Intrigator

Koja INA materina?

Hoće li u hrvatskim kafićima zauvijek biti dozvoljeno pušenje? Što je to Vlada Jadranke Kosor obećala duhanskoj korporaciji Adris i mirovinskim fondovima koji po njenom nalogu ovih dana kupuju dionice Ine po cijeni od 2830 kuna, 60 posto višoj od one za koju su ih mogli kupiti samo deset dana ranije, prije MOL-ove ponude?

Krajnje neuvjerljivo zvuče izjave koje čelnici mirovinskih fondova ovih dana anonimno daju u medije, tvrdeći da je tu riječ o čistoj tržišnoj logici, i da na dionicama Ine namjeravaju zaraditi. Da su htjeli zaraditi, fondovi su mogli ranije kupiti Inine dionice po 1700 kuna, pa ih sada za 2800 kuna, koliko iznosi MOL-ova ponuda dioničarima, prodati Mađarima uz astronomsku dobit od 1100 kuna po dionici. Sada će dionice koje kupuju po cijeni od 2830 kuna morati jednog dana postići cijenu od čak 3930 kuna da bi fondovi na njima ostvarili takvu dobit, a to će se teško dogoditi za života mnogih njihovih osiguranika.

Kada znamo da su sva četiri obavezna mirovinska fonda, koja bi trebala konkurirati kako bismo mogli birati kome ćemo povjeriti svoje penzije, istaknula istu cijenu za dionice Ine, i kada se zna da svaki od njih u ovoj operaciji sudjeluje proporcionalno svojoj veličini, jasno nam je da se ovdje radi o dogovornom djelovanju, u kojem Vlada krije svoju organizacijsku ulogu – budući da je ona nezakonita. Ipak, glumeći borbu za nacionalne interese u obrani Ine, koju je sama prodala Mađarima, Vlada se odala hvaleći se najavom tajanstvenog odgovora na MOL-ovu ponudu. Kada nacionalna euforija splasne, i kada se krenu postavljati pitanja s početka teksta, neovlašteno posezanje za našim mirovinama moglo bi joj se vratiti u obliku popriličnog skandala.

Nikola Bajto

Žučna saborska rasprava povodom Zakona o izboru zastupnika

SDP-ov napad zdesna

Izglasavanju Zakona o izboru zastupnika, koji je sa 97 glasova za, 38 protiv i tri suzdržana donesen u Saboru, prethodila je žučna rasprava između predstavnika SDSS-a, SDP-a i Glavaševog HDSSB-a, naročito o onom dijelu koji se odnosi na izbor srpskih zastupnika.

Tim se zakonom operacionaliziraju izmjene Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina iz juna ove godine, po kojima je broj poslanika dijaspore fiksiran na tri, a manjine koje u stanovništvu učestvuju s manje od 1,5 posto ostvaruju dodatno pravo glasa za predstavnike stranaka i za manjinske predstavnike, birajući ukupno pet zastupnika. Srbi, kojih je (barem tri puta) više od 1,5 posto, svoja će tri garantirana zastupnika birati na općim stranačkim listićima između kandidata stranaka i nezavisnih lista srpskog predznaka. Zavisno od izbornih rezultata, osim tri garantirana Srbi bi mogli imati još nekoliko poslanika.

– Predložene izmjene unapređuju političku praksu, izborno zakonodavstvo i otklanjaju slabosti iz prethodnih godina, a koje su stvarale segregacijske uvjete na biračkim mjestima. To je njihovo najveće postignuće – smatra Milorad Pupovac (SDSS), dodajući da se na ranijim izborima ljude na biračkim mjestima dijelilo po etničkoj pripadnosti.

– To su bila teška vremena. Ljudi su bili dovedeni do toga da izbjegavaju biračka mjesta, da se ne izjašnjavaju i ne glasaju – rekao je Pupovac u raspravi.

SDP je kritizirao rješenje po kome bi sva tri mandata osvojila stranka koja bi imala najveći broj glasova.

– Nije pošteno, pravedno ni demokratski tražiti da se temeljem jednog glasa više dobiju sva tri mandata, za što je inače potrebno oko 40.000 glasova – izjavili su SDP-ovci Arsen Bauk i Željko Jovanović, kojima se poslije priključili i zastupnici HDSSB-a.

Pupovac je tim povodom rekao da “SDSS ne može dopustiti fragmentaciju tri zajamčena mandata jer bi se time otvorio prostor za manipulacije”.

– Otvorio bi se prostor da netko tko uopće ne pripada manjini može skupiti 14 predstavnika manjina, sponzorirati takvu listu i doći do potrebnog broja da dobije jedan mandat, što se neće dopustiti. Ne možemo prihvatiti to da se preko noći fragmentiraju mandati i osporava nešto što je godinama stvarano – rekao je Pupovac.

– Mislim da je SDP upao u nesporazum u razumijevanju ne samo politike SDSS-a nego i svoje politike. SDP u Saboru obnavlja populističku politiku od koje odustaje i HDZ. S desne strane napada rješenja o kojima može polemizirati i s kojima se ne mora slagati kada su u pitanju manjinski mandati i manjinsko predstavništvo u Saboru, ali ne očekujemo da SDP zajedno s HDSSB-om obnavlja antimanjinsku retoriku u Saboru – zaključio je Pupovac.

Nenad Jovanović

Nedostupna arhiva

Skrivanje nezgodne prošlosti

Tragom pritužbi više kolega o nedostupnosti, ali i zapuštenosti bivše Vjesnikove dokumentacije – arhive selektiranih novinskih članaka iz predinternetskog doba – a koja se već treću godinu nalazi u Hini pod upravljanjem ravnateljice Smilje Hrnčević-Škugor, upustili smo se i osobno u pokušaj provjere stanja te dragocjene građe.

I nismo uspjeli, olako uvjereni kako će nam za to dostajati svega par dana uoči zaključenja ovog broja Novosti, niti smo se pomakli dalje od činjenice da već i samo pokretanje rada s tim ponosom samoupravnog novinarstva izgleda nalik pokretanju kola iz dubokog blata, i to dobrano natovarenih.

Prvo, dakle, više uopće nije moguće raditi s nekim od dokumentalista, također preuzetih iz stare ustanove, na pregledavanju fascikli s novinskim isječcima sortiranim po temama ili ličnostima. Građa se nalazi u Kerestincu, i to navodno u uvjetima koji ne garantiraju njezinu iole dugotrajnu očuvanost. Potrebno je nešto konkretno zatražiti, potom čekati da se vidi što je angažirani dokumentalist pronašao, uz cijenu njegova rada od 250 kuna po satu. Dio materije već je digitaliziran, pa je s njime lakše, ali je riječ o tek malenom dijelu ukupne zbirke.

Tako je bilo s Vjesnikovom dokumentacijom već u drugoj polovini devedesetih godina prošlog stoljeća, kad se postupno i ciljano počelo otežavati pristup korisnicima iz šireg kruga. Cjenik usluga vrtoglavo je rastao, kriteriji pretraživanja su se sužavali, i sve je manje novinara u praksi imalo normalnu mogućnost korištenja te baze podataka. Dokumentacija je inače bila kreirana prema specifičnim potrebama novinarskog posla, pa neke njezine odlike – grupiranje po određenim parametrima – nije kasnije mogao nadomjestiti niti svemogući internet.

O razlozima današnjeg potiskivanja te građe iz novinarskog dosega, međutim, ponešto nam je svojih razmišljanja prenio Ivica Grčar, predsjednik Društva za zaštitu novinarskih autorskih prava.

– Tamo se nalaze stvari koje drugdje ne možete tako lako pronaći, a još je mnogima stalo da se prešute i retuširaju neki momenti iz prošlosti. Ta materija je izbačena iz svog starog prostora u Vjesnikovom neboderu kako bi se netko domogao vrijedne nekretnine, te je prepuštena Hini koja navodno nema kuda s njom. Sve podsjeća na pretvorbu i privatizaciju, s krčmljenjem imovine i zanemarivanjem proizvodnje. Upotreba arhive je već i statistički drastično smanjena, pa se bojim da će to u doglednoj budućnosti naprosto fizički propasti uslijed loših uvjeta čuvanja. A riječ je o arhivskoj građi od iznimnog kulturnog značaja, s preko 30 tisuća fascikli novinskih tekstova od ’45. naovamo. I. Lasić

Hvalisavi tužitelj

Bajićleaks

Da nije famoznog WikiLeaksa i londonskog “Guardiana”, doznali bismo malo morgen da je državni odvjetnik Mladen Bajić duže vrijeme “držao šapu” na slučaju Sanader. Odnosno, saznali bismo to tek kada bi se uz pripadajući vatromet trebalo pohvaliti finalom spektakularne borbe protiv korupcije.

Ovako, kao porezni obveznici koji financiraju njegov rad i plaću, saznali smo da se državni odvjetnik time hvalisao ambasadoru Sjedinjenih Država Jamesu Foleyju još u siječnju ove godine. Kada je shvatio da će moći uloviti Sanadera, glavni državni odvjetnik nije mogao čekati sadašnji vatromet, nije mogao izdržati a da se nekome ne pohvali. Dogodilo se to u omanjoj trač-partiji, koja je posve slučajno kolidirala s tadašnjim, tragikomičnim Sanaderovim pokušajem unutarstranačkog puča.

Nakon što se ambasador impresioniranome Bajiću predstavio mrtvo ozbiljnim riječima “my name is Foley, James Foley“, u toj obavještajno-informativnoj prigodi iz Bajića je naprosto puklo, pa je Amerikanac informiran o nizu istraga, koje bi navodno trebale biti tajna. Posebice o senzacionalnoj činjenici da je Sanader Miroslavu Kutli bio namjestio kredit u Hypo Alpe Adria banci – uz vrijednost četiri milijuna DEM i skromnu nagradu za posrednika od 800.000 DEM.

Ta je priča, koju je još koncem 2003. godina objavio “Feral Tribune”, dijelu hrvatske javnosti već bila poznata, iako ne i ambasadoru, koji je prije dolaska u Hrvatsku, još na službi u Haitiju, mislio da je Hrvatska u Čehoslovačkoj. No hrvatskoj javnosti u vrijeme Bajićeva odavanja službenih tajnih podataka stranim agentima – jer vidjeli smo kod WikiLeaksa čemu služi američka diplomacija – još nije bilo poznato i to da je Bajić u tom slučaju odlučio ponovo otvoriti istragu. Čavrljanje se potom usmjerilo na aferu Podravka te na niz drugih ugodnih tema, poput otvaranja istraga u svim državnim tvrtkama.

Susret govori da Bajiću o eventualnom utamničenju dojučerašnjeg premijera nije bilo samo važno obavijestiti gospodu vodeće kolumniste nekih medijskih kuća – što redovito čini – već i najdražeg saveznika. Ah, važno da glavni državni odvjetnik posljednjih mjeseci redovno demantira svaki novinski napis o svojim istragama, u kojem autor navede kako je izvor njegovih informacija osoba bliska vrhu Državnog odvjetništva.

Petar Glodić