Pljuska holivudskoj industriji

Komorna epopeja

Cristi Puiu najavio je 2005. senzacionalni prodor rumunjske kinematografije na svjetsku scenu dokumentarističko-naturalističkim draguljem “Smrt gospodina Lazarescua”. Film je u Cannesu trijumfirao u programu Izvjestan pogled, a onda je uslijedila poplava rumunjskih talenata čiji je službeni vrhunac bio Zlatnom palmom ovjenčani Mungiuov “4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana”, a stvarni “Policijski, pridjev” Corneliua Porumboiua, jedan od filmova koji će obilježiti čitavo desetljeće. S nestrpljenjem se očekivao Puiuov “odgovor”, i punih pet godina nakon “Lazarescua” on je stigao. I to kakav.

“Aurora” je trosatna “komorna epopeja” o otuđenom i neproničnom sredovječnom čovjeku (utjelovljuje ga sam Puiu), koji renovira stan i priprema oružje za svrhu koja se tokom filma otkriva kao višestruko ubojstvo. Ubilački motivi Puiuova središnjeg lika ostaju nerazjašnjeni, a struktura filma gotovo lišena uobičajenog suspensa koji takve priče podrazumijevaju. O čemu je riječ?

Kao što Porumboiu u “Policijski, pridjev” čini s policijskim krimićem, tako i Puiu u “Aurori” želi dedramatizirati odnosno dekonstruirati žanr trilera. No za razliku od modernističkog pionira takve orijentacije Michelangela Antonionija, on ostaje ultrarealistički “prizeman”, ustraje na običnosti svakodnevice neutralizirajući žanrovske klice, a u završnici superiornom ironijom iznevjerava očekivanja gledatelja i samog protagonista. Naime, kad se ubojica došeta u policijsku stanicu i preda s namjerom da elaborira vlastitu zločinačku motivaciju, tamo se suočava s neopisivom ravnodušnošću svakodnevne rutine policijskih službenika, koji ga tretiraju kao da je došao prijaviti krađu bicikla. Radikalna demistifikacija žanra i zločinaca, naposljetku i policijskih istražitelja, ovime biva okrunjena kao strašan šamar čitavoj holivudskoj industriji mistifikacije zločina, njihovih počinitelja i istražitelja. Dakako, to je i slika tretmana zločina u “neglamuroznim” zemljama kao što je Rumunjska (ili bilo koja druga čija kultura nije, svjesno ili nesvjesno, glamurizirala zločin). No primarna meta kritičke oštrice nisu nemotivirana policija i ravnodušno društveno okružje, nego kulturni kontekst koji stvara mit o zločinu i zločincima, skrivajući njihovu dominantnu banalnost.

Duhoviti Godard

Jean-Luc Godard desetljećima je živio na staroj slavi, doduše puno poštenije nego mnogi drugi, baveći se eksperimentima u sferi dugometražnog (igranog) filma. “Film socijalizam” naizgled je jedan takav tipično hermetični Godard, no postoji ogromna razlika spram većine njegovih filmova nastalih posljednjih četrdesetak godina. On je niz samo autoru (posve) shvatljivih asocijacija s natruhama priča i likova, no prvi put nakon mnogo godina te su asocijacije doista montaža atrakcija, čiji smisao gledatelju ne mora biti jasan da bi u njima uživao.

Dinamika koja se stvara izmjenom raznovrsnih oblika vizualnog zapisa i tekstura, u kombinaciji sa zvučnim “devijacijama”, rijetko viđena ljepota kolora s prevladavajuće zadivljujuće plavom (boja Mediterana), duhovitost kakvu kod Godarda nismo vidjeli još od “Kineskinje”, s pripadajućim iznevjeravanjem ideologijski nabijena naslova, sve to “Film socijalizam” čini autentičnim slikopisnim doživljajem kakav se rijetko susreće. U njemu gotovo ničeg od socijalizma nema, ali ima onog mnogo važnijeg – pregršt igralačkog duha.