Kult ličnosti

John Lennon, član slavne grupe The Beatles, ubijen je 8. prosinca prije trideset godina pred svojom kućom u New Yorku. Na mnogo mjesta u svijetu organiziran je ovih dana komemorativni program u povodu 70. godišnjice rođenja i 30. godišnjice smrti slavnog muzičara: jedini muzej Lohna Lennona, onaj u Tokiju, obnovio je stalni postav, galerija Guggenheim u New Yorku pripremila je bogat program, a i Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu ove jeseni kontinuirano prikazuje hvaljeni dokumentarni film britanske redateljice Sam Taylor-Wood pod nazivom “John Lennon: Dečko koji ne obećava” (Nowhere Boy). Američki fotograf Paul Goresh snimio je prije trideset godina razgovor s Lennonom neposredno pred njegovu smrt, a nedavno je intervjuirao i sve ljude koji su tog kobnog dana razgovarali s Lennonom. Film je prikazan u New Yorku 8. prosinca.

Roman Polanski, poljsko-francuski redatelj, trijumfirao je filmom “Pisac iz sjene” na dodjeli nagrada Evropske filmske akademije u Talinu prošli tjedan, s osvojenih šest nagrada, uključujući i onu najvredniju, za najbolji film. Nagrađen je također i glumac Ewan McGregor, koji u ovom filmu glumi “duha” koji piše memoare bivšeg britanskog premijera. Nagradu za najbolju evropsku glumicu dobila je Sylvie Testud za ulogu u filmu “Lourdes”. U ovoj kategoriji za nagradu je bila nominirana i glumica iz Hrvatske Zrinka Cvitešić, za ulogu u filmu “Na putu” redateljice Jasmile Žbanić. Nagrada Evropsko otkriće – Prix FIPRESCI dodijeljena je odličnom filmu “Lebanon” redatelja i scenarista Samuela Maoza, koji je osvojio i nagradu “Carlo di Palma” za najboljeg snimatelja (Giora Bejach).

Biljana Srbljanović, dramska spisateljica iz Beograda, napisala je novu dramu. Komad se zove “Nije smrt biciklo – da ti ga ukradu” i govori o onome što autoricu neprestano muči: o raspadu međuljudskih odnosa u pejzažu (srpske) loše društvene i političke situacije. Zna se da je komad naručilo jedno kazalište iz Njemačke, ali – slikovito rečeno – sitnim slovima u ugovoru piše da ga može igrati i Jugoslovensko dramsko pozorište iz Beograda, u kojem je odigrana većina autoričinih komada. Drama “Nije smrt biciklo” nema naročito čvrstu dramsku strukturu, ali je nabijena morbidnim sentimentom uzaludnosti koji se neprimjetno uvlači pod kožu. Radi se o slučajnim likovima, u slučajnom životu. Ono što nije slučajno jest užas koji se oko njih širi. Još samo da Biljana pronađe dobrog redatelja koji će njezinu intimni bol pretvoriti u ono što se zove snažan socijalni bijes.

Ivan Lovrenović, književnik i novinar iz Sarajeva, napisao je esej “Dvadeset i jedna teza o Bosni i Hercegovini” koji je, zajedno s intervjuima koje je s Lovrenovićem vodio Miljenko Jergović, uvršten u knjigu pod nazivom “Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenog rata”. Knjiga je u izdanju zagrebačkog “Libera” ovih dana promovirana u Sarajevu. Evo što je o Ivanu Lovrenoviću rekla Vesna Pusić, jedna od promotorica knjige: “Lovrenović je stalno i u svemu uspijevao biti u manjini. On je u manjini kao Bosanac, kao Hrvat, kao student, u manjini je i kao sin i kao otac. U manjini je kao izbjeglica u vlastitom društvu, u manjini je i u drugim sredinama. U manjini je bio i kao katolik i kao sumnjičavi katolik i kao mislilac Bosne i Hercegovine. Možda zato, jer je tako pametan.” Korespondirajući s tezom da je “istina ono što nitko ne želi da čuje”, knjiga završava Lovrenovićevim esejističkim portretima Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića.

Edo Murtić, ex-jugoslavenski i hrvatski slikar, ostavio je posthumno gradu Zagrebu oko 300 svojih najboljih radova: ulja na platnu, gvaševa, crteža, mozaika i keramike, što je sve dostupno publici od subote, 4. prosinca u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Supruga pokojnog slikara Goranka Vrus Murtić, kaže, sakupljala je 40 godina Murtićeve radove i neke od njih dobavljala na najneobičnije načine. Neki su otkupljeni ili darovani iz privatnih zbirki, mnogi dolaze iz Pariza, iz galerije “Raymond Creuze” s kojom je Murtić intenzivno surađivao, a na poleđini jedne slike, pristigle iz Amerike, piše: “Mlado jugoslavensko slikarstvo”. Slika očito potječe iz nekih mirnijih vremena, u kojima su i umjetnost i politika više vrijedili nego danas.

Oliver Frljić, redatelj iz Zagreba, u Narodnom pozorištu u Subotici privodi kraju predstavu pod nazivom “Kukavičluk”. Premijera se očekuje 10. prosinca, na Dan ljudskih prava, a predstava govori, sasvim u Frljićevom stilu, o svemu onome što su konkretni ljudi u Subotici u proteklih 20 godina željeli reći a nisu se usudili. Zapravo, pokušava istjerati na čistac lokalne demone postjugoslavenske politike, socijalnih nedaća i međuljudskih odnosa u kojima je, naročito u malim sredinama, vladalo pravilo “drži jezik za zubima i gledaj na drugu stranu”. U Subotici, u kojoj živi desetak nacija, bit će vrijedno vidjeti kolektivno iskustvo koje se nataložilo od olovnih 90-ih do danas ili, kako je jedan od glumaca rekao redatelju na probi: “Vi ćete nakon premijere otići a mi ovdje moramo ostati.”

Oleg Novković, srpski filmski redatelj, predstavio je premijerno najnoviji film “Beli, beli svet” na festivalu autorskog filma u Beogradu. U središtu radnje je ljubavna priča koja završava tragično, a socijalni kontekst je grad Bor koji se nakon ratova i tranzicije praktički raspao. Borski rudnik ili “najveća rupa u Evropi”, kako ga zovu, ne radi već godinama. Njegovi inženjeri, tehnolozi i rudari preorijentirali su se na povremeno gajenje pilića, na noćnu čuvarsku službu i na čekanje socijalne pomoći, drugim riječima na neprestano gluvarenje. Oleg Novković je već napravio dokumentarni film o Boru pod nazivom “Rudarska opera”. Ne zna se koji od ta dva filma više ujeda za srce ili, kako bi rekla Milena Marković koja je pisala scenarij: “Sve je to nama naša borba dala.”