Polančec: Sad će vam valjati moj ugovor s MOL-om

Velika se frka bila digla oko izmjena Ugovora o međusobnim odnosima dioničara Ine, koje je s MOL-om početkom 2009. godine dogovorio Damir Polančec, no sada kada je MOL odlučio konačno steći većinski broj dionica Ine, moglo bi se pokazati da je bivši potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva tim izmjenama doveo državu u povoljniji položaj nego što ga je imala u originalnom ugovoru s MOL-om iz 2003. godine.

To ne znači da je Polančecov deal s MOL-om oko Ine lišen svake sumnje, naprosto zbog činjenice da je on istovremeno s mađarskom kompanijom dogovorio i polaganje depozita u OTP banci radi kreditnog pokrića tajne operacije u Podravci. No sporna razina upravljačkih prava koju je Polančec dao MOL-u u vrijeme kada ta mađarska kompanija nije imala većinski udio u Ini, prestat će biti sporna čim Mađari, što je sasvim izvjesno zbog visine ponude koju su dali malim dioničarima, uskoro prijeđu prag od 50 posto dionica. Štoviše, moglo bi se reći da je MOL do sada držao više upravljačkih prava nego što mu je pripadalo razmjerno vlasničkom udjelu u Ini, dok će od sada situacija biti obrnuta: zahvaljujući Polančecovom ugovoru Vlada će držati u Ini više upravljačkih prava nego što bi ih po svojem vlasničkom udjelu morala imati, odnosno više nego što bi imala po originalnom ugovoru iz 2003.

Novi ugovor povoljniji

Zaključak do kojeg su “Novosti” došle usporedbom dvaju ugovora, Polančec je na naš upit spremno potvrdio. Bivši potpredsjednik Vlade, koji je u vrijeme premijerskog mandata Ive Sanadera bio zadužen za pregovore s MOL-om i realizaciju privatizacijskih koraka predviđenih još Zakonom o privatizaciji Ine iz 2002. godine, ustvrdio je da izmjena Ugovora omogućuje Vladi da jednaka upravljačka prava zadrži čak i ako odluči utržiti i narednih 19 posto dionica Ine.

– Ako tvrdimo da je MOL u trenutku kada je 2003. kupio 25 posto plus jednu dionicu Ine dobio veća upravljačka prava nego što su mu pripadala, jer je i u Upravi i u Nadzornom odboru imao dva, a Vlada četiri člana, i kada to usporedimo s ovim što bi se dogodilo kada bi Hrvatska pala na 25 posto plus jednu dionicu, onda apsolutno tvrdim da bi RH imala veća prava nego što ih je u istoj poziciji imao MOL, jer je izmjena Ugovora zaštitila njene interese, a nije predviđeno da se Ugovor mijenja ni kada RH proda narednih 19 posto dionica. On vrijedi sve dok svaka strana ima više od 25 posto. Dakle, i tada bi RH imala tri od šest članova Uprave i tri od devet članova Nadzornog odbora, iz čega je lako zaključiti da je ovaj ugovor za hrvatsku stranu povoljniji od originalnog – kaže Polančec.

Naime, originalni ugovor s MOL-om, koji je sklopila SDP-ova koalicijska vlada, predviđao je omjer snaga četiri naprema dva, s tim da strana koja drži između 25 i 50 posto dionica (što je tada bio MOL) ima po dva člana Uprave i Nadzornog odbora Ine, dok strana koja drži više od 50 posto dionica (što je tada bila Vlada) ima po četiri člana. Kako je nastavkom privatizacije Ine vlasnički udio Vlade postupno pao na 44,84 posto, dok je udio MOL-a narastao s početnih 25 posto plus jedne dionice na 47,16 posto, u trenutku u kojem je Polančec dogovarao izmjene Ugovora više ni jedna strana nije držala većinski udio od preko 50 posto dionica. Vlada je svoju većinsku poziciju izgubila, a MOL je, k tome, stekao i veći udio od nje.

Polančec je tada dogovorio sastav Uprave i Nadzornog odbora po kojem će predstavnici MOL-a u oba tijela imati prevlast. Izmjene Ugovora povećale su broj članova Nadzornog odbora na devet, s tim da su zaposleni dobili jednog člana, MOL većinu od pet članova, a Vlada tri člana, pri čemu je jedan od Vladinih članova ujedno i predsjednik Nadzornog odbora. Također, formirana je šesteročlana uprava, u kojoj su i Vlada i MOL dobili po tri člana, s tim da MOL daje predsjednika Uprave koji ima prevladavajući glas. Iako je time MOL-u dana prevlast u trenutku dok još nije bio većinski vlasnik Ine, sada kada MOL i stvarno preuzme više od 50 posto dionica, Vladi će i dalje ostati polovica članova Uprave i trećina Nadzornog odbora. Da je ostao na snazi originalni ugovor, prevlast MOL-a bila bi veća, jer bi u preokrenutim ulogama i u Upravi i u Nadzornom odboru imao po četiri člana, a Vlada samo po dva. Također, Vlada ne bi imala ni predsjednika Nadzornog odbora Ine.

Osim toga, dodaje Polančec, izmjenom Ugovora postignuta je povoljnija struktura “Zadržanih pitanja”, odnosno strateških odluka koje se ne mogu donositi bez hrvatskih članova Nadzornog odbora, produženo je veto na MOL-ovu prodaju Ininih dionica i ostvareno pravo prvokupa i reotkupa Ininih dionica u slučaju da ih MOL želi prodati ili da sam MOL postane predmet neprijateljskog preuzimanja.

Poziv Vladi da se uozbilji

Kako je izmjenama Ugovora utanačeno da on ostaje na snazi sve dok ugovorne strane drže više od 25 posto dionica, to praktički znači, kako veli Polančec, da Vlada od svojih 44,84 posto može izdvojiti i utržiti narednih 19,84 posto dionica Ine, a da to ni na koji način ne umanjuje njena sadašnja prava u kompaniji. Prema izdašnoj ponudi od 2.800 kuna za dionicu, koliko je sada malim dioničarima ponudio MOL, Vlada bi za svojih 19,84 posto ili za gotovo dva milijuna dionica Ine, mogla utržiti više od 5,5 milijardi kuna. Kada bi ih, pak, nekome prodala po cijeni od 1.800 kuna, za koliko se njima trgovalo na burzi, bilo bi to još uvijek više od 3,5 milijarde kuna. S obzirom na to da prodajom tolikog paketa ne bi narušila svoju poziciji u kompaniji, bilo koja od ovih svota u aktualnom recesijskom trenutku lijepo bi joj došla za pokretanje investicijskih projekata, za koje nema dovoljno novca.

Bivši SDP-ov ministar gospodarstva Ljubo Jurčić, koji je bio i potpisnik originalnog ugovora s MOL-om 2003. godine, za “Novosti” kaže da bi Vlada upravo to trebala učiniti i iskoristiti ovaj trenutak da MOL-u i sama ponudi svojih 19 posto dionica.

– Vlada mora sačuvati 25 posto plus jednu dionicu, a prodaja preostalih 19 posto ne mijenja njen utjecaj u Ini. Zato preporučam Vladi da sada proda sve svoje dionice preko 25 posto plus jedne, jer nikada više neće dobiti bolju cijenu. Da sam na mjestu države, ja bih tražio od MOL-a da te dionice kupi – kaže Jurčić, pojašnjavajući da dionice koje su preostale u državnim rukama neće više biti tako tržišno atraktivne kada MOL uskoro bude imao preko 50 posto Ine, čime će steći većinu i u Skupštini Ine.

– No valja naglasiti da je pozicija Hrvatske u slučaju Ine puno jača kao Vlade koja određuje položaj tvrtki na energetskom tržištu, nego kao Vlade koja je dioničar Ine. Puno veći utjecaj imaju razgovori između Ine i Vlade nego razgovori između MOL-a i Vlade kao dioničara Ine. Iako ta uloga Vlade slabi obavezom provođenja europskih direktiva, ona je još uvijek jača nego njena uloga dioničara – napominje Jurčić.

Iako potvrđuje da Vlada sada može prodati narednih 19 posto dionica, a da to ne smanji njen utjecaj u Ini, Jurčić ipak drži da je sporno to što je Polančec MOL-u dodijelio većinska upravljačka prava u vrijeme dok mađarska kompanija još nije imala većinu dionica.

– To nije nezakonito, ali je politički problem zašto je država dala upravljačka prava ako MOL u tom trenutku nije imao više od 50 posto. Kada ste vlasnik privatne tvrtke, u redu je da nekom drugom date upravljačka prava ako mislite da će on bolje upravljati, ali kada to učini država, postavlja se pitanje zašto to radi. No sada kada MOL pređe prag od 50 posto, taj će dio iz Ugovora biti usklađen, odnosno upravljanje i vlasništvo bit će međusobno usklađeni – kaže Jurčić.

Još otkada je MOL 2003. godine prvi put ušao u Inu, bilo je za očekivati da će Mađari postupno ciljati na preuzimanje kompanije, pa je njihova sadašnja ponuda malim dioničarima mogla doći u bilo kojem trenutku. Uostalom, MOL je takvu ponudu dao i 2008. godine, kada je samo o odazivu malih dioničara ovisilo hoće li prijeći 50 posto. Stoga Jurčić MOL-ov potez ocjenjuje logičnim i poziva Vladu da se uozbilji.

Neregulirano energetsko tržište

Umjesto da u Vladi imaju razrađenu strategiju o tome kako upravljati svojom pozicijom u Ini i kako najbolje iskoristiti preostali vlasnički udio, odgovorne ministre je potez MOL-a zatekao, pa su ga čak nazvali nekorektnim, a premijerka Jadranka Kosor izjavila da će tjedan dana razmatrati sve mogućnosti, prije nego što se očituje o svojim koracima. U međuvremenu su u medije puštene raznorazne kombinacije o tome kakvi bi to koraci mogli biti, od toga da Vlada MOL-u odgovori donošenjem posebnog zakona o Ini, do toga da mu se suprotstavi još izdašnijom protuponudom, koju bi u prvoj varijanti dala sama, u drugoj bi je umjesto nje dali mirovinski fondovi, a u trećoj državna poduzeća.

Cijela politička elita, od čelnika oporbenih stranaka do vladinih koalicijskih partnera, stala je pozivati Vladu da na ovaj ili onaj način zadrži većinsku kontrolu u Ini. Predsjednik SDP-a Zoran Milanović čak je pozvao Vladu da se radi toga zaduži ili da se dogovori s mirovinskim fondovima, a jedina smirena reakcija stigla je od predsjednika Ive Josipovića, koji je kazao da se ponudi MOL-a nema što prigovoriti, iako i on smatra da valja razmotriti bi li jednog dana trebalo vratiti Inu u “hrvatske ruke”.

Kako je MOL-ova ponuda malim dioničarima, koji drže preostalih osam posto Ine, ukupno teška 2,24 milijarde kuna, Vladina izravna ili neizravna protuponuda trebala bi biti još viša, odnosno premašiti MOL-ovih 2.800 kuna po dionici. No pitanje je kakvog bi smisla ta protuponuda imala, kada je Vlada prije samo tri godine, dakle 2007., prodala svojih sedam posto dionica Ine zaposlenicima po cijeni od 1.266 kuna, kada je 2006. građanima u javnoj ponudi prodala 17 posto po cijeni od 1.690 kuna, a 2005. besplatno prenijela sedam posto braniteljima. Ukratko, kakvog smisla ima boriti se za većinsko vlasništvo u Ini, kada je još 2002. bio donesen Zakon o privatizaciji Ine, kojim su bile predviđene sve spomenute faze privatizacije, i koji ni u jednom trenutku nisu mijenjale već su ga dosljedno provodile sve tri vlade, i koalicijska SDP-ova, i dvije HDZ-ove.

U dosadašnjem procesu privatizacije MOL je u stjecanje 47 posto dionica Ine od države i malih dioničara uložio 1,8 milijardi dolara, dok je država inkasirala 1,1 milijardu za 54 posto dionica. Zakon predviđa i daljnju privatizaciju Ine, sve do spuštanja Vladina udjela na paket od 25 posto, a nakon ulaska u Europsku uniju i ispod tog kontrolnog udjela. Jasno je da je Hrvatska donošenjem i provedbom Zakona odavno donijela političku odluku o sudbini Ine, da bi se danas njenim političkim elitama iznenada ukazala ideja o Ini kao strateškom interesu, koja je u ovom trenutku jednako nerealna kao i ideja da država zadrži dominaciju u tvrtki koju je prodala. Umjesto toga, Hrvatska je period u kojem je postupno smanjivala svoj udio u Ini trebala iskoristiti za rad na regulaciji energetskog tržišta, koji nije dovršen, a pogotovo u pogledu trgovine plinom, koja nije definirana ni dvije godine nakon inicijalnog Polančecovog dogovora s MOL-om.

Šuker je stopirao plinski biznis

Ugovor o plinskom poslovanju, koji je Vlada trebala preuzeti od Ine zajedno s kupnjom podzemnog skladišta, Polančec je dogovorio paralelno s izmjenama Ugovora o međusobnim odnosima dioničara Ine, no Vlada Jadranke Kosor nije ga provela. Polančec tvrdi da se preuzimanju plinskog biznisa protivio ministar financija Ivan Šuker, za kojega je bilo preskupo preuzeti gubitak na cijeni plina koji bi u prve dvije godine iznosio dvije milijarde kuna, uključujući i 700 milijuna kuna za plin koji se nalazio u skladištu. Vlada upravo zaključuje pregovore s MOL-om o plinskom biznisu, čiji je ishod neizvjestan, a Polančec tvrdi da bi ga ipak trebalo preuzeti, jer će postupnim povećanjem cijene plina, na koju nas obavezuje i EU, to uskoro postati iznimno profitabilan posao.

– Odgovorno tvrdim da je izdvojena tvrtka već u 2011. trebala raditi s profitom i do 2014. bi iz tog profita apsolutno pokrila gubitke nastale u 2009. i 2010, a Hrvatska bi u svojim rukama imala tvrtku koja bi poslovala pozitivno s prihodima od milijardu eura godišnje i koja bi prema uvjetima iz ugovora u sljedećih 25 godina imala monopol na kupnju Ininog plina po cijeni od 2,5 posto nižoj od tržišne. Tu pogodnost nećemo imati ako plinski biznis ostane u rukama Ine i MOL-a, jer je MOL-u u interesu viša cijena plina, a već vidimo da je Vladino odgađanje da preuzme to poslovanje dovelo do poskupljenja plina – kaže Polančec. Upozorava i da je njegova izmjena Ugovora dioničara iz 2008. osigurala Hrvatskoj veto na MOL-ovu prodaju i zamjenu dionica Ine na dvije godine, plus tri godine ako se realizira Ugovor o plinskom poslovanju.

– Ako se ugovor ne realizira, 30. siječnja 2011. gubimo veto i tu se vraćamo na priču o Surgutneftegazu. Ta ruska kompanija drži 21,2 posto MOL-a, a kako nema transparentno vlasništvo, po mađarskim zakonima ne može dobiti mjesto u njegovoj upravi. I MOL-u je u interesu da Rusi izađu iz njegovog vlasništva, a Surgutneftegaz će biti jako zainteresiran da zauzvrat dobije MOL-ove dionice Ine – upozorava Polančec.