Lov na digitalne partizane

Objavljivanje tajnih dokumenata američke diplomacije na internetskoj stranici WikiLeaks zorno je pokazalo da su se Sjedinjene Države infiltrirale u gotovo svaku državu svijeta i da su pomoću svojih špijuna – što pravih, a što onih preobučenih u diplomatske birokrate – penetrirale u njihove vlade, medije, obavještajne agencije, lobije, kompanije, biznise s naftom i oružjem.

Saznalo se tako da su svoje prste imale u rušenjima i postavljanjima vlada drugih država, da su bombardirale civilne ciljeve u muslimanskim zemljama (Jemen, Pakistan) i čuvale međunarodno zabranjene vrste oružja na teritorijima zemalja koje su time kršile zakone i varale vlastite parlamente (Velika Britanija). Doznalo se i da su špijunirale diplomate Ujedinjenih naroda, pritiskale vlade europskih zemalja da prekinu s progonima američkih agenata koji su otimali i mučili njihove građane (Španjolska, Njemačka), te da su rudnik kobalta u Kongu, tvornica inzulina u Danskoj i plinovod u Sibiru toliko važni za njihovu nacionalnu sigurnost da bi i samo objavljivanje te činjenice predstavljalo “poziv na teroristički napad”.

Vodeći su mediji u početku ova otkrića pokušali omalovažiti objavljivanjem samo onih dokumenata u kojima američki diplomati iznose osobne impresije o svojim domaćinima ili onih u kojima dužnosnici stranih zemalja ružno govore o svojim kolegama, kako bi se stekao dojam da u dokumentima “nema ništa novo” i da je riječ samo o tračevima ionako klasificiranima nižim razinama povjerljivosti. No, lavina se nije mogla zaustaviti i tisuće malih prljavih tajni američke vanjske politike, koliko god one možda bile poznate ili tek naslućene, ukazale su se kao dokazi u formi diplomatskih depeša, ne ostavljajući nimalo sumnje da se “ono što smo svi već znali” zaista i događa.

Kampanja bez presedana

No, čak i to saznanje predstavlja tek prvu razinu razornosti objave tajnih dokumenata, a činom WikiLeaksa i onim što se kasnije događalo demonstrirane su još dvije stvari otprije poznate, ali rijetko kada tako očigledne: da jedina svjetska velesila gubi kontrolu, te da su tradicionalni mediji, uz nekoliko časnih iznimaka, toliko neslobodni da im se zviždači više ne obraćaju kada žele objaviti nešto veliko.

Jednako kao i objava tajnih dokumenata, bez presedana je i kampanja koju su pokrenule brojne svjetske vlade i mediji, vrhunac koje je hapšenje osnivača WikiLeaksa Juliana Assangea zbog optužbi za silovanje i seksualno zlostavljanje dviju žena u Švedskoj. Želi li spasiti nagriženo strahopoštovanje ostatka svijeta, američkoj vladi ne preostaje ništa drugo nego da ga se pokuša dočepati kako bi mu sudila za špijunažu. Ako se to dogodi, bit će to jedinstveni slučaj u novijoj povijesti Amerike da se čin objavljivanja istinitih podataka tretira kao špijunaža. Ako bi takva optužnica bila uspješna, ona bi imala nesagledive štetne posljedice na medije, a time i demokraciju, jer bi se isto moglo prišiti bilo kojem novinaru i zviždaču koji donese ili objavi sličnu vijest, ali i na internet kao medij, s obzirom na to da je sve što ima veze s pravima i slobodama na njemu dosad bilo prilično nedefinirano. Stoga su se, nakon prvotnog šoka, američki političari sabrali i krenuli u akciju kako bi takva kriminalizacija postala moguća, pa je šef senatskog Odbora za nacionalnu sigurnost Joseph Lieberman zatražio dopunu postojećeg Zakona o špijunaži, kako bi se Assangea moglo goniti.

Lieberman, koji je poznat i po ranijim pokušajima cenzuriranja interneta, primjerice YouTubea, uvjerio je vlasnike kompanije Amazon, čijim se serverima WikiLeaks koristio, da im otkažu suradnju, što su ovi i učinili, pozivajući se na “kršenje uvjeta poslovanja”. Na senatorov zahtjev to je učinila i kompanija Tableau Software, koja je radila vizualizacije za objavljene dokumente. Sam Assange za Amazon je rekao da njegova organizacija već nekoliko godina namjerno koristi servere kompanija za koje “sumnja da imaju deficit slobode izražavanja” kako bi se to i razotkrilo.

Zakon o špijunaži

Na inicijativu ministra industrije Erica Bessona, Francuska je također zabranila pružanje usluga stranici, a američka kreditna kompanija Visa i internetska kompanija za novčane transakcije Paypal zamrznule su račune na kojima WikiLeaks prikuplja donacije. Domena WikiLeaksa na koncu se smjestila pri švicarskom ogranku Švedske piratske stranke, čiji je predsjednik Rickard Falkvinge naglasio da ovime pokušava pružiti stranici dodatnu zaštitu, jer bi “pokušaj njezine zabrane značio i progon političke stranke, što ima veću težinu”.

U Americi, pak, vlada je svojim službenicima uputila dekret kojim im se pod prijetnjom sankcijama zabranjuje da na radnom mjestu, ali i kod kuće, posjećuju stranicu WikiLeaks, a Kongresna je knjižnica blokirala pristup stranici sa svojih kompjutora. Glavni državni odvjetnik Eric Holder potvrdio je mogućnost da se pozove na Zakon o špijunaži iz 1917. godine, prema kojemu je otkrivanje tajnih vojnih informacijama zločin, kao i mogućnost izmjene zakona kako bi se “zatvorila zakonska rupa” koja otežava progon Assangea. Američki pravni stručnjaci nisu, međutim, suglasni o tome bi li tamošnji ustavni sud dopustio pokretanje procesa, s obzirom na to da je u pitanju jedna od najtežih odluka u kojoj se važe između prava na slobodu izražavanja, koju u Americi štiti Prvi amandman, i zaštite nacionalne sigurnosti.

Paul Miller, profesor međunarodne sigurnosti, u magazinu “Foreign Policy” objašnjava kako je ustavni sud samo jednom u povijesti, i to 1919. godine, vijećao o ustavnosti Zakona o špijunaži i tada je potvrdio, zaključivši da Prvi amandman ne štiti od progona za špijunažu. Najčuveniji proces prema tome zakonu dogodio se 1971. u slučaju “pentagonskih papira”, kada je Nixonova administracija pokušala spriječiti da “New York Times” objavi povjerljive dokumente o vijetnamskom ratu. Administracija je izgubila slučaj, dokumenti su objavljeni, a naredne vlade u pravilu su oklijevale podizati tužbe na temelju toga zakona. No taj slučaj, tvrdi Miller, nije dobar vodič za podizanje optužnica na temelju Zakona o špijunaži, jer tadašnja vlada nije ni pokušala tužiti “Times” nakon objave dokumenata, već samo spriječiti njihovu objavu, pa je to pitanje ostalo otvoreno do danas. Miller smatra da se argumenti za tužbu protiv WikiLeaksa podjednako odnose i na “New York Times”, s obzirom na to da su oba medija objavila informacije “štetne za nacionalnu sigurnost”, te navodi da je problem Zakona o špijunaži i to što predviđa ekstremno duge zatvorske, pa i smrtnu kaznu. On stoga predlaže da ga se zamijeni zakonom o tajnosti podataka, kojim bi se medije kažnjavalo visokim globama, što bi sasvim sigurno rezultiralo autocenzurom.

Sramotna uloga medija

S druge strane, Baruch Weiss, bivši državni tužitelj, a sada privatni odvjetnik koji je uspješno zastupao dvojicu članova cionističke organizacija AIPAC koji su nabavili tajne američke podatke i predali ih Izraelu, smatra da će biti “iznimno teško” WikiLeaks proglasiti špijunskom organizacijom. Prema Weissu, stvari su jednostavne jer “mediji objavljuju informacije kako bi javnost mogla odlučiti vodi li vlada dobru vanjsku politiku ili ne”, dok je WikiLeaks “iako možda ne izgleda kao medijska organizacija, za potrebe Prvog amandmana upravo to”, te samim tim njime i zaštićen.

Početkom tjedna Assange je na zahtjev Interpola uhapšen u Londonu, gdje će se tjedan dana odlučivati o njegovu izručenju u Švedsku, kako bi mu se ondje sudilo za niz seksualnih prijestupa. Pravni stručnjaci objašnjavaju da Švedska ima naročito rigidan zakon o silovanju, koje po njemu ne mora uključivati spolni čin, no ono što baca sumnju na ponašanje švedskih institucija činjenica je da tamošnje državno odvjetništvo nikada nije izdalo ni formalni zahtjev za saslušanje Assangea, niti podignulo optužnicu, dok je, s druge strane, opetovano ignoriralo njegove ponude za suradnju. Uz Veliku Britaniju i Švedsku, u američku se kampanju protiv WikiLeaksa aktivno uključila i vlada Australije, čiji je Assange državljanin, osnovavši specijalnu radnu grupu koja provjerava objavljene diplomatske depeše u potrazi da dokazom da je on prekršio i tamošnje zakone.

No, uz same svjetske vlade, što je donekle i za očekivati, sramotnu ulogu odigrali su i Assangeovi kolege u drugim medijima, jer se iznenađujuće velik broj novinara obrušio na WikiLeaks s jednakom žestinom kao i najkonzervativniji američki političari. Britanska je vlada uredništvima tamošnjih medija poslala “savjetodavnu notu” u kojoj ih je podsjetila na njihovu “odgovornost” prema državi, a na nju je pozitivno reagirala većina medija, uz iznimku suradničkog dnevnika “Guardian”. Brojni mediji u Njemačkoj, u kojoj izlazi drugi suradnički medij WikiLeaksa, “Der Spiegel”, također su osudili postupak WikiLeaksa.

Što se tiče američkih medija, “New York Times” ovog je puta ostao bez prethodnog pristupa dokumentima jer iz WikiLeaksa nisu bili zadovoljni načinom na koji su objavljivali informacije iz prve dvije skupine dokumenata o ratovima u Iraku i Afganistanu, a kako su to radili, dobro ilustrira način na koji su taj list i “Washington Post” prepričali diplomatsku depešu u kojoj se govori o iranskom nuklearnom oružju. Američki su dnevnici, naime, prenijeli samo dio dokumenta u kojemu se kaže da je Iran oružje vjerojatno dobio od Sjeverne Koreje, no dio u kojemu stoji da ruski stručnjaci osporavaju da Iran uopće posjeduje nuklearno oružje jednostavno je izbačen.

Privatizacija državne cenzure

Američka televizija CNN odbila je, pak, ponudu WikiLeaksa da objavljuje dokumente, dok se dobar broj komentatora vodećih medija toliko zgražao nad činjenicom da su tajne procurile da se ničim drugim nisu ni bavili. Što se tiče novinarskih napada na Assangea, upečatljiv je bio onaj komentatora “Washington Posta” Charlesa Krauthammera, koji je napisao kako se “on ne zalaže da neki umirovljeni pandan KGB-ovca otrovnim vrškom kišobrana ubije Assangea na nekoj londonskoj ulici” nego “samo da se on i njemu slični boje svaki put kad izađu vani na kišu”. Ovakvi ispadi potakli su Međunarodnu federaciju novinara da izda priopćenje u kojemu “desničarske komentatore” poziva da “prestanu s pozivima na egzekuciju Manninga i lov na Assangea”, jer je to “opasno za sve novinare”.

No, skandal oko WikiLeaksa postao je i bitka za internet, jer je krhkost njegove slobode razotkrila brzina kojom su mu američke kompanije jedna za drugom uskraćivale usluge. Slobodna novinarka Rebecca MacKinnon napisala je kako “javno mnijenje sve više ovisi o digitalnom prostoru koji stvaraju, posjeduju i kojim upravljaju privatne kompanije”, rezultat čega je da “jedan političar ima veću moć nego ikada da uguši slobodu govora”. Ona piše kako “postupak Amazona otvara pitanje o budućnosti digitalnih medija, jer kompanije pravo na cenzuru crpe iz uvjeta korištenja na koje svaki korisnik pristaje klikom”, dok, s druge strane, “sloboda govora u digitalnom prostoru nije na isti način zaštićena ustavom kao u javnom prostoru”. Julian Assange rekao je, pak, da slučaj Amazon pokazuje dosege “privatizacije državne cenzure”. Iako ta pojava u tradicionalnim medijima nije ništa novo, slučaj WikiLeaksa nagovještava da se ona počela prelijevati i na njihovu digitalnu braću.

Panika, smjene i ostavke

Ubrzo nakon objave diplomatskih depeša, pojavile su se prve reakcije stranih dužnosnika. Meksički i ruski izrazili su nezadovoljstvo spoznajom da im po uredima švrljaju američki špijuni, a turski premijer Erdogan najavio je tužbu protiv diplomata koji su ga u depešama olajavali. Kanadski ambasador u Afganistanu ponudio je ostavku zbog pisanja o tamošnjem predsjedniku, a Helmut Metzner, šef kabineta njemačkog ministra vanjskih poslova Guida Westerwellea, smijenjen je nakon što je procurilo da je bio američka “muha na zidu” za vrijeme pregovora o formiranju vladajuće koalicije u toj zemlji. Ministar Westerwelle zatražio je i smjenu američkog ambasadora u Berlinu Phillipa Murphyja, no tom zahtjevu nije udovoljeno.

Smrt “državnim neprijateljima”

Među izjavama američkih političara ima i prilično krvoločnih, pa ocjene dužnosnika Bijele kuće kako je Assange “kriminalac” i “anarhist” spadaju u najblaže. Bivši predsjednički kandidat Mike Huckabee zatražio je smrtnu kaznu za vojnika Bradleyja Manninga, koji je Assangeu navodno doturio dokumente, a njegova kolegica Sarah Palin i njujorški republikanski senator Peter King da se WikiLeaks proglasi terorističkom organizacijom a Assangea neprijateljskim borcem, što bi američkoj vladi omogućilo akcije u stranim državama u kojima organizacija djeluje. Bivši predsjednički kandidat John McCain od ministra obrane Roberta Gatesa zapjenjeno je zahtijevao da “još nekoga uhapsi”, dok je bivši predsjednik kongresa Newt Gingrich zatražio da se takvi “državni neprijatelji pogube za primjer drugima”.