Odveli ga ljudi pod maskama

Moj je suprug bio radnik, radio je u čeličani sisačke Željezare. Sagradili smo kućicu i živjeli od njegove plaće s našom dvojicom sinova. Ja sam iz Bosne, iz Velike Kladuše, a on je rodom s Banije, iz Banskog Grabovca. Živjeli smo skromno i mučili se, kao i ostali – opisuje Siščanka Zehida Martinović vrijeme prije rata, kada su živjeli poput tisuća drugih radničkih obitelji u Sisku. Sve se promijenilo u ljeto 1991. godine jer je nacionalnost njenog muža odjednom postala problem: Stanko je bio Srbin, a zbog toga se tada lako gubila glava.

– Bilo je ljeto, potkraj lipnja, početak srpnja. Legli smo da spavamo, kada nas je oko četiri ujutro probudila eksplozija, bacili su bombu ispred kuće. Muž je skočio: “Diž’te se, gotovi smo!” Htio je tada otići, ali ja nisam htjela, a i sin je rekao da ga samo mrtvog možemo iznijeti. Nisam znala da ću uskoro požaliti – priča Zehida.

“Ćaća se vraća za pola sata”

Tko je bacio bombu na kuću Martinovićevih, policija na čelu s Đurom Brodarcem vjerojatno nije ni istraživala, premda bombaša zasigurno ne bi bilo teško pronaći. Martinovići su ostali u ozbiljno oštećenoj kući, u eksploziji su izletjela vrata i prozori, a narušena je i statika ionako skromnog objekta.

Živjelo se sve teže, Stanko je uskoro bio prisiljen prodati kravu, kako bi tim novcem i s ponešto dolara koje su mu slale sestre što su živjele u Americi prehranio obitelj. No, 23. rujna 1991. četvorica su vojnika, oko 19.30 navečer, stigla pred njegovu kuću: dvojica su, s maskama navučenima na lice, izašla iz auta, a dvojica su ostala u vozilu. Zehida se svega dobro sjeća:

– Rekli su Stanku da pođe s njima. Bili su u plavim uniformama. Sinovi su se uznemirili, jedan im kaže: “Hajte u kuću, neće mu se ništa dogoditi, za pola vam se sata ćaća vraća!” Odveli su ga onako, u bijeloj košulji kratkih rukava, ja se zabrinula da će mu biti zima… Ovi dvojica što ga odvedoše, zvali su jedan drugoga po imenu, BožoŠime, nikada neću zaboraviti, doznala sam da su iz Rijeke…

Idućih se dana nesretna Zehida pridružila velikoj skupini žena koje su obilazile policiju i druga mjesta tragajući za svojim muževima, sinovima, braćom, očevima. Uglavnom im nitko ništa nije govorio: Zehidi su samo, kada je izrazila bojazan da joj se muž smrzava negdje u kratkim rukavima, dobacili da ne brine, da je njemu, ako je živ, sigurno vruće…

Stanko je ubijen i bačen u Savu, tijelo mu je rijeka izbacila kod Bosanskog Šamca, gdje je i pokopan. Njegova se supruga ne voli ni prisjećati vremena nakon što je odveden.

– Znala bih se ujutro probuditi, sjetim se tada da nema ni brašna, ni kruha, pa udarim u plač. Neki su mi susjedi pomogli, a neki i odmogli. Doznala sam da jedan susjed uzima pomoć za mene i djecu svaki dan, ali meni ništa nije donio. Za to se doznalo, pa su i tu pomoć ukinuli. Drugoj susjedi muž rek’o da ne daje četnicima, ali mi je ona ipak kradomice znala dobaciti kilu-dvije kruha, nešto narezaka i tako – kaže Zehida Martinović, koja je socijalnu pomoć odbila jer bi se morala odreći kuće i vrta. Suprugovu je mirovinu dobila tek kada je navršila pedesetu, dotad se s djecom nagladovala.

Danas živi u 50-ak kvadrata nove kuće, staru su morali srušiti: krov je nedovršen, zidovi neožbukani, pomoći niotkuda, nema novca ni za prijenos Stankova tijela na sisačko groblje. Naime, iako su u njegovim džepovima pronađeni dokumenti, zakon nalaže DNK analizu. Kako obitelj nema novca ni za analizu ni za ekshumaciju, Stanko i dalje leži u grobnici u Bosanskom Šamcu. Prije četiri godine, obitelj je preko posrednika pitala Ivana Grujića, voditelja Ureda za zatočene i nestale, može li Hrvatska platiti troškove, ali odgovor do danas nisu dobili. No, država nije gubila vrijeme kada je Zehidi trebalo poslati račun za sudske troškove jer se drznula zatražiti odštetu za muževo ubojstvo.

Još plaća državi

– Osjećam se kao da državi moram platiti što su ga ubili, što drugo da kažem. Uvijek smo bili lojalni građani, sin mi je nakon svega bio profesionalni vojnik, ranjen je u “Oluji” i sada je u mirovini. Mlađi radi u Čistoći, teški je šećeraš, pet puta na dan inzulin uzima, to je sve zbog ćaće, 13 godina je imao kada se to dogodilo, a stariji samo 15. Stariji je bio jamac za kredit svog zapovjednika, pa ga sada vraća od 4.000 kuna mirovine – kaže Zehida, koja je izgubila svaku nadu da bi ubojice njenog supruga, iako im zna imena, mogli biti pronađeni.

Država joj već dva mjeseca od skromne mirovine oduzima naknadu za sudske troškove za propalu tužbu. Ogorčena je i na policiju i na sudstvo, ali i na udruge koje su joj, u najboljoj vjeri, savjetovale da podigne tužbu i zatraži odštetu, misleći da će barem tako dobiti dio satisfakcije za bezrazložno smaknuće supruga.

Potpuno razočarana, odbila se i fotografirati za novine. Siromašna i sama, živi u skromnoj kućici na sisačkoj periferiji. Jedina su joj radost sinovi i nedavno rođen unuk. Bilo bi lijepo kada bi i pravda konačno pokucala na njena vrata.