Hrvatski WikiLeaks

Iako je puno onih koji smatraju najnoviju fertutmu koju je izazvao WikiLeaks demokratskom revolucijom koju je omogućio internet, stavio bih to – internet – na drugo ili treće, ali nikako ne na prvo mjesto. Ima toga neovisno o internetu, što pokazuje i bogato hrvatsko iskustvo, štoviše bilo je toga i kada je tehnološki vrh činila prastara pisaća mašina. Evo primjera otprije skoro cijelog stoljeća. Kada su Lenjinovi boljševici dolazili na vlast, pred sebe su stavili cilj da raskrinkaju tajnu diplomaciju i objave sve tajne sporazume carske Rusije i drugih tadašnjih svjetskih sila. Čim su do njih došli, počeli su ih serijski objavljivati s idejom da kompromitiraju i otupe zube imperijalnim pretenzijama tih sila.

I tko zna do čega bi dovela ta preteča današnje cyber revolucije da nova sovjetska vlast nije zatim morala i sama potpisati jedan takav sporazum. Riječ je o poznatom Brestlitovskom miru, kojim su vojno nedorasli boljševici morali sklopiti sporazum s Nijemcima i izbjeći istodobni rat s njima i anglo-saksonskim blokom. Platili su to ogromnim teritorijem tadašnje Rusije. Bilo je to jedva nešto bolje od kapitulacije, a boljševicima ništa nije pomoglo što je to uglavljeno javnim a ne tajnim sporazumom, koje su oni smatrali, rekoh, odvratnim izumom imperijalističke diplomacije.

Iz ovoga se može direktno ubaciti u današnju priču o WikiLeaksu jedna važna pouka. Da, Julian Assange je sa svojim subverzivnim portalom napravio sjajan posao, nikada nitko nije tako izbušio temelje vodeće svjetske, američke diplomacije, ali od toga nije velika korist ako se time ne potkopa i politička moć ovog osiljenog globalnog snagatora. Moćni su, pak, moćni i zato što njih jača ono što druge oslabi ili slomi, a nije daleko od pameti da je i ovom internetskom diverzijom samo redistribuirana nova moć na adresu Sjedinjenih Država. Jer, što se zapravo dobilo ovim razvaljivanjem podzemnih sefova američke diplomacije? Zar krajnji efekt nije to da su Amerikanci poslali poruku kako znaju sve o svima i da u ostatku svijeta caruju glupani i razvratnici, mafijaši i slijepi fundamentalistički avanturisti, da zato taj svijet mora biti sretan što ima njih, Amerikance, koji jedini mogu držati stvar pod kontrolom i koji su jedini jamci da sve ne ode u vražju mater? Iza toga se nameće i pitanje nije li onda SAD uvukao u klopku i hrabrog Assangea, dopuštajući mu da provali samo one američke tajne koje emitiraju takvu a ne neku drukčiju sliku?

Jer, u malom moru tajni koje su dosad iscurile iz WikiLeaksa jedva dvije stvarno kompromitiraju Washington i State Department (prisluškivanje UN-ove vrhuške i uvlačenje Slovenije u kukavni projekt dislociranja umjesto obećanog ukidanja sramotne hapsane u Guantanamu). A to je toliko malo da sliči na žrtvovanje mrve obraza da bi dupe ostalo na onoj poziciji koja jamči daljnje održanje ili čak povećanje američke prevlasti. Naravno, to se neće tako otvoreno reći, naprotiv ta je poruka svijetu upakirana u ljubazno priznanje da Amerika, evo, nije nikakav nadmeni samodržac, nego je svjesna svojih grešaka i, naravno, spremna ih je ispraviti. Usto, time je u svijet poslana poruka o vlastitim radikalima koji ne bi priznali ni toliko, štoviše Assangea su proglasili teroristom, a neki iz bliskog susjedstva čak osudili na smrt. To kompromitira američku ulogu lidera liberalnog svijeta, a što je najgore, ti radikali bi mogli doći na vlast i pokušati taj svoj kršćanski šerijat primijeniti i u SAD-u. Pa vi vidite hoćete li podržati ovakvu Ameriku ili neku drukčiju, koja će topuzom umlaćivati po svijetu koga treba i ne treba. Kao što se vidi, svašta se izleglo iz ovog internetskog gnijezda, od toga da je WikiLeaks zaista otvorio nove prostore medijske slobode, do toga da to treba svakako staviti pod rendgen političkih interesa koji iza toga mogu stajati.

Ovdje dolazimo do Hrvatske, gdje se itekako ima što reći o ovoj temi, a to se da izložiti kroz tri primjera. Prvi se tiče poplave tekstova koji cure u medije o koruptivnim gadarijama Ive Sanadera, što na prvi pogled zadivljuje jer ispada kao da i Hrvatska ima svog Assangea, koji to objavljuje najviše na stranicama EPH-ovih izdanja. Ali to je, naravno, vražja laž. Kao što Amerikanci glume da su jedini jamac protiv kaosa u svijetu, a zapravo ga svojom batinaškom politikom proizvode, tako i HDZ-u možeš povjerovati da je jedina brana protiv korupcije samo ako zaboraviš da je ona od njega i krenula. Zato je ova sadašnja antikorupcijska kampanja, koliko god bila dobrodošla, ipak prvenstveno u funkciji učvršćivanja moći pobjedničke struje u HDZ-u. I zato ne možeš staviti ne samo ruku, nego ni u rukavicu u vatru neće li HDZ, a pogotovo EPH, već sutra zbog neke nove okolnosti odustati. Evo, nedavno je evropski povjerenik za proširenje Štefan Füle viđen sa Sanaderom u SAD-u i hajde ti budi siguran da potoci njegovih koruptivnih svinjarija neće ubrzo presahnuti.

Drugi primjer su Tuđmanovi transkripti koje je Stipe Mesić na početku prvog mandata u naramcima dostavljao medijima, a ovi od toga pravili čitave serijale najintrigantnijeg štiva. I tada je to bilo skopčano s moći, ali ne da je se zadrži, kao u slučaju Jadranke Kosor, nego da Mesić ograniči golem utjecaj koji je imao HDZ, bez obzira na to što je ta stranka u međuvremenu otišla u opoziciju. Kada je to obavio, sam Mesić odustao je od daljnjeg liferovanja transkripata, istina možda bi i dalje nastavio da ga nije pritisnuo premijer Račan, čiji slabi živci tu igru nisu više mogli podnijeti. Curenje Tuđmanovih transkripata kroz širom razmaknute Mesićeve prste odigralo je važnu terapeutsku ulogu, jer je razgolitilo Tuđmana doslovce do “posranih gaća”, koje je on dotad, poznato je, pripisivao samo protjeranim i izbjeglim Srbima. Ali, što ćeš, prilike su bile takve da se curenje iz tog i drugih izvora zaustavilo na vrijeme da se zamrzne slika, iako se ona već jasno nazirala, prljavog veša i drugih hrvatskih državnih čelnika, uključujući neposredne Tuđmanove nasljednike.

I tako dolazimo do trećeg kadra iz ovog hrvatskog filma, a to je da su se zbog začepljenja informativnih kanala iz prvog i drugog kadra pojavili internetski gerilci, koji po sistemu medijskih sveždera objavljuju sve i sva. Od vrijednih informacija koje nitko drugi nema, do klasičnog informativnog smeća kojeg je bolje ne imati. Najupečatljiviji takav primjer je HDZ-ov otpadnik Domagoj Margetić (i njegov portal necenzurirano.com), koji slično kao Dobroslav Paraga počinje sličiti na osviještenog nacionalistu (tužio je glavnog državnog odvjetnika Bajića za suučesništvo u nekim ratnim zločinima). Ali kako je, po svemu sudeći, ovisan o informacijama koje mu iz svojih krtičnjaka dobacuju pripadnici tzv. obavještajnog podzemlja, ton informacija koje provaljuje pijano varira ovisno o interesima koje pripadnici tog podzemlja imaju. Jednom su to opširne i uvjerljive optužbe protiv lokalnih i najviših hrvatskih vlasti za teške zločine nad Srbima u Sisku, drugi put amnestiranje Tomislava Merčepa, tobože nevinog vukovarskog viteza kojem pakira Savo Štrbac.

Ali, kako ćeš zamjeriti prilično dezorijentiranom Margetiću što ovako selekcionira informacije, kada to radi i savršeno koncentrirani Washington. Evo, preko WikiLeaksa iscurilo je niz zlobnih žaoka i grohotnih rugalica na račun vodećih političara u Evropi, ali, vidi vraga, baš nijedna na račun briselske administracije. Čudite se? Ne biste trebali. NATO-ov dio te administracije pod punom je kontrolom Sjedinjenih Država, a nije daleko od toga ni onaj EU-ov, dok su, naprotiv, neki od spomenutih evropskih lidera u konkurentskom odnosu prema SAD-u (Angela Merkel u ekonomskom, Sarkozy u političkom smislu). U svakom slučaju, Bruxelles je iz ovog curenja američkih dokumenata izašao ojačan i to bi, kada govorimo o Hrvatskoj, mogao biti značajan problem za zemlju koja s mukom završava višegodišnje pristupne pregovore s EU-om.

Jer što, dođavola, znači ono druženje sa Sanaderom spomenutog Fülea? Je li to idiotski šlamperaj visokog službenika EU, koji nije u stanju razumjeti da se ne može tražiti od Hrvatske nulta tolerancija prema korupciji, a istodobno se viđati s čovjekom koji je hodajuća metafora te korupcije? Ili se radi o promišljenom signalu poslanom Hrvatskoj da EU i SAD traže od nje i nešto više nego što se javno priznaje (ukidanje brodogradilišta? novi val privatizacije? otvaranje vojnih baza?)? Bez obzira na to hoće li Assangeova podrumska internetska radionica opstati ili ne, to, srećom, ne može dugo ostati tajna.