Premijerku Kosor Vukovar ne zanima

SDP-ovac Željko Sabo lani je prekinuo dugogodišnju vladavinu HDZ-ovih gradonačelnika  Vukovara, nakon što je pobijedio u utrci za tu fotelju na prvim izravnim izborima za čelne ljude općina, gradova i županija. Već se u startu suočio s otvorenim neslaganjem Gradskog vijeća, u kojemu su HDZ, HSP “Dr. Ante Starčević” i SDSS imali većinu, a SDP ostao u opoziciji. Ubrzo po preuzimanju vlasti pokrenuo je akciju “Solidarnost za Vukovar”, potom je krenuo u reorganiziranje gradske uprave, pa pozvao predsjednike Ivu Josipovića i Borisa Tadića na povijesni susret u gradu na Dunavu. Za prve su ga akcije optuživali da prosi i po Hrvatskoj traži milostinju, reorganiziranje je ocijenjeno kao samovolja i teror, a predsjednički je susret proglašen “zabadanjem nosa” u nešto što se ne razumije. Sve je to Sabo jednostavno – odbacio.

Akcija “Solidarnost za Vukovar” nedavno je doživjela jedan od vrhunaca, kada su putem humanitarnog telefona građani Hrvatske donirali više od pola milijuna kuna za plivalište u Borovu naselju. Koliko ste zadovoljni učincima akcije?

– Za Dan grada podsjetio sam visoke goste kako svi pričaju o doprinosu Vukovara u Domovinskom ratu, u kojem je naš grad ipak podnio najveću žrtvu za stvaranje hrvatske države. Stoga je pravo svih Vukovaraca, ali i moje, da pitaju kako bi Hrvatska danas izgledala i tko bi bio premijer, predsjednik, gradonačelnik ili župan da nije bilo Vukovara. Hrvatska je dužnik Vukovara. Kroz akciju “Solidarnost za Vukovar”, u koju su se mnogi uključili, vidio sam sreću ljudi što su imali priliku pomoći Vukovarcima. Cijela Hrvatska želi pomoći herojskom gradu i stoga me ne brinu prozivanja da molim za milostinju.

Siguran i stabilan grad

Često upozoravate kako za dolazaka premijerke Jadranke Kosor u Vukovar nemate više od 20 sekundi za obraćanje. Jeste li u tim kratkim susretima ipak uspjeli pozvati Vladu da se dodatno uključi u akciju pomoći Vukovaru?

– Premijerka je ove godine najmanje pet-šest puta bila u Vukovaru i za tih susreta, osim na Dan sjećanja 18. studenoga, kada smo morali ići jedno uz drugo, nijednom nisam imao priliku porazgovarati s njom. Mislim da nju uopće ne zanima što bih joj rekao. Kada dođe, okruži se ministrima i samo projuri kao vihor. Puno je reći da dobijem 20 sekundi: nakon mojih kritika odlučila je reagirati, obratila mi se i rekla da imam 25 sekundi. Nije bilo toliko – bilo je pet sekundi, susret i protokolarno rukovanje.

Ipak ste uspjeli razgovarati u Koloni sjećanja. Što ste zatražili od premijerke?

– Ukazao sam joj na stvari kojima Vlada može nešto učiniti ne samo za Vukovar nego i za cijelu državu. Ništa se od tada nije promijenilo. Problem države je u tome što nitko u ministarstvima i državnim uredima nema hrabrosti za bilo što: ljudi se plaše napisati i potpisati bilo kakav dokument, bilo kakvu potvrdu ili odluku, u strahu da će sutra biti okrivljeni za nešto ili završiti na ispitivanju. Drže se stava da je bolje ništa ne raditi, jer za nerad ne odgovaraju. Ako nešto urade, mogli bi ostati bez posla ili dospjeti u zatvor. Ljude treba ohrabriti da svoj posao rade časno i pošteno. Ovako je cijela država zakočena.

Tražili ste pomoć za uništavanje komaraca, očekivali oslobađanje od plaćanja PDV-a na trajekt koji su donirali Nizozemci, još se nekoliko puta obraćali za pomoć… Kakve ste odgovore dobivali?

– Premijerka mi za bilo koji projekt ili zahtjev odgovara da nema novca. Podsjećam, počasna je građanka Vukovara. Nekada je bila samo ministrica, pa možda i nije mogla više od premijera, no danas je ona premijerka, dakle na znatno boljoj poziciji da nešto učini. A ona odgovara da nema novca.

Bili ste jedan od inicijatora ideje susreta hrvatskog i srbijanskog predsjednika u Vukovaru. Je li susret Josipović – Tadić doista bio povijesni trenutak za grad?

– Nismo ni svjesni koliko je taj susret značajan za Hrvatsku. Doduše, to znaju oni koji su malo bolje upućeni u visoku diplomaciju. Kada sam ih pozivao u Vukovar, imao sam na umu jedan problem: osjetio sam da strani diplomati i gospodarstvenici razmišljaju o Vukovaru u jednom sasvim drugačijem kontekstu. Po njima, Vukovar živi u poratnom razdoblju i uz takvu ih percepciju ništa ne ohrabruje da slobodnije dolaze i ulažu kapital, iako znaju potencijale. Želio sam promijeniti takvu percepciju. Dvojica su predsjednika poslala jasnu poruku da je Vukovar siguran i stabilan grad, u kojem svaki gospodarstvenik bez problema može realizirati svoju ideju i osigurati investiciju.

Za zajednički život

Koliko je Vukovar doista siguran grad?

– I po statistikama Vukovar je unatrag četiri godine najsigurniji grad u Hrvatskoj. Vrijeme čini svoje i ljudima pruža mogućnost ne da zaborave, nego da oproste. Veličanstveno je ako netko može nekome oprostiti sve ono što je proživio ili doživio u ratu. Mnogi me pitaju, znajući da sam bio hrvatski branitelj i 76 dana zatočenik logora u Begejcima i Nišu, otkuda mi takvi stavovi i zašto zagovaram zajednički život u Vukovaru. Pomirenje je jedini preduvjet zdrave budućnosti grada i građana. Nakon svega groznog što se dogodilo, Vukovarci žive u miru i toleranciji, nije zabilježen niti jedan incident u kojem bi netko bacio bombu, pucao na drugoga ili se potukao. Tu su tek sporadične dječje čarke u školama. Priče o dvojici dječaka različite nacionalnosti koji su se potukli prodaju novine, ali se kroz njih stječe pogrešna slika.

Koliko ste usamljeni u vjeri u bolji i drugačiji Vukovar, bez podjele na hrvatski i srpski dio?

– Nikada nisam bio profesionalni Hrvat, niti sam svoje hrvatstvo profesionalizirao kroz politiku: takvi su se posljednjih 12 godina busali u prsa i dijelili Vukovarce na Hrvate i Srbe. To rade prije izbora, a nakon njih naprave koaliciju i vladaju gradom. Emocije su duboko u svakom čovjeku, a nacionalni naboj je vrlo snažan u svakome od nas. Ako ga netko usmjeri pogrešno, kao što je to bilo proteklih godina, dobijete to da Vukovar, unatoč svim svojim  vrijednostima i svemu onome što se trebalo dogoditi, bude po razvoju među posljednjima, s velikom stopom nezaposlenosti i drugi po skupoći u Hrvatskoj. Do rata smo po BDP-u bili odmah iza Maribora. Očito je da političke opcije nisu iskoristile snagu Vukovara, zahtijevajući od Vlade i međunarodne zajednice bržu, bolju i kvalitetniju obnovu grada, dolazak investitora, otvaranje pogona i zapošljavanje Vukovaraca. A trebalo je samo gospodarstvenicima objasniti pogodnosti i od Vukovara napraviti Hong Kong.