Istjerati Šeksa na čistac

Nakon punih devetnaest godina, županijsko je Državno odvjetništvo u Zagrebu konačno zatražilo istragu i odredilo jednomjesečni pritvor Tomislavu Merčepu, bivšem zapovjedniku tzv. merčepovaca, ratne jedinice što je početkom devedesetih sijala strah i teror diljem Hrvatske, pljačkajući i ubijajući civile, uglavnom Srbe ali i neke nepoćudne Hrvate.

Tužiteljstvo ga tereti da je od 8. listopada do sredine prosinca 1991. kao ratni savjetnik u MUP-u i zapovjednik pričuvne postrojbe MUP-a, stacionirane dijelom u Pakračkoj Poljani a dijelom u paviljonu 22 Zagrebačkog velesajma, osobno naređivao nezakonita lišavanja slobode, mučenja i ubojstva civila. Sumnjiči ga se da je – premda je za to znao – propustio spriječiti podređene da nezakonito uhićuju, pljačkaju, zlostavljaju, muče i ubijaju civile. Za vrijeme Merčepove “vladavine”, sa šireg područja Kutine i Pakraca te s područja Zagreba ubijene su ili se vode kao nestale ukupno 43 osobe, a samo je njih šest preživjelo mučenja i zlostavljanja.

Šeksove intervencije

Zašto je pravdi trebalo punih devetnaest godina da uhiti Merčepa i postoji li ikakvo opravdanje za toliko kašnjenje? Iz Ministarstva unutarnjih poslova potvrđuju da je

krim-istraga u Merčepovu slučaju trajala više godina: obrazlažu to činjenicom da je neke od ključnih dokaza bilo moguće prikupiti tek nakon sklapanja Sporazuma o suradnji u progonu ratnih zločina između Hrvatske i Srbije.

Dosje o nedjelima za koje je osumnjičen Tomislav Merčep već je dovoljno impozantan; je li i konačan, tek će se vidjeti. Za aktivnosti Merčepova eskadrona smrti javnost je prvi put doznala početkom 1992, kada je uhapšena skupina koja je u prosincu 1991. likvidirala zagrebačku obitelj Zec. Počinitelji su privedeni i priznali su ubojstvo te progovorili o nizu drugih odvođenja i likvidacija počinjenih u Pakračkoj Poljani. No, zbog navodne proceduralne pogreške – jer su iskaze istražiteljima dali bez prisutnosti odvjetnika – oslobođeni su kaznene odgovornosti za ubojstvo obitelji Zec. U slučaju Pakračke Poljane tek su 2006. pravomoćnom odlukom Vrhovnog suda petorica merčepovaca osuđeni na ukupno trideset godina zatvora. No, njihov zapovjednik ni na jednom suđenju, začudo, nije prozvan ni kao svjedok. Umjesto toga, vukovarski je Napoleon, kako su mu neki tepali, tužakao rijetke medije koji su se usudili pisati o njegovoj krvavoj ratnoj ulozi.

Za proceduralnu pogrešku zbog koje su ubojice oslobođeni valjalo bi iznova pitati Vladimira Šeksa, tadašnjega državnog tužitelja, koji je unatoč obilju materijalnih dokaza odbacio optužnicu i zamrznuo istragu o zločinima u Pakračkoj Poljani. O toj istrazi i Šeksovoj ulozi u slučaju Pakračke Poljane, progovorio je odvjetnik Tihomir Rubeša, nekadašnji zamjenik okružnog tužitelja u Zagrebu, tjedniku “Feral Tribune” još 1997. I danas tvrdi isto.

– Što se tiče Pakračke Poljane, bilo je određenih intervencija tadašnjega republičkog javnog tužitelja Vladimira Šeksa, a te su intervencije zabilježene mojom rukom u formi službene bilješke na koricama spisa. Šeksove su intervencije bile u smislu poduzimanja radnji kojima su se stekle pravne mogućnosti da pripadnici Merčepove jedinice budu pušteni iz pritvora. Čak sam nalog bio krivo shvatio, mislio sam da se odnosi samo na neke osobe, no on je dodatno tražio za sve. Znate, pijevci su kukurikali, a zora nije svitala – kaže Rubeša, koji je upravo zbog Pakračke Poljane u rujnu 1992. napustio Državno odvjetništvo. Ne vjeruje da je spomenuti spis nestao otuda: vjeruje da bi ga se, zajedno sa službenim zabilješkama o Šeksovim intervencijama, moralo moći pronaći.

“Očistite sva ta govna”

Amnesty International, međunarodna nevladina organizacija za zaštitu ljudskih prava, prošloga je tjedna u svome izvješću istaknula da su hrvatske vlasti propustile pokrenuti istrage protiv visokih vojnih i političkih dužnosnika, iako su dostupni sudski podaci koji bi ih mogli teretiti. Posebno su izdvojili Tomislava Merčepa, Vladimira Šeksa i umirovljenog admirala Davora Domazeta Lošu.

U izvješću su tri stranice posvećene potpredsjedniku Sabora Vladimiru Šeksu, za kojega se traži da se rasvijetli njegova odgovornost za ratne zločine u Slavoniji, posebice uzevši u obzir tvrdnje nekih svjedoka u procesu protiv Branimira Glavaša. Šeks je bio šef Regionalnoga kriznog štaba za istočnu Slavoniju i Baranju u vrijeme zločina u Osijeku, a 31. kolovoza 1991. osobno je – što je i posvjedočio na suđenju Glavašu – vidio ubijenoga civila u dvorištu tadašnjeg Sekretarijata za narodnu obranu. Prema riječima Josipa Boljkovca, jednog od svjedoka na suđenju, Šeks je uz Glavaša bio neformalni vođa grada. Amnesty napominje da je Šeks imao svu vojnu i političku moć u gradu te je kao takav bio odgovoran za zločine koji su se 1991. ondje događali. “Osijek je bio van kontrole i apsolutno je bilo nemoguće bilo što učiniti bez odobrenja Šeksa i Glavaša. U spornim mjesecima, od srpnja do rujna 1991, Šeks nije poduzimao nikakve radnje da bi spriječio kršenje ljudskih prava, sve iz poštovanja prema članovima vojske koji su bili pod njegovom komandom, iako ih je trebao prijaviti prema protokolu Ženevske konvencije o ljudskim pravima”, zaključuje se u izvješću Amnesty Internationala. Ono donekle opravdava nervozu koju ovih dana, po uhićenju Merčepa, iskazuje Šeks: ne daje izjave i ne želi ništa komentirati.

Zoran Pusić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava, otprije je upoznat s činjenicama na koje upozorava Amnesty International.

– Nakon uhićenja Merčepa, sudovi bi trebali istražiti Šeksa i Domazeta i mislim da će to sada lakše napraviti. Očekujem to, a na potezu je ponovno Državno odvjetništvo – kaže Pusić.

Miro Bajramović, najbliži Merčepov suradnik, u pokajničkoj ispovijedi “Feralu” 1997. godine opširno je ispričao što se događalo u Pakračkoj Poljani i drugdje gdje je djelovala jedinica zvana Jesenje kiše. Kazao je da je u Pakračkoj Poljani likvidirano 280 ljudi, od čega je on osobno ubio sedamdeset i dvoje, među njima i devet žena. Progovorio je i o gotovo stotinu likvidacija srpskih civila koje je ta jedinica počinila diljem Hrvatske – u Vukovaru, Gospiću, Slanome, na Zagrebačkom velesajmu. Iste, 1997. godine podignuta je i prva optužnica protiv merčepovaca.

– Tomislav Merčep je bio zapovjednik Poljane, a ja sam bio dozapovjednik. Merčep je sve znao. On nije osobno sudjelovao u egzekucijama, ali je čitao sve što smo mu mi pisali u izvješćima, premda je većina informacija priopćavana usmeno. On je znao za svaku likvidaciju, jer je bio zapovjednik i bio je za nas karizmatična osoba. Nekoliko nam je puta rekao: “Noćas očistite sva ta govna.” To je značilo da se likvidiraju svi zatvorenici – kazao je Bajramović “Feralu”.

Bahato hvalisanje

Kada se 1999. počelo suditi pripadnicima Merčepove skupine, propuštena je prilika da se istraži uloga samog Merčepa u tim zvjerstvima; umjesto toga, tužitelji i sud tragali su za ostacima žrtava, obavljale su se ekshumacije, iako su hrvatske vlasti posmrtne ostatke 19 osoba već bile preselile na pravoslavno groblje u selu Kukunjevcu, a ekshumirani su tek ljetos. Nameće se pitanje nije li Merčep procesuiranje i suđenje izbjegao zahvaljujući političkoj zaštiti ljudi iz ratnog vrha HDZ-a, u što vjeruje i predsjednik GOLJP-a.

– Takva vrsta zaštite sigurno je trajala sve dok se u drugoj polovici devedesetih nije razišao s HDZ-om; tada je vladalo nepisano sramotno načelo, koje je promovirao i ondašnji predsjednik Vrhovnog suda Milan Vuković, da se na hrvatskoj strani nisu mogli dogoditi zločini. Kasnije vjerojatno nije bilo političke volje da se Merčepov slučaj procesuira. Pa on je bio zapovjednik onima koji su u više navrata suđeni za ratne zločine! Protiv njega sam podnio tužbu za širenje mržnje nakon što je osnovao Hrvatsku pučku stranku. Jedna ga je novinarka, negdje 1998. godine, pitala je li točno da je u Gospiću pobio sve Srbe, a on je odgovorio da,  nažalost, nije – kaže Zoran Pusić. Podsjeća da se Merčep često hvalio svojim nečasnim radnjama za vrijeme rata, odnosno javno ih je isticao, pa je istraga o njegovoj ulozi jednom morala doći na red.

Za Merčepovu ulogu u ratnim devedesetima zainteresirano je bilo i haško tužiteljstvo, koje je u veljači 2006. DORH-u dostavilo tisuće stranica sirovih materijala vezanih uz ratne zločine u istočnoj Slavoniji i Pakračkoj Poljani. Dvije godine prije toga, hrvatske su tiskovine pisale o dvojici haških istražitelja koji Merčepa žele pitati za likvidacije i nestanke vukovarskih civila uoči rata 1991. S tim u vezi, valja se prisjetiti pisma što ga je tadašnji povjerenik Vlade za Vukovar Marin Vidić Bili 18. listopada 1991. uputio predsjedniku Franji Tuđmanu i premijeru Franji Greguriću: u njemu stoji kako se Merčep okružio polusvijetom i bivšim kriminalcima koji siju teror gradom i bogatije Srbe odvode na ispitivanje, a šaputalo se i o leševima što plove Dunavom.

Merčep je tada nonšalantno izjavljivao da nikakav poziv istražitelja nije dobio niti ga očekuje, da je to sve podmetanje raznih smutljivaca i da on mirno spava. I spavao je – sve do prošloga petka, kada mu je na vrata stana u zagrebačkom Središću konačno pokucala policija.

Domazet bio mozak Medačkog džepa

Amnesty International upozorava na zapovjednu odgovornost umirovljenoga admirala Davora Domazeta Loše za zločine počinjene u akciji Medački džep kraj Gospića. Prema izvješću AI-a, Domazet, tadašnji načelnik Uprave za obavještajne poslove, bio je stvarni mozak operacije, a zapovjednu je ulogu obavljao u ime načelnika Glavnog stožera HV-a Janka Bobetka. Potvrđuju to velikim dijelom i zapisi iz ratnog dnevnika zapovjedništva Zbornog područja Gospić, koji je vođen od ožujka do kraja listopada 1993. i koji je bio među dokaznim materijalom na suđenju generalu Rahimu Ademiju i Mirku Norcu. Haško je tužiteljstvo Domazeta, svjedoka na spomenutim suđenjima, tretiralo kao osumnjičenika.

Podsjetimo, HV je 9. rujna 1993. pokrenuo napad na Divoselo, Čitluk i Počitelj, sela južno od Gospića, s ukupno petstotinjak stanovnika i u sastavu samoproglašene Krajine. Dva dana kasnije, hrvatske su snage zagospodarile ovim mjestima, počinivši pritom teške zločine nad srpskim civilima. Dobar dio zločina počinjen je 17. rujna, nakon što su srpski general Mile Novaković i Petar Stipetić potpisali sporazum o povlačenju. Osam dana kasnije, Vojna je policija provela istragu i ustvrdila da zločina nije bilo, no haški je sud od srpnja 2001. do svibnja 2004. podigao optužnice protiv Ademija, Bobetka i Norca. Osuđen je jedino Norac, kojemu je Vrhovni sud ove godine smanjio kaznu sa sedam na šest godina zatvora. Prema tvrdnji iz optužnice, na području Medačkog džepa ubijena su 23 srpska civila i petero zarobljenih vojnika.

Sutkinja koja vjeruje Merčepu

Gordana Jalšovečki, nekadašnja sutkinja zagrebačkoga Općinskog suda, razrezala je u lipnju 1995. godine “Feralu” 130 tisuća kuna kazne zbog teksta “Polja smrti u Pakračkoj Poljani” novinara Drage Hedla: u njemu se, primijetila je sutkinja, “iznose razne neosnovane tvrdnje o masovnim grobnicama i koncentracionom logoru u okolici Pakraca”. Presuda je donesena i na temelju Merčepova iskaza, kojem “sud u potpunosti vjeruje, jer je dat na jasan i uvjerljiv način”. Na jasan i uvjerljiv način istaknimo zanimljivu noticu: Gordana Jalšovečki od 1. ožujka ove godine obnaša dužnost sutkinje Vrhovnoga suda!