Kada nema komunizma

Ovih dana mediji koji inače brane pisati o bilo kakvoj analizi književnog a kamoli teorijskog ili filozofskog djela, nisu štedjeli prostor izvještavajući s “našeg Leipziga”, Sajma knjiga u Puli. Na njemu kulturni radnici različitih kalibara sami sa sobom, ako već ne s duhovitim voditeljem Vojom Šiljkom, uglavnom neobavezno ćakulaju (npr. na temu odnosa književnosti i filma) i međusobno se nagrađuju, dok publika sanja o šopingu uknjižene kulturne proizvodnje po dampinškim cijenama.

Kako bilo, na priredbi je trebao nastupiti i Darko Suvin, naš ugledni komparatist, koji se još 1967. otisnuo iz Zagreba, najprije u SAD, pa u Kanadu, gdje je na montrealskom Univerzitetu McGill proveo najveći dio svog plodnog radnog vijeka. Primjer je on, obrnut od većine ovdašnje emigracije, za lijevog migranta iz Jugoslavije. Skojevca i utopijskog titoista, koji je srodne duše s ovih prostora u svjetskim gradovima pronašao tek u novom valu migracija 90-ih. Još kao asistent, teatrolog na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, pročuo se svojim pisanjem o Brechtu i kazališnim kritikama, čemu je kasnije dodao interes za utopijsku i znanstvenu fikciju.

Ovog vitalnog 80-godišnjaka gripa je spriječila da dođe u Pulu, no našao je snage da bude prisutan na panelu koji je njegov slovenski izdavač (Založba Sophia) organizirao pred studentima Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Ljubljani. Tako smo, uz njega, priliku da govorimo o temama iz njegove knjige “Gdje smo? Kuda idemo? – Za političku epistemologiju spasa” (koja je već doživjela hrvatsko izdanje u biblioteci “Filozofskih istraživanja”), dobili i domaćin odsjeka Rastko Močnik, Peter Klepec Kršić sa Filozofskog instituta u Ljubljani i ja.

Bez pretenzije da iscrpno izvijestim o duže no dvosatnom događaju, zadržat ću se na nekoliko dojmova. Suvin je govorio o hitnosti tema koje ga u posljednjem desetljeću zaokupljaju. O tome da je, kasneći za Vukovarom i Sarajevom, u komforu berlinske stipendije namijenjene istraživanju u Brechtovom arhivu, a koje je zbog NATO-ovih bombi na Beograd i Novi Sad (gradove za koje ga vežu prijateljske i teatarske uspomene) ostalo nerealizirano, odlučio da je njegovo bavljenje književnošću i kazalištem, koliko god bilo društveno osviješteno, luksuz. Njegovim riječima: “Ja ne razmišljam zbog mojeg osobnog mišljenja, već pod diktatom jedne obitelji; i zbog te vrlo proširene obitelji, ne mogu biti oslobođen od obaveze.” Otuda i posveta knjige ubijenim jevrejskim rođacima (riječ “Židov” Suvinu ima endehaški Beigeschmack) u Auschwitzu, Jasenovcu i u partizanima.

Pišući usred sve ogromnijeg sloma svoja istodobno epistemološka i društveno-politička razmišljanja, htio je ostati vjeran pažljivom obraćanju s riječima, njihovim značenjima i (zlo)upotrebama Jer, “u sve što se može primjereno formulirati također (se) može i intervenirati”. “Neokoni”, strani i domaći, ti naši euroatlantski “integratori”, imaju svoj vlastiti – neprecizan i lažan, no učinkovit – rječnik. Njegov učinak potpomaže najveća vojna i novčana sila na svijetu, dok mi “nemamo avione, topove i kamione” kojima bismo ispravili nepreciznu teoriju u praksi. Ostaje nam spoznajno istraživanje i pokušaj politizacije. U najboljim dometima prošlosti, poput Gramscijeve teorije hegemonije, epistemologija posreduje između teorije i povratka u praksu. Za što i za koga pišemo? Sigurno ne za naše savršeno cinične vladare. “Njih može prosvijetliti”, kaže Suvin, “samo munja što u njih udari.” Ne pišemo ni pomodnim snobovima, ni radničkim masama, već onima sebi sličnima, dijelovima vlastite intelektualne klase. No, koliki su radikalni potencijali inteligencije? Suvin piše da bi danas držao velikim uspjehom “kada bi pristup i žarišta što sam ih odabrao bili ozbiljno uzeti u obzir od negdje blizu tri posto menadžersko-profesionalne klase”. No, svi koji imaju oči da vide i uši da čuju mogu biti odabrani. “Tu jevrejsku tradiciju svojatam”, benjaminovski zaključuje.

Ako treba najprije zaustaviti ubijanje, pa onda uživati u ljepoti, mi u tome, kada je bilo najpotrebnije, nismo uspjeli. “Za ono što se dogodilo možda nismo krivi, ali smo odgovorni”, citirao je Močnik kolegu Tončija Kuzmanića. No, je li to neka specifičnost postjugoslavenske ljevice? Zdvajanje je lako naći posvuda, npr. u riječima Péguyja Charlesa: “Mi smo pobijeđeni. Svijet je protiv nas i nemoguće je danas znati za koliko još godina. Sve ono što smo tvrdili, sve što smo branili: običaje i zakone, ozbiljnost i strogost, načela i ideje, stvarnosti i lijepe formulacije, čistoću, pošteni jezik, poštenu misao, pravdu i sklad… inteligenciju, revoluciju i naš drevni socijalizam, istinu, pravo, suradnju, dobro radno umijeće, sve… se povlači pred rastućim barbarizmom i nekulturom.” Ako kapitalizam znači/treba rat, onda ratovi reteritorijalizacije nemaju veze s nacionalnim “oslobođenjima”, ali imaju s identitetskim nasiljem. Ratovi koje zovemo po zemljama u kojima se odigravaju, ne bi li tako bili “naši”, poštuju materijalistička pravila u društvenim stvarima, pružajući i dalje mnoge prednosti vladarima.

Još je Adam Smith primijetio da “potreba za ljudima, kao i za svakom drugom robom, nužno regulira proizvodnju ljudi”, a Marx dodao razumijevanje zašto taj zahtjev unutar kapitalističkog načina proizvodnje vodi valovima viška stanovništva. Potrošači su još uvijek potrebni, no oni siromašniji, većina žena, vrlo stari i vrlo mladi, ne uzimaju se previše u obzir. Buržoaska moć pod kapitalizmom u povratnoj je sprezi s jakim institucionalizacijama i ideologijama što discipliniraju mase. Sve to ne zvuči kao opis tzv. domovinskog rata? Pa i kako bi, kada hrvatski povjesničari i politički ideolozi ne konzultiraju Mary Kaldor (“Novi i stari ratovi”) u njenim opisima sloma razlikovanja između političkog i ekonomskog, javnog i privatnog, vojnog i civilnog. Kada je takva postmoderna konstrukcija započela ratno djelovati, ona je “vrlo ovisna o lokalnoj pljački i izvanjskoj podršci. Bitke su rijetke, najviše je nasilja upravljeno prema civilima, a suradnja između ratujućih frakcija je uobičajena”.

Koliko drugačiji opis naše situacije 90-ih od onoga koji je dao i danas u Hrvatskoj opjevani mislilac žargona autentičnosti Vlado Gotovac. Ono što je za svijet mračni raspad, dotičnom je za Hrvatsku “kretanje s izborom, s ciljem, kao idealizam novog koji je uvijek pustolovina”. Propovjedi s presvetog oltara domovine, upućene zajednici onih koji vjeruju u nacionalnu stvar apriorno, bezuvjetno i bez ostatka – to je domet prazne priče o svjetskopovijesnoj ekskluzivnosti hrvatskog slučaja. Halucinacijsko ispunjenje želje vjerničke publike danas je prekriveno sjećanjem kao oblikom zaborava. Gotovac u “Vijencu” piše: “Ja osjećam, vjerujem i nalazim više od toga u ovoj nesreći mog naroda: između Vukovara i Dubrovnika Bog je nešto zamislio…”

Za razliku od narcisoidnog liberala, koji uslijed pakla uživa u svojim praznim retorskim sposobnostima, radikalni mislilac Suvin pita se kako (pre)živjeti kada je komunizam nužnost, a nema ga nigdje na horizontu. I komunistima je možda potreban nauk o spasu, no oni ga sigurno ne vide na istom mjestu kao oni koji hvale Boga što je, žrtvujući živote masa, stvorio hrvatsku državu. U dodanom eseju slovenskom izdanju knjige Suvin zaključuje: “Kršćani očekuju svoj spas na onome svijetu, naša veličina (možda i ograničenost) jest da to ne činimo. Ako bi nam i dokazali da postoji raj, taj nikada ne bi mogao izbrisati patnju i beznađe svih bombardiranih i mrcvarenih milijuna klasne povijesti.”