Jugoslaviji ne pakovati

Predstava “Rođeni u Yu”, ove jeseni postavljena u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu, pokušava bez povišenih emocija i patetike govoriti o temi koja je u mnogo čemu odredila živote mnogih od nas. Ta tema je Jugoslavija: od njenog raspada, u posljednjih 20 godina, vjerojatno nitko prema njoj nije ostao hladan.

S obzirom na to da se nakon nestanka te zemlje svatko sa svojim sjećanjima borio sam, “Rođeni u Yu” temelje se na autentičnim iskustvima glumaca koji u predstavi igraju. To su Mirjana Karanović, Predrag Ejdus, Marko Baćović, Slobodan Beštić, Branka Petrić, Anita Mančić, Anđelika Simić, Milena Vasić i Radovan Vujović. Oni su na probe dolazili s “domaćom zadaćom” da opišu kako danas vide zemlju u kojoj su nekada živjeli, što je u njoj bilo lijepo, kada su osjetili da sve odlazi dovraga i što je bilo poslije.

Život s Bekimom

Kako dokumentarizam nije čest slučaj u srpskom teatru, gluma u vlastito ime više je nego dobro došla na sceni jednog zapravo tradicionalnog kazališta kao što je JDP. Za takvu igru potreban je hod po tankoj žici iskrenosti, pa je JDP još jednom pokazao da ima glumce snažnih osobnosti a ne samo vješte interprete. To razgolićavanje vlastitih sudbina i intimnih iskustava glumaca pred publikom najbitnija je kvaliteta predstave, koja tokom izvedbe ima nekoliko emotivnih klimaksa: svatko u gledalištu može odabrati ono mjesto gdje se sam prepoznaje ili gdje mu se zbog nečega srce steglo. Na primjer, kada glumac Predrag Ejdus govori kako je prepoznao vlastiti nacionalizam svađajući se stisnutih pesnica s prijateljem u vojsci (Hrvatom iz Varaždina) o tome tko je bolji pisac, Crnjanski ili Krleža.

Scena koja je izazvala posebno ozbiljne vibracije u publici je ona u kojoj Branka Petrić priča vlastiti život. Rođena od majke Srpkinje i oca Hrvata, osnovnu je školu završila u Rijeci, a glumačku akademiju u Beogradu i udala se za Bekima Fehmiua, legendarnog Belog Boru iz “Skupljača perja”. Nakon svega što se dogodilo u Jugoslaviji, Srbiji i na Kosovu, on je prestao da glumi i na kraju se ubio. Branka Petrić pričala je o tome kako su živjeli dobar život i kako se u kući s dvoje djece govorilo srpski, hrvatski i albanski… “Kruh se na albanskom kaže ‘buke’, a volim te ‘te dua'”, rekla je glumica, stojeći sama pred punim gledalištem.

Predstava “Rođeni u Yu” rastegnuta je u luku povijesne putanje te zemlje. Počinje himnom, nastavlja se istupom najmlađeg glumca Radovana Vujovića koji dobacuje publici kako mu se “jebe za Jugoslaviju”, a završava monologom Mirjane Karanović koja s bolom govori kako tu zemlju nije uspjela “ni sahraniti kako treba”.

Ubice u kući mrtvaca

Redatelj Dino Mustafić o razlozima za “Rođene u Yu” kaže: “Pravili smo predstavu o Jugoslaviji iz perspektive sadašnjosti, a ne iz perspektive negativnog sjećanja koje danas prevladava na prostoru bivše države.” Ili kako je to obrazložio Želimir Žilnik: “Od Jugoslavije se nismo mogli oprostiti na pravi način jer su se ubice naselile u kuću tog mrtvaca i počele su da rade isključivo na najsurovijoj tehnici zaboravljanja.”

“Rođeni u Yu” govore o tome da između nostalgije i gole mržnje postoji još nešto: iskreni pogled unazad, u vlastiti život u konkretnom prostoru i vremenu kojeg više nema. Govoreći o vrijednostima jedne zemlje, predstava ne podcrtava slijepo oduševljenje i ne bježi od zabluda, već je recept za kazališno istraživanje i za intelektualnu hrabrost, čega kod nas nema u izobilju.