im se događa, tko to radi i zašto”.

Ni reforma obrazovanja u Velikoj Britaniji ne donosi samo poskupljenje školarina s tri na devet tisuća funti godišnje i proračunske rezove koji bi mogli ugroziti opstanak 50-ak tamošnjih sveučilišta. Ona se, naime, temelji na “neovisnoj studiji” čija je izrada povjerena lordu Johnu Browneu, dugogodišnjem direktoru naftne kompanije BP i predsjedniku Kraljevske akademije inženjerstva. Kako u časopisu “London Review of Books” piše profesor književnosti na Sveučilištu Cambridge Stefan Collini, Browneov izvještaj prepun je fraza poput “visoko obrazovanje važno je jer potiče inovacije i ekonomsku transformaciju” i “pomaže potaknuti ekonomski rast koji doprinosi nacionalnom prosperitetu”, a s druge strane, piše Collini, “ne pokazuje nimalo interesa za sveučilišta kao mjesta obrazovanja, već ih se doživljava jedino kao motore ekonomskog prosperiteta i agencije za osposobljavanje budućih zaposlenika s viskom plaćama”.

Prošlog ljeta najavljeno je i osnivanje novog privatnog sveučilišta za pravo i biznis od strane BP-ja, kompanije koja se bavi “profitiranjem od globalne ekonomije znanja” pružanjem profesionalnih kvalifikacija. Kako piše Alan Finlayson, britanska vlada reformom će olakšati posao ovakvim kompanijama jer će one moći jeftino ulaziti u postojeća sveučilišta s financijskim problemima i prilagođavati ih vlastitim potrebama. No, za razliku od privatnih sveučilišta s dugom tradicijom, poput američkih Harvarda ili Yalea, tvrdi Finlayson, u ovom će slučaju doći će do pada kvalitete obrazovanja, jer će se težiti da ono bude što brže i jeftinije i sa što većim povratom uloženog kapitala.

Studenti traže “poreznu pravdu”

Britanski studenti upali su u sjedište Konzervativne stranke i gotovo ušli u zgradu parlamenta, što se tumači općim nezadovoljstvom politikom konzervativaca, ali i Liberalnih demokrata, koji su se donedavno protivili reformi, a sada su prokazani kao lažljivci i oportunisti. Studenti su blokirali i trgovine kompanija Vodafone i Top Shop, čiji su vlasnici izbjegli platiti porez, a istih se dana saznalo da su Velika Britanija i Švicarska postigle dogovor da britanski superbogataši ne plate 40 milijardi funti poreza kojima bi se sveučilišta godinama mogla financirati. Pitanje “porezne pravde” postalo je važan argument aktivista protiv štednje, tim više što se među onima koji zakonito izbjegavaju poreze nalaze i članovi vlade, koja inače broji čak 20 milijunaša, uključujući premijera Davida Camerona i vođu Liberalnih demokrata Nicka Clegga. Jedan od onih kojima se zamjera neplaćanje poreza je i George Osborne, ministar financija i ideolog politike štednje.