Kult ličnosti

ANGELINA JOLIE upravo je u završnoj fazi snimanja svog prvog filma pod radnim naslovom “Untitled Love Story”. Film govori o ljubavi Muslimanke i Srbina u posljednjem ratu u BiH, već je uzbudio mnoge domaće duhove.

Goran Jevtić, beogradski glumac koji igra u filmu, o dojmovima sa snimanja kaže: “To su balkanski Romeo i Julija. Kada znate da je originalna Shakespeareova priča tragedija nedozvoljene ljubavi zbog neprijateljstva dveju porodica i kada na to dodate prevod pojma ‘Balkan’, što originalno znači med (bal) i krv (kan), dobijete odgovore na mnoga pitanja apsurda, težine i oprečnosti našeg života i postojanja. I ko bi to bolje osećao i razumeo od glumaca poteklih tu, na prostoru meda i krvi.” U filmu još igraju Branko Đurić Đuro, Zana Marjanović, Nikola Đuričko, Feđa Štukan i drugi.

RADE ŠERBEDŽIJA inicijator je specijalističkog poslijediplomskog studija Sveučilišta u Rijeci, nazvanog “Gluma, mediji, kultura”, koji je javnosti predstavljen ovih dana. Ideja tog studija, koji će i za nastavnike i za polaznike biti internacionalan, jest da se nakon akademskog stjecanja glumačkih vještina na ovoj specijalizaciji uči kako “biti gledan i biti gledalac u isto vrijeme”, što znači da bi se pristupilo nekoj vrsti interdisciplinarnog tretiranja glumca i njegovog zanata.

To da glumca vide drugi, a on ne vidi samoga sebe, znači da će osim riječkih postdiplomanata, na način “zamjene uloga”, sebe promatrati i ostali sudionici u predstavi: redatelji, scenografi, kazališni kritičari, dramski pisci, teoretičari. Jedna skupina u ovom programu nije zastupljena: tko će obrazovati kazališnu publiku?

IVANA SIMIĆ BODROŽIĆ, hrvatska književnica, dobila je nagradu “Kiklop”, sada već prestižnog Sajma knjiga u Puli, za roman “Hotel Zagorje”. Roman iz osobne perspektive govori o vukovarskoj djeci koja su 1991. godine poslana na ljetovanje na Jadran s kojega se u Vukovar više nisu vratila jer je upravo počeo rat. Ipak, djeca će se potucati od nemila do nedraga, po ispražnjenim odmaralištima, pustim političkim školama i sumnjivim hotelima, a Ivana Simić Bodrožić će na takvom tegobnom putovanju odrasti toliko da napiše više nego solidan roman.

Za debitantsku knjigu nagradu “Kiklop” dobila je Maja Hrgović, za roman “Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo”, a za znanstveno ostvarenje Igor Duda za knjigu “Pronađeno blagostanje: svakodnevni život i potrošačka kultura u Hrvatskoj 1970-tih i 1980-tih”. Nagrada za životno djelo dodijeljena je Slavku Goldsteinu za izuzetni i trajni doprinos u izdavaštvu.

JELISAVETA SEKA SABLJIĆ, beogradska glumica, dobila je ovih dana najznačajniju kazališnu nagradu u Srbiji, “Dobričin prsten” za životno djelo. Kandidati za tu nagradu bili su i Milena Dravić, Miodrag Mrgud Radovanović (“Salaš u Malom ritu”) i Ružica Sokić.

Seka Sabljić u svojoj je karijeri imala naročito istančan nerv za uloge crnohumornih antiheroina, dobroćudnih gubitnica i junakinja na granici apsurda, koje je uglavnom ostvarivala u Ateljeu 212. Sjećamo se njenih sjajnih uloga u “Razvojnom putu Bore Šnajdera”, “Kralju Ibiju” ili “Klaustrofobičnoj komediji”, a za maestralnu ulogu naivne pijanistice u filmu “Maratonci trče počasni krug” dobila je Zlatnu arenu u Puli 1982. Nakon objave o nagradi, na pitanje gdje poslije tolikih godina nalazi energiju i inspiraciju u glumi, Seka Sabljić je odgovorila – u životu.

ALAN RIDING, dopisnik “New York Timesa” iz Evrope, nedavno je objavio knjigu pod nazivom “Predstava je išla dalje” (“And The Show Went On”) o kulturnom životu Pariza za vrijeme okupacije. Kratko rečeno, knjiga pokazuje da su kina, kazališta, opere, koncerti i galerije u Parizu radili punom parom dok su iz te evropske metropole kulture odvodili Židove u logore ili na strijeljanje. Izuzetak je bio Albert Camus koji je bio u pokretu otpora, ali činjenice govore da se Jean Paul Sartre skrio u mišju rupu, da su Picasso i Matisse primali naciste u svom ateljeu, dok su Edith Piaf i Maurice Chevalier po kabareima pjevali Hitlerovim oficirima.

– Neki su bili simpatizeri izdajničkog maršala Petaina, neki profašistički nastrojeni, drugi diskretni protivnici Nijemaca, treći su jedino željeli preživjeti, a tek nekolicina je bila u ilegali – kaže Riding.

Što onda reći za neke naše “intelektualce” koji su u posljednjih 20 godina presvlačili kapute i po nekoliko puta?

VASILIJE JORDAN, zagrebački slikar, ovih dana izlaže u Modernoj galeriji u Zagrebu. Ovaj slikar poetskog nadrealizma, kako je to već red na ovim prostorima, poznatiji je u inozemstvu nego kod kuće: u Evropi je odavno uvršten u antologiju figurativnog slikarstva 20. stoljeća, a u Modernoj je galeriji posljednji put izlagao – 1973. godine. Francuski kritičari za Jordana kažu da je slikar “posebne kvalitete, za rafinirani ukus”, a u vlastitoj zemlji dugo je izlagao u malim galerijama, praktički na periferiji.

Pravda je spora, ali dostižna: retrospektivna izložba Vasilija Jordana, u koncepciji autora Milana Bešlića i u likovnom postavu Biserke Rauter Plančić, prikaz slikarova opusa s više od 100 ulja, pastela, akvarela i crteža, otvorena je do 9. siječnja 2011.
MARTIN SCORSESE, američki filmski redatelj, pripada tipu autora koji uzbuđuju i onda kada njihovi filmovi mnogima idu na živce. Tako je njegov “Otok Shutter” proglašen filmom godine prema mišljenju respektabilnog kulturnjačkog tjednika “New Yorker”, iako ga je filmska kritika uglavnom pokopala.

Film, u čijem središtu je detektiv (Leonardo DiCaprio) u vrtlogu policijske istrage na granici psihodeličnog, proglašen je “groznim i katastrofalnim”, a sam Scorsese je napadnut da je “udaljen od realnosti daleko više nego njegov glavni junak”. Američki filmski kritičari ne znaju da je ono što Scorsese najviše voli baš ta mutna razlika “između mentalnog i psihičkog”, te da mu današnji grogirani svijet u kojem nije jasna razlika između virtualnog i stvarnog daje obilje prostora za njegove zaumne fantazije.