Ministarstvo obiteljske arheologije

Božo Biškupić gotovo je sinonim za ministra kulture: ministarski mandat odvozio je još u Tuđmanovo vrijeme, a nakon pauze za koalicijske Vlade, posljednjih je sedam godina uz Ivu Sanadera i Jadranku Kosor. Nije stoga neobično da “kulturna javnost” teško može zamisliti tko će i kako, nakon skorašnje rekonstrukcije Vlade, zamijeniti “vječnog” ministra.

Biškupić je godinama smatran jednim od čvrstih stupova Sanaderove vlasti, a zbog strasti prema fotografiji nazivali su ga i premijerovim privatnim fotografom. Pa ipak, njihov je posljednji javni susret, početkom studenog, na iznenađenje prisutnih novinara, prošao čak i bez kurtoazna pozdrava. Teško da je ta hladnoća ikoga zavarala – javna je tajna da je tijekom proteklih sedam godina rad Ministarstva kulture bio uvelike prilagođen privatnim željama i potrebama obitelji Sanader, s osobitim naglaskom na potrebe profesorice Mirjane.

Kao ministar kulture Biškupić je naročito zadužio muzealce, otvorivši brojne muzeje diljem Hrvatske, među ostalim Arheološki muzej Narona kraj Metkovića, Muzej antičkog stakla u Zadru, Muzej krapinskog pračovjeka te, dakako, uz predugo čekanje i nabujale troškove, novu zgradu i postav zagrebačkoga Muzeja suvremene umjetnosti. S druge pak strane, Biškupića nikad nije pretjerano zanimala takozvana živa kultura, pa je od ovogodišnjeg budžeta, teškog milijardu kuna za, primjerice, autorske stipendije piscima izdvojeno milijun kuna, odnosno manje od jednog promila.

Kontrola nad MSU-om

Neželjenom djecom Ministarstva kulture uvijek su se doživljavali i suvremeni umjetnici, pogotovo oni koji su odabrali raditi izvan slikarskog medija. Slikarstvo je, naime, od početka ministrova istinska strast, a pravu umjetničku i novčanu vrijednost akvizicija zbirke koju je utemeljio tek će morati utvrditi neke buduće generacije povjesničara umjetnosti; ipak, poznato je da su mnogi donatori bili široke ruke. Poznato je i to da su umjetnici poput Munira Vejzovića ili Dimitrija Popovića uživali poseban status u najuglednijim izložbenim ustanovama upravo zahvaljujući dobrim vezama s ministrom.

Pa ipak, manjak interesa za suvremenu umjetnost ne znači da ministar nije bio zainteresiran i za nadzor nad ustanovama poput Muzeja suvremene umjetnosti. Jedan od posljednjih, nerealiziranih ministrovih projekata bio je pokušaj ulaska u upravljačku strukturu zagrebačkog MSU-a na inicijativu zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića, koji je novi MSU uvijek doživljavao tek kao (preskupu) reklamu za svoje izborne avanture. Ministar je za polovicu osnivačkih prava Muzeja bio spreman plaćati i polovicu troškova hladnog pogona, koji iznose nezanemarivih 19 do 20 milijuna kuna. Projekt je ipak zaustavila Gradska skupština, a potom i nove političke okolnosti. Inače, želja za kontrolom nad MSU-om jedna je od teško razumljivih preokupacija Bože Biškupića, ali je zato dobra ilustracija za politički klijentalizam koji je godinama vladao metropolom.

Među najslabije čuvanim tajnama u zagrebačkoj kulturi je činjenica da je upravo ministrovom voljom na čelo jedne od ključnih kulturnih ustanova u državi instalirana Snježana Pintarić, dovedena direktno iz Galerije “Antun Augustinčić” u Klanjcu. Nadalje, poznato je i da je vetom s vrha spriječeno da profesor Zvonko Maković postane autor stalnog postava MSU-a, i to u trenutku kad je ugovor već bio potpisan, a obilati autorski honorar isplaćen. Među protuuslugama kojima se ministar odužio Milanu Bandiću je dozvola Vijeća za kulturna dobra, koje djeluje pri Ministarstvu kulture, za Horvatinčićeve intervencije u zagrebačkoj povijesnoj jezgri, među ostalim i za rušenje kuće pjesnika Vladimira Vidrića.

Na zasadama sklada i drugarstva između lokalnih vlasti i ministarstva u Runjaninovoj izrasla je još jedna moćnica zagrebačke kulture – Ana Lederer, intendantica Hrvatskog narodnog kazališta. O tome tko i kako dolazi na čelo zagrebačkoga HNK-a dalo se naslutiti kad je tik pred izbor novog intendanta naprasno promijenjen statut ustanove koji je propisivao da intendant mora posjedovati praktično teatarsko iskustvo. Intendantica tada postaje teatrologinja Ana Lederer, osoba bez dana kazališne prakse, u medijima obilježena i kao bliska prijateljica obitelji Sanader. Prema mišljenju većine kazališnih kritičara, HNK od dolaska aktualne intendantice nije postavio niti jedno relevantno uprizorenje dramskog djela, usprkos divovskom budžetu od oko sto milijun kuna godišnje.

HNK-ova mašinerija za tužbe

Ana Lederer je zato, prema tvrdnjama ljudi poput Mani Gotovac ili redateljice Snježane Banović, HNK pretvorila u mašineriju za sudske tužbe i privatni teatar za obitelj i prijatelje. Među podacima, koje usprkos Zakonu o pravu na pristup informacija novinari nikad nisu uspjeli dobiti, tako su oni o visini autorskih honorara isplaćenih odvjetnicima koji zastupaju HNK u brojnim sudskim postupcima, te o iznosima autorskih honorara koje je intendantica isplatila svom nevjenčanom suprugu, redatelju Ozrenu Prohiću, inače osuđenom na godinu i pol zatvora zbog zloporabe položaja i ovlasti u jednom drugom zagrebačkom kazalištu.

Najproblematičniji aspekt Biškupićeve vladavine tiče se ipak izravno Mirjane Sanader i njezina utjecaja. Zahvaljujući ministru kulture, gospođa Sanader je godinama postavljala i smjenjivala čelne ljude arheoloških i konzervatorskih ustanova diljem države, posebice u rodnom Splitu, gdje je na čelo oba muzeja postavila najbliže suradnike. Za svoj vlastiti arheološki projekt, istraživanje lokaliteta Tiluriuma pokraj Garduna na Cetini, profesorica Sanader je od Ministarstva kulture godinama dobivala sredstva o kojima su drugi mogli samo sanjati, primivši od 2003. godine 2,2 milijuna kuna. Financijski najteži misterij koji povezuje ministra kulture i suprugu bivšeg premijera je kako je utrošeno nevjerojatnih pola milijarde kuna koje su razne tvrtke, ali ponajprije Hrvatske autoceste, platile za arheološka istraživanja lokaliteta gradnje budućih cestovnih i inih objekata.

Upravo je nakon ponovljena dolaska Bože Biškupića u ministarsku fotelju, 2003. godine, došlo do tog neslućenog procvata arheološkog biznisa u kojem su dobar dio kolača podijelile i privatne tvrtke, većinom otvorene nakon te godine. Tko je i kako odlučivao o dodjeli poslova i licenciranju izvođača, pitanja su na koja javnost zaslužuje temeljite odgovore.