Kronika potonuća

Ivo Andrić u “Znakovima pored puta” ima ovakav zapis: “Kod onih koji su ga poznavali slabo ili nikako važio je kao vešt i snalažljiv čovek, licemer i mudrica, a u stvari je bio neveža, smetenjak, koji zastaje na svakom koraku i okleva pred svakom odlukom, a kad se jednom odluči na nešto, izabere obično najgore rešenje, i izvodi ga sporo i nespretno. Stvar je bila u tome što se on pred ljudima pravio hladnokrvnim i oštroumnim, isto kao što se zaista pametni i odlučni ljudi često prave nepraktičnim sanjalicama. Ko bi ga video onako sabrana, mirna i zamišljena, pomislio bi da on hladno i svesno sada smišlja najkraći i najbolji put do cilja, a u stvari, on je u takvim trenucima obično mislio o zadovoljenju svojih grubih čulnih prohteva ili sitnih i samoživih ambicija i sujeta, a vrlo često samo o besmislu i bezvrednosti svih ljudskih ciljeva i napora. Frivolan duh i slab čovek, koji nije poznavao ni sebe ni svet oko sebe i koji je organski bio nesposoban za ma kakav napredak u tom pogledu. Živeo je u zabludi o sebi i nesvesno je varao i izneveravao sve one koji bi pokušali da se oslone na njega. I to ne zbog neke svoje lažljivosti ili zloće, nego jer se i sam varao. Bio je doživotni rob seksa i sujete, a bojao se i stideo svega što bi za zadovoljenje tih svojih strasti preduzimao. Ukratko, bio je čovek koji mira ne nalazi dok god je živ, nego valjda tek posle smrti. Valjda. A to što je često izgledao drukčije, činilo je stvar samo još težom i gorom po njega i po ljude oko njega.”

Okružen poslušnicima

Naravno da Andrić nije pisao o Ivi Sanaderu, opisivao je stanovitog Z.-a u povodu njegove smrti, ali se dobar dio ove skice za portret može primijeniti na bivšeg hrvatskog premijera. On se, zapravo, u posljednja dva desetljeća – a intenzivno od 2004. naovamo – bavi kamufliranjem pravoga sebe. Obavljajući taj zahtjevan posao usavršio je glumačke i marketinške vještine, a znao se poslužiti i drugim metodama uljepšavanja svog javnog lika i djela. Slab karakter i materijalistički pragmatizam prikrivani su političkim i glumačkim talentom, te samouvjerenošću koja je proizišla iz uspjeha koje je nizao od 2003. do 2008. Socijalna adaptabilnost, to jest sposobnost kontinuiranog odricanja od jučerašnjeg sebe zbog očuvanja moći, zatrpana je debelim naslagama taštine i polukriminalnim sporazumima s gospodarima medijskog prostora. Autokratičnost je, pak, maskirana potpunim izostankom integriteta u ljudi kojima se Sanader bio okružio, ljudima koji se danas predstavljaju kao članovi Vlade Republike Hrvatske. Oni su šutke ili s odobravanjem gledali organizirani kriminal koji se godinama odvijao pod okriljem stranke i Vlade, oni su godinama podnosili da ih se ponižava i ismijava da bi mogli uživati u privilegijama vlasti. Na položaje su, uostalom, i dovedeni po kriteriju poslušnosti i političko-privatnog sivila.

Sanaderovo svođenje na vlastitu mjeru počelo je onoga dana, 1. srpnja 2009, kad je podnio ostavku na premijersku dužnost. Prinudno ili iz neodgovornog hira odrekao se formalne moći, ali je računao da će i dalje zadržati sve konce vlasti u rukama: ni u najgorim noćnim morama nije mu se mogla ukazati situacija u kojoj Jadranka Kosor, Vladimir Šeks ili Ivan Jarnjak odbijaju njegove naloge i sugestije. Kad je već morao otići, mislio je da nije tako loše upravljati državom bez tereta odgovornosti i svakodnevnog stresa. Je li to, iz Sanaderove perspektive, bila nerealna zamisao? Sad se može govoriti da jest, ali u ljeto 2009. Ivo Sanader imao je na osnovu čega vjerovati da će oni koje je ostavio na vlasti i dalje biti poslušni: nikad nisu pružili ni najmanji otpor, nikad se nisu ni verbalno suprotstavili, čak ni onda kad je bez objašnjenja odlučio napustiti premijersku dužnost. Ustoličili su ga za počasnog predsjednika HDZ-a i svečano se zakleli na vjernost njegovim nepostojećim političkim idejama: onih četiri-pet velikih i važnih Sanaderovih poteza, koje je učinio u prvoj polovici prvog premijerskog mandata, nisu, naime, plod ideje, nego najobičnije izvršavanje međunarodnih zahtjeva koje premijer nije mogao ignorirati zato što je znao da mu moć u dobroj mjeri ovisi o naklonosti europskih lidera. Osim toga, naivno je vjerovao u odanost medija i medijskih šefova koje je zadužio.

Kad je shvatio da Jadranka Kosor i priličan broj njegovih dojučerašnjih marioneta pokazuju znakove samostalnosti, Sanaderu se pomračio um, ali ne samo stoga što mu je povrijeđen ego, već i zbog pragmatičnih momenata: slutio je da bi se, tada tek pokrenuta, antikorupcijska kampanja mogla pretvoriti u rušenje njegove političke ostavštine i da bi se koješta moglo otkriti. Neko vrijeme gledao je što će, pa je izabrao najgore rješenje i izveo ga vrlo nespretno. Trećeg siječnja ove godine objavio je rat Jadranki Kosor i njezinu modelu vođenja stranke. Za povod je uzeo težak poraz HDZ-ova predsjedničkog kandidata Andrije Hebranga. Okružio se malobrojnim i uglavnom drugorazrednim HDZ-ovcima među kojima nije bilo nijednoga, izuzev donekle Luke Bebića, koji mu je mogao dati iole suvisao politički savjet. Zato je taj unutarstranački udar i bio onako amaterski, i zato ga je Vladimir Šeks efikasno ugušio u roku od dvadeset i četiri sata. Sanadera je sasvim otrijeznio sudar sa stranačkom realnošću. Sad se tražila praktičnost i odabir najpametnije taktike za spašavanje vlastite kože od istraga koje su se približavale.

Amerika ga ostavila

Bivši premijer u prvo se vrijeme odlučio za glumljenje nezainteresiranosti. Pokušao je ostaviti dojam da ga ne zanima ni Hrvatska ni događaji u ovoj zemlji. Putovao je po svijetu, odbijao razgovore s novinarima i povremeno puštao u optjecaj lažne vijesti o svom uplovljavanju u ozbiljne poslovne vode, a sastajao se s rijetkima, uglavnom s onima koji mu ništa mudro nisu mogli reći. Prestao je kontaktirati sa svima koji su ga mogli kompromitirati, a s kojima je do jučer dijelio mnoge (kriminalne) tajne. Prekinuo je, primjerice, komunikaciju s Mladenom Barišićem, šefom Carine i glavnim HDZ-ovim operativcem za punjenje crnog partijskog fonda: pokazat će se da to nije bila nimalo pametna odluka. Barišić, HEP-ovac Ivan Mravak i ostali ostavljeni mravi iz državne administracije i državnih poduzeća odbili su skrušeno gledati kako bivši gazda uživa u plodovima zajedničkih minulih akcija: iscrpno su počeli pripovijedati kako je izvlačen novac iz državnih poduzeća i proračuna, a centralnu ulogu u tom pljačkaškom poduhvatu, koji je dijelom poduziman za stranačke potrebe, pripisali su Ivi Sanaderu. On je u to vrijeme dobio labavi angažman pri Sveučilištu Columbia i pomislio je da će to u Zagrebu biti shvaćeno kao direktna politička poruka Sjedinjenih Država. Prevario se. Amerika ga je, zapravo, ostavila na cjedilu, a bivšim kompanjonima bespovratno se razvezao jezik. Glumljenje nezainteresiranosti postalo je nemoguće.

U listopadu se Sanader upustio u frontalni rat s HDZ-ovom vlašću. Jedini smisao otvorenog napada na Jadranku Kosor i Vladimira Šeksa bio je u pokušaju da ih natjera na obustavu istraga koje su se bližile njemu, bivšem predsjedniku Vlade. Iznenada je aktivirao mandat saborskog zastupnika, ali nije to učinio zbog “nevjerojatnog i nedemokratskog razvoja događaja u Hrvatskoj”, već ponajprije zbog onog što se zbilo u četvrtak, 9. prosinca. Aktiviranjem mandata htio je sebi pribaviti zastupnički imunitet i priskrbiti dovoljno vremena za bijeg preko granice. U tome je i uspio, ali ne do kraja: malo je nedostajalo da se u Münchenu ukrca na avion za Washington, a tada bi procedura njegova izručenja Hrvatskoj bila mnogo teža nego što će biti slučaj s njegovim izručenjem iz Austrije, premda bi se i stvari s Austrijom mogle odugovlačiti mjesecima. Bijeg u SAD spriječen je tako što su američke vlasti Sanaderu hitno poništile vizu, pa je uhapšen i zatvoren u Salzburgu.

Parlamentarni mandat omogućavao mu je, usto, i poligon za zastrašivanje HDZ-a. Spekuliralo se o mogućnosti da digne svojih nekoliko spavača i da sruši Vladu u Saboru, ali sva je prilika da doslovno nitko nije htio krenuti za njim. U toj situaciji ostalo mu je samo da saziva novinare i da govori o političkom progonu koji su protiv njega poduzeli Jadranka Kosor i Šeks. Izazivao je novinarski interes, no nitko, zapravo, nije vjerovao njegovim riječima, niti im je poklanjana ozbiljnija pažnja. Jednako su prolazile i njegove epistolarne žalopojke koje je odašiljao na važne europske adrese.

Biranje odvjetnika

Pored toga, Sanader je još krajem rujna i početkom listopada izravno ili preko posrednika kontaktirao s nekolicinom zagrebačkih odvjetnika i procjenjivao koga bi mu bilo najpametnije angažirati. Sigurno je da bi punomoć potpisao Anti Nobilu, ali Nobilo je prethodno preuzeo obranu bivšeg potpredsjednika Vlade Damira Polančeca. Sanader je iz marketinških razloga odugovlačio s izborom advokata: računao je da bi potpisivanje punomoći bilo protumačeno kao svojevrsno priznanje krivice, pa je kandidate držao na ledu, a na ledu ih drži i dalje. Ustvari je neodlučan u pogledu profila odvjetnika koji mu treba. Teško mu ide biranje između onih koji bi svog klijenta bespogovorno slušali i onih koje bi ugledna mušterija morala slušati. Odluči li se za nekoga tko je stručan, ugledan i nije operiran od vlastitog stava, bit će to materijalni dokaz da zatvorski ambijent pogoduje obuzdavanju sujete.

Ivo Sanader, dakle, bio je do 3. siječnja 2010. politički nerealan, iako nema sumnje da je imao dobrih razloga da nastavi vjerovati u lojalnost svojih bivših suradnika i vodonoša. Nakon toga, on se više-manje ponaša racionalno i u skladu s okolnostima u kojima se nalazi: ponaša se kao kriminalac koji pribjegava praktičnim rješenjima da bi što više otežao posao istražnim tijelima. Pritom mu više nije bitno ni osobno dostojanstvo, ni slika koju je o sebi stvorio u javnosti. Više mu nije važno ni imitiranje vlastitog držanja iz vremena kad je bio premijer i kad se družio s europskim državnicima. Ostao je sasvim sam i život mu se sveo na elementarno: na nastojanje da se što prije opet nađe na slobodi.