Lomljiva redovnička grana
Ovogodišnje izdanje zagrebačkog (i reprizno riječkog) Human Rights film festivala nastavlja svoju ambicioznu tradiciju, nudeći respektabilnu filmsku ponudu, među kojom su i poslastice poput zadnjeg Godardova ostvarenja “Film socijalizam”, novog filma rodonačelnika rumunjskog kino buma Cristija Puiua “Aurora” ili retrospektive uglednog pripadnika nekadašnjeg Novog njemačkog filma, Alexandera Klugea.
Festival je otvoren u Kinu “Europa” uratkom “O ljudima i bogovima” znanog, iako međunarodno ne naročito istaknutog francuskog sineasta Xaviera Beauvoisa, a odlične preporuke za taj film stigle su u obliku Grand Prixa na ovogodišnjem Cannesu, te mahom vrlo pozitivnih kritika. Ipak, “O ljudima i bogovima” nije ostvarenje koje oduševljava.
Jedni su temelj za druge
Zasnovan na stvarnim događajima iz prve polovice i sredine devedesetih, film tematizira tenzičnu egzistenciju manje skupine francuskih redovnika u ambijentu poprilično pustošne, a opet plemenite alžirske provincije nakon islamsko-fundamentalističkog pokolja dvanaest hrvatskih radnika dvadesetak kilometara od redovničkog samostana. Kršćanski samostan prikazan je kao lječilište i svojevrsno nenametljivo duhovno uporište muslimanske seoske zajednice, na čijem je rubu smješten i s kojom redovnici žive u savršenom skladu, a taj sklad ne može pomutiti ni agresivna pojava fundamentalista i njihove rigidne društvene koncepcije. Predstavnici vlasti upozoravaju predstojnika samostana da su redovnici vjerojatna sljedeća meta terorista i predlaže im vojnu zaštitu, a kasnije i da se isele. Predstojnik oboje otklanja, prvo zbog štetnih posljedica prisustva vojske na seljane, drugo zbog toga što je njihov boravak na tom mjestu ključan dio njihove vjerske misije, što uključuje pomoć bližnjima, u ovom slučaju seljanima…
Znatan je problem filma nedovoljna profiliranost protagonista, tim prije što ih barem polovica nema ekspresivnost kojom bi mogli nadoknaditi manjak psihološke elaboriranosti. Nije osobito uspjela redateljeva namjera da sporim ritmom, kadrovima neupadljive ali diskretno ugodne kompozicije te kompozicijski izraženijim scenama sa skupnim religioznim napjevima poluči sugestiju (povišene) duhovnosti, a problem je i u ideo-značenjskoj koncepciji. Dok u međusobnim odnosima redovnika još ima mjesta za trvenje, suodnos redovnika i prikazanih seljana lišen je i trunčice nerazumijevanja. Fundamentalističke ideje, čini se, ne nalaze ni najmanju pukotinu kroz koju bi prodrle u duše seljana, iako je o tome iz samog filma zapravo teško suditi jer selo i njegovi stanovnici tvorce filma gotovo i nisu zanimali. Zapravo, seljaci su tu samo da bi naposljetku mogli izreći jednu od ključnih ideja filma: “Vi (redovnici) ste grana, a mi (seljaci) ptice koje na nju slijećemo.” Takav je to suživot – jedni su temelj za druge, kršćanstvo je temelj islama, pa onda i kršćani muslimana, oni su onaj stariji brat koji plemenito pomaže mlađem da se snađe u životu.
Posljednja večera
Pritom nigdje ni riječi o pokušajima širenja kršćanske vjerske koncepcije u islamskom okružju, iako su valjda ti redovnici, kao pravi misionari, došli ribariti, loviti ljudske duše kao što je dano u zadatak izvornim apostolima i svim njihovim nasljedovateljima. Umjesto takve vrste iskrenosti, film se lomi između nedvosmislene osude terora i pokušaja humaniziranja terorista, predvidljivo udijelivši velik dio odgovornosti za širenje fundamentalizma korumpiranim alžirskim vlastima (očito se povezujući sa situacijom u Afganistanu).
“O ljudima i bogovima” neuvjerljiv je pokušaj ovladavanja zahtjevnom temom i osrednji pokušaj dojmljiva filmskog uobličenja. Scena redovničke “posljednje večere”, praćena znamenitom Čajkovskijevom melodijom iz “Labuđeg jezera”, mogla je djelovati veličanstveno, ali ništa što joj je prethodilo nije pružilo osnove za to. Tanašni su temelji ovog filma i na njima ništa trajnije nije moglo izrasti.