Mali Vjesnik

U Zagrebu se od 6. do 11. decembra održava redoviti Festival ljudskih prava (Human Rights film festival), čija je tema ove godine “Javnost”. U uvodniku popratnog materijala organizator se pita se što je javnost i habermasovski odgovara da je to “stvar neprestanog zajedničkog pregovaranja i stvaranja, sporenja i dogovaranja… stoga kao pojam i praksa nužno otvorena, jer bi neka za svagda ustanovljena i definirana javnost bila loša kopija koja će isključivo služiti interesima nekih, a ne svih”.

Takvoj općenitosti sigurno bi prigovorio sudionik kojemu će na festivalu prikazati reprezentativan izbor iz filmova – njemački filmski i televizijski redatelj, pisac i teoretičar Alexander Kluge. Zajedničko pregovaranje, stvaranje i sporenje oko javnosti ne događa se u idilično praznom, građanski neutralnom prostoru. O svemu tome Kluge je, zajedno s kolegom Oskarom Negtom, još 70-ih godina napisao knjigu “Javnost i iskustvo”, u kojoj se već podnaslovom zalaže za razlikovnu analizu organizacionih oblika građanske i proleterske javnosti. Javnost koju proizvodi kapital ne može biti ona ista javnost koju vidimo, čujemo i o kojoj (i u kojoj) pišemo stanemo li na stanovište rada i radnih klasa. Danas kada se svi zaklinju u potrebu žestoke kritike vladajućih klika, svi bježe od alternativnog organiziranja, pa i onoga javnosti, kao vrag od tamjana. Zašto se dominantnim javnostima danas ne suprotstavlja nekakva (demokratski većinska!) protujavnost?

Vidimo najprije je li tome uistinu tako. Kao prvi dokaz da nije, pada na pamet fenomen WikiLeaksa. No, umjesto da odmah uronimo u beskonačni medijski sadržaj isporučen od tog zombija, koji se mora sakriti u kovčeg i pod zemlju da bi odande odašiljao šifre za otvaranje na webu pohranjenih dokumenata, krenimo radije s druge, unekoliko suprotne strane. Vratimo se u preddigitalnu i socijalističku prošlost, u kojoj je model proleterske protujavnosti, na Istoku i na Zapadu, i nastao. Svatko tko se nije rodio u samostalnoj Hrvatskoj zna da su radne organizacije u Jugoslaviji imale i svoje medije. Bili su to razni oblici biltena, zajednički svrstani u radničku štampu. Oni su govorili o poduzeću ili ustanovi iz perspektive, ma koliko ideologiziranog, radnika proizvođača – stvaraoca vrijednosti. I medijske kuće, ti “socijalistički giganti” tržišno prisutniji u društvu prije svog postsocijalističkog korporativnog brendiranja, koje danas slavi tržište na kojemu medijski proizvodi među prvima slobodno propadaju, imale su svoje radničke novine. Tako je NIŠRO “Vjesnik” za informiranje svojih radnika mjesečno štampao “Mali Vjesnik”. Tu se moglo čitati o stanju u kolektivu, o samoupravnim radničkim i sindikalnim sastancima, ne na kraju i o stanju poslovanja (koje nije bilo privatna tajna!), pa čak i o svojevrsnoj grupnoj dinamici na djelu u podjeli rada između direktora i radnika.

Kad malo razmislimo, postojanje radničke štampe u kasnom socijalizmu ustvari je simptom njegovog neuspjeha. Jer, u ostvarenom radnom društvu, radništvo ne bi postalo podkulturna dopuna tzv. općoj, tj. građanskoj javnosti, već bi je u potpunosti zamijenilo. Ovako, imali smo, na drugi način, ono što su imale i tzv. socijalne države Zapadne Evrope: politički kontrolirano samoupravljanje, kao radničku participaciju. U doba pisanja svoje kulturno-politički i programatski najvažnije knjige, pod naslovom “Ka novom kulturnom stvaralaštvu”, Predrag Matvejević sigurno bi se složio s parolom koju, u svom tekstu “Balada o javnosti i protujavnosti”, citira autorica Carsten Does: “Doseći protujavnost, drugovi!”

No, u dekadentnim 80-ima ta je brehtijanska melodija, inflacijskom upotrebom u raznim podkulturama, već nestala iz javne upotrebe. Ukratko, pluralizacija javnosti, u koju se kao “medijsku raznolikost” sada svi zaklinju, trebala bi korigirati isključenja medijski “Drugih”, onih koji se ne mogu bezostatno svrstati u građanske pojedince, bilo da su vlasnici kapitala ili samo radne snage. Protujavnost postaje praksa borbe i organiziranja bilo koje društvene grupe, koja je svojim iskustvom i interesima isključena iz hegemone javnosti. Tako danas imamo žensku, antikolonijalnu, ali i uličnu i sl. javnost. No, ono što se stalno dešava borcima i borkinjama protiv hegemone javnosti jest da bivaju u nju kooptirani (mnogi se sami guraju).

Zato treba postaviti radikalno pitanje: je li s javnošću ustvari već gotovo? Prije katastrofičarskog odgovora podsjetimo da je klasična građanska javnost, koju u nas svi tako neuvjerljivo idealiziraju, odavno posvuda razorena! Javnost se ne konstituira kao sfera uključenosti, odnosno isključenosti, već kao gigantski mehanizam skretanja, otklanjanja i udaljavanja problema i konflikata iz društva. Ona je jedna mašina zamračenja, u kojoj literarna publika konzumira medije. A u svaku medijaliziranu komunikaciju upisan je odnos moći. Tzv. masovni mediji danas sami sebi postavljaju pitanja i na njih odgovaraju. Problem je u reklamama, PR-u i pritisku interesnih grupa, koji su doveli do današnje, više ne nove, situacije: industrijalizirane proizvodnje javnosti! Tako neoliberalni model društvenih odnosa prodire u sve medije, bez obzira na njihovu vlasničku strukturu i ciljanu publiku. U svijetu otvorene remilitarizacije političkog, nemamo pravo na čuđenje što medije ne možemo razlikovati od propagande političkih i ekonomskih centara moći (dobar PR u malim, nacionalističkim diktaturama na rubu sistema, još je važniji). Ono što se danas bitno događa NIJE isključenje iz medija, već JE isključenje iz političkog odlučivanja! U inscenaciji javne komunikacije “mali” mediji ne mogu konkurirati “velikima”, izjave radnika pred tvornicom ili poduzećem u štrajku s mišljenjem “eksperata” (uključivo s novinskim komentatorima) o aktualnim potezima vlasti. Zapitamo li se kako bi u današnjoj proizvodnji javnosti izgledao neki imaginarni “Mali Vjesnik” i koga bi on reprezentirao, vidimo da je na djelu veliki rascjep. Ili bi bio korporativna reklama za idilu međuljudskih odnosa u “kreativnim industrijama”, ili bi bio – što? Pa naravno, prava protujavnost, kao što su to bila neoficijelna izdanja pobunjenih novinara “Slobodne Dalmacije” ili “Glas štrajka” umjesto “Glasa Istre” – današnje radničke novine samo kao izvanredni trenuci oslobođenja.

No, ako javnost postoji još samo kao “proizvodnja slaganja”, što može biti protujavnost? To u nas mogu biti web stranice Slobodnog Filozofskog fakulteta, razna anarhistička i marksistička udruženja na webu, donekle i portali inače konformiranog civilnog društva, pa čak i novine i portali za kulturu, koji nude tumačenje a ne samo konzumiranje, koje je protjerano iz mainstreama. Ako ćemo imati ozbiljne protupokrete (studentski, Pravo na grad), imat ćemo i ozbiljnu protujavnost. U toj situaciji mainstream će, u ime političkog realizma, progresivno isključivati manjine (pa i srpsku u nas) i disidente. U smjenama konjunktura podkulturnih tema, pa i u zagovaranju multikulturalizma općenito, neće biti mjesta za radničku kulturu.

Lijevi medijski rad danas je zato prisiljen nastupati taktički, tražiti privremene niše u hegemonijalnim kanalima i tamo sabotirati vladajuće diskurse i slike. Nužni su umreženi savezi, vlastita propagandna i PR strategija. Kada nemamo “Mali Vjesnik”, imamo WikiLeaks. No, time se ne smijemo zadovoljiti.