Košarkaški revolucionari protiv zaborava

Godina 1970, Ljubljana, hala “Tivoli”. Na parketu se izmjenjuju: Daneu, Žorga (Slovenija), Plećaš, Tvrdić, Ćosić, Skansi, Šolman, Jelovac (Hrvatska), Simonović, Čermak, Rajković i Kapičić (Srbija). Prvu petorku činili su Ćosić, Plećaš, Šolman, Tvrdić i, najbolji igrač reprezentacije, Skansi, a s klupe ih je vodio Ranko Žeravica. Dakako, riječ je o posljednjoj utakmici košarkaškog svjetskog prvenstva u kojem je tadašnja Jugoslavija uzela titulu pobijedivši veliki SAD rezultatom 70:63.

Točno je četrdeset godina prohujalo od blistavog rezultata koji je košarku prometnuo u tadašnji državni sport broj jedan. Ta zlatna generacija, reći će danas Žeravica, napravila je u Jugoslaviji košarkašku revoluciju – nicali su novi klubovi, mladih je košarkaša po školama bilo napretek (odjednom je usfalilo nogometaša). Košarka je od toga dana zauzela počasno mjesto i u televizijskom programu te svake subote u izravnim prijenosima domaće lige ušla u domove građana.

Ljubljana ih više neće

Četiri desetljeća kasnije, najveća se košarkaška generacija ponovno okupila pod vodstvom trenera Žeravice, a zahvaljujući trudu kapetana Ive Daneua. Namjera im je bila skupiti staru klapu u Ljubljani, na otvorenju nove velebne sportske dvorane u kojoj će biti održano sljedeće europsko košarkaško prvenstvo, ali nisu naišli na podršku grada ni Košarkaškog saveza Slovenije. Ali zato jesu kod Borisa Kristančića, entuzijasta iz Sportskog društva “Sonček” u Novoj Gorici i jednog od prvih ljudi nekadašnjeg jugoslavenskog košarkaškog saveza. Puna tri dana proteklog vikenda zlatni su košarkaši jezdili Goriškim brdima ili, kako im vole tepati domaćini, slovenskom Toskanom.

– Definitivno smo zaslužili biti na otvorenju nove dvorane u Ljubljani, ali, eto, nisu nas htjeli. Kažu da će nas zvati na europsko prvenstvo 2013. Žao mi je što nas se u glavnom gradu nitko nije sjetio, ali su se, srećom, pojavili prijatelji iz Nove Gorice i sada uživamo ovdje. Sjećamo se lijepih dana koji su davno iza nas i trudimo se otrgnuti ih zaboravu. Ima nas iz svih krajeva bivše države i svijeta. U toj bivšoj državi uistinu smo se odlično družili, a kako nam je bilo najbolji je dokaz da smo danas, u šali, zapjevali “Od Vardara pa do Triglava”. Voljom nekih drugih, kasnije smo išli svaki svojim putem i vidjet ćemo na kraju koji je put bio ispravan, ali mi sportaši bili smo i ostat ćemo zajedno – kaže Ivo Daneu, najstariji u generaciji, danas vrlo vitalni 73-godišnjak, u opuštenoj atmosferi jednog od brojnih vinskih podruma u Goriškim brdima.

Sjetu nije pokušavao sakriti ni Dragutin Čermak. Srbiju je napustio, a u Sloveniju je došao iz Kalifornije, gradića Palm Deserta, gdje posljednjih godina živi. Puno je godina prošlo i nemoguće je, kaže, ostati ravnodušan u društvu ljudi s kojima je pisao sportsku povijest.

– Sa svima održavam kontakt, većinu povremeno i vidim, ali Ratu Tvrdića nisam vidio od 1991. i jedva čekam njegov dolazak, stisak ruke i zagrljaj. Pa, s tim sam čovjekom bio reprezentativni cimer, a on i njegova pokojna supruga nagovorili su me da odbacim Rovinj kao svoje ljetno odredište i dođem k njima na Brač – prisjetio se Čermak, svako toliko tražeći gdje će sjesti i odmoriti se. Godine su učinile svoje: jedno je koljeno već operirao, a i drugome se smiješi slična sudbina – artroza. Neobično je, nastavio je, da je sa suigračima osvojio naslov za državu koja više ne postoji, a svi su oni danas građani nekih drugih zemalja.

– Znate, pedeset i kusur godina živio sam u jednoj državi i predstavljao je u svijetu, pa zato volim reći da se osjećam kao da mi je netko oteo domovinu. A pogotovo kada se ovako nađemo zajedno u nekim rijetkim prilikama. Svatko je od nas za Jugoslaviju odigrao od 100 do 130 reprezentativnih utakmica, a sada te države više nema. Čudan je to osjećaj, ali je ipak najvažnije da smo svi ostali prijatelji i da se volimo kao i onda – kaže Čermak.

Trust mozgova

Priliku za susret s kolegama nije propustio ni legendarni trener Boša Tanjević. Vodio je A reprezentaciju bivše države, ali nije bio sudionik ljubljanskog prvenstva. Posljednjih je godina vodio Tursku, danas je Rimljanin s direktorskom funkcijom u tamošnjem klubu, sa stalnom adresom u Trstu, i uspješno se bori protiv zloćudne bolesti. Na zajedničkom ručku imao je potrebu progovoriti nekoliko riječi i o onima koji su, nažalost, samo dio nezaborava – o Ćosiću i Rajkoviću. Osim velikog Kreše, posebno je apostrofirao i Radu Koraća Žućka (poginulog 1969.) i Daneua.

– Daneu je moj idol. Svim sam se silama trudio imitirati njegovu igru. Recimo, pucao sam horok kao i on, i to prilično uspješno, što i nije odlika bekova, niskih igrača. On je odredio moju karijeru jer sam, obožavajući ga, odlučio biti košarkaš, a ne rukometaš. Korać je, pak, bio posebna priča. On je bio intelektualac par excellence. On nas je na putovanjima vodio po knjižarama, antikvarijatima i tjerao nas da kupujemo knjige, ozbiljnu literaturu, a ne neke petparačke. Znao je sve o svemu i s tim se čovjekom moglo diskutirati o svakoj ozbiljnoj temi. Obožavao je teatar i operu, a mi smo kraj njega, kao neki mali seljačići, upijali sva ta znanja. Uz to, bio je i jedan od najboljih svjetskih igrača. A Ćosić? Bez dileme najbolji i najkompletniji igrač kojega su ovi prostori ikada imali. Čudo od čovjeka. I najveći zajebant od svih nas. Moj najdraži prijatelj. Sjećam ga se kao dečka od, zamislite, 66 kila. Izgledao je kao vješalica: u početku smo ga zbog te njegove konstitucije zvali Auschwitz. Na kraju je ipak dogurao do 86-87 kila. Bio je čudo od talenta – priča Tanjević. Kao i ostalima, upala mu je u oči činjenica da se na okupljanju velikana nije pojavio doslovno ni jedan jedini čovjek iz današnjih košarkaških saveza Slovenije, Hrvatske i Srbije, zemalja koje su dale ove igrače.

– Nekadašnji Košarkaški savez Jugoslavije bio je doslovno trust mozgova. Sačinjavali su ga pametni, sposobni i obrazovani ljudi: direktor televizije, univerzitetski profesori, vrhunski privrednici… Da su ti ljudi, kao predstavnici svojih republika, vodili Jugoslaviju prije raspada, to bi bila svjetska sila. Ovo danas, u svim tim našim državama, sve je samo ne trust mozgova. Ne želim nikoga vrijeđati u sadašnjim savezima, ali trenutačno još samo glockaju rezultate i fantastične ideje košarkaških funkcionara od prije trideset godina – kaže Tanjević.

Ponosni Šolman

Prizvuke nekih, kako je rekao, jugonostalgičarskih razmišljanja, posebno kod dijela slovenskih domaćina, primijetio je i Damir Šolman.

– Svi smo mi bili građani te Jugoslavije. Ja sam Hrvat, ali sam, iako to u Hrvatskoj nije popularno govoriti, rođen u Jugoslaviji. Igrao sam za tu reprezentaciju i ponosan sam na uspjehe koje smo ostvarili i činjenicu da smo stvorili kult jugoslavenske reprezentacije. Bili smo ponosni što igramo za nju i nije postojao igrač koji bi odbio reprezentativni poziv. Vidite, u mojoj državi, pošto volimo naglašavati da imamo svoje države, danas sam skoro anonimac, a u Srbiji sam i dalje popularan, ljudi me prepoznaju na ulici, javljaju se, čestitaju… Evo, i ovdje u Sloveniji ljudi pokazuju neskriveno zadovoljstvo što nas opet vide zajedno. Kod nas u Hrvatskoj nije baš tako. Nije da me to osobno vrijeđa, ali sportsku povijest moramo čuvati i prenositi je jer, kako kažu pametni ljudi, bez dobre prošlosti nećemo stvarati uspješnu budućnost – govori Šolman.

Zaborav u vlastitoj zemlji još teže podnosi Nikola Plećaš. Četrdeset godina u Hrvatskoj nitko se nije sjetio, nazvao, pokušao okupiti ove sjajne ljude i to je, kaže, sramotno.

– Ne tražimo i ne trebamo nikakve spomenike, ali je sramota za naše institucije da se tolikog uspjeha nitko nikada nije sjetio. Pa nas smo šestorica Hrvata bili u toj reprezentaciji, a prvu petorku činili su upravo Hrvati. Ne brojim krvna zrnca niti ću to ikada činiti ni ja ni itko od nas, ali to je činjenica koja u Hrvatskoj izgleda nikoga ne interesira. Olako zaboravljamo prošlost, a ipak smo napravili nešto veliko – požalio se Plećaš, pozdravljajući se s Daneuom.

– Kapetane, doviđenja za deset godina, na pedesetoj obljetnici!

Tito naručio avion za šampione

Ranko Žeravica, trenerski mag i čovjek koji je stvorio desetke vrhunskih igrača i trenera, i Nikola Plećaš sa smijehom su se sjetili događaja neposredno nakon osvajanja svjetskog prvenstva. Naime, 25. svibnja bili su pozvani na prijem kod predsjednika Tita.

– Bili smo još u Ljubljani i po nas je stigao avion koji nas je odbacio u Beograd. Ali čim smo došli, neposredno prije ulaska kod Tita, iz protokola su nam rekli da ćemo se morati sami snaći kako ćemo putovati natrag. Užas! U Ljubljani su nam sve stvari, automobili… Kako ćemo sad? Ušli smo kod predsjednika države kao da idemo na strijeljanje, a ne na njegov rođendan. Primijetio čovjek da smo nešto pokisli i pita: “Što je, dečki? Nešto nije u redu?” Netko mu od nas kaže što se dogodilo. Stao on, pozvao nekog iz protokola, a ovaj kaže da su poručili s aerodroma da nema aviona za nas. Tito ga je samo pogledao i očima mu dao znak da ode. Vratio se za nekoliko minuta s riječima: “Druže predsjedniče, sve je sređeno!” E, onda je provalila atmosfera! Bilo je predviđeno druženje u trajanju od 45 minuta i točno u sekundu pojavio se drugi čovjek i napomenuo da je vrijeme da Tito ode na neki drugi prijem. A ovaj je samo hladno odgovorio: “Reci im da ću doći!” I onda smo se zadržali još puni sat – ispričali su Žeravica i Plećaš. Trener je dodao da mu je šef protokola ispričao kako je to bio prvi put da se Tito nije strogo pridržavao dogovorenih obaveza. Predsjednike država i vlada ispraćao je u minutu po zacrtanom protokolu, ali je u druženju sa zlatnim košarkašima prekršio vlastito pravilo o nekašnjenju.