I nakon Mubaraka Mubarak

Jedan stari sovjetski vic počinje sljedećim pitanjem: “Kakav će biti rezultati idućih izbora?” Odgovor: “Nitko ne zna. Jučer je netko ukrao rezultate izbora iz ureda Centralnog komiteta.” U skladu s tim, izbori u Egiptu bili bi neizvjesni jedino da je dan prije netko iz središnjice vladajuće stranke otuđio rezultate. Najmnogoljudnija arapska zemlja potvrda je poznate izreke da bi izbori bili ilegalni kada bi nešto mijenjali.

Nacionalna demokratska stranka Hosnija Mubaraka, koja Egiptom dominira posljednja tri desetljeća, ovih je dana osvojila gotovo stopostotnu većinu, odnosno 209 od 211 mjesta u parlamentu nakon prve runde glasanja. Kako? Pa vrlo jednostavno. Zabranjena je jedina ozbiljna oporbena grupa, Muslimansko bratstvo, a preostali vođe te stranke bili su prisiljeni natjecati se kao nezavisni kandidati. Pritom uvelike pomaže i činjenica da je u Egiptu od 80 milijuna stanovnika jedva registrirano njih 40 milijuna, a odaziv na izbore rijetko premašuje 20 posto.

Istinski sinovi siromašnih

Unatoč kritikama organizacija za ljudska prava i transparentnost glasanja, nedavni izbori bili su, prema svemu sudeći, namješteni. Organi reda, koji su odigrali bitnu funkciju u osiguravanju izbora, značilo to i nasilne sukobe s oporbom i neistomišljenicima, bili su pak produžena ruka vlasti. To je najjasnije sažeo Habib El-Adli još 1997, kada je slogan Ministarstva unutarnjih poslova “Policija u službi naroda” promijenio u “Narod i policija u službi nacije”. Upravo prema podacima njegova Ministarstva, čak 60.000 Egipćana na svakodnevnoj bazi, iz nekog razloga, završi u policijskoj stanici. Naime, policija ima gotovo sve u svojim rukama: od kontrole prometa i nadgledanja izbora preko smirivanja nereda sve do izdavanja rodnih listova i putovnica.

Nažalost, ovdje se na neki način ostvaruje Pasolinijeva pouka kada je kasnih šezdesetih godina, za vrijeme studentskih protesta, stao na stranu policije koju je nazivao “istinskim sinovima siromašnih” i bio protiv studenata, odnosno “razmažene buržujske djece”. Današnji Egipat se u policijsku državu pretvara, između ostalog, i zato jer biti policajac nije samo stvar prestiža za siromašne obitelji, već ujedno obećava sigurnost i redovite prihode. No, za razliku od Pasolinijeve Italije, ovdje s druge strane ne stoji neka – pa bila i ona buržujska –revolucionarna mladež, koja bi mogla barem natuknuti pitanje promjene ako već ne i organizirati nekakav suvisli pokret otpora. Jedina realna oporba utjelovljena je u Muslimanskom bratstvu, a čak će i najveći liberali ili ljevičari s kojima sam imao prilike razgovarati u Kairu, sa žaljenjem ustvrditi da bi radije odabrali nastavak Mubarakove vladavine nego dali šansu radikalnim islamistima.

Puni krug

Problem je, dakako, u tome što nakon Hosnija Mubaraka najvjerojatnije opet dolazi Mubarak – ovaj put njegov sin Gamal. Već je na ovim parlamentarnim izborima pažljivo oko moglo primijetiti predizborne plakate na kojima predstavljač Nacionalne demokratske stranke nije bio samo Hosni Mubarak, već i Gamal: otac i sin zagrljeni nagovješćuju budućnost Egipta. Naime, teško je očekivati da će osamdesetdvogodišnji Mubarak, koji je početkom ove godine podvrgnut teškoj kirurškoj operaciji, ukoliko se druge godine kandidira i pobijedi na predsjedničkim izborima, preživjeti mandat. U tom slučaju dvije su glavne projekcije. Prva je da će vlast preuzeti Gamal, inače investicijski bankar bez političke karizme, a druga da će se, po principu klasične borbe za moć, Mubarakova stranka naprosto okrenuti protiv njegove ostavštine odnosno sina i unutar vlastitih redova preraspodijeliti pozicije moći.

Jedno je sigurno, tragedija je Egipta, osim nedavnih izbornih rezultata koji po svemu nalikuju na najmračnija vremena namještenih izbora, u tome što je u posljednjih pedesetak godina, otkako je 1953. nakon duge borbe i službeno proglašeno ukidanje monarhije, napravio puni krug i ponovno se vratio na ishodište odnosno monarhiji. A ponovno ukidanje monarhije sigurno neće proći bez krvi.