Satrapija kao terapija

Treba što prije mijenjati pojmovnik hrvatskih političkih izraza i fraza. Evo, uzmite pojam “katastrofičari”. Pod njim se u dobra stara vremena na govornom području vladajuće političke klase podrazumijevalo one koji bespoštedno kritiziraju ekonomsku i opću situaciju u zemlji a pripadaju, naravno, protivničkim krugovima izvan vlasti. Hitno baciti van! Sada pojam “katastrofičari” obuhvaća jednako razorne, pa i razornije kritičare stanja u zemlji, ali oni više nisu protivnici vlasti nego su, suprotno, u njoj ili pri njoj.

Osvijetlilo se to prošlog tjedna na forumu hrvatskih ekonomista, među kojima su bili i savjetnici premijerke Jadranke Kosor, Borislav Škegro, Sandra Švaljek i Željko Ivančević, gdje su izrečene dosad najoštrije i najzlokobnije ocjene ekonomske situacije u zemlji, toliko oštre da se SDP sa svojom ekipom britkih ekonomskih stručnjaka može samo posramljeno pokriti ušima. Ekonomija nam je na samrti, tvrde mrzovoljni forumaši, i ako se ne shvati da se radi o “sekundama”, najkasnije za “šest mjeseci” bit će definitivno mrtva. Da se to izbjegne, nikada smrknutiji konzilij hrvatskih ekonomista traži da se pacijentu smjesta propiše kura ljute trave na ljutu ranu, i to iz poznate neoliberalne apoteke: potpuno povlačenje države iz oblasti privatne inicijative, ukidanje državnih subvencija, privatizacija energetskog, prometnog i financijskog sektora, rezanje socijalnih davanja…

Juriš hrvatskih fridmanovaca

Ukratko, sve ono što i sada cirkulira kao glavna ideja vodilja manje-više cijele hrvatske političke klase, i na desnici i na ljevici, kako bi trebalo razvijati hrvatski kapitalizam, sada bi se moralo provesti po skraćenom i invazivnom postupku. Zato je izmišljen tobože novi pojam “šok-terapije”, koji je međutim popukan iz najmračnijeg dijela baštine neoliberalnih fundamentalista, koji se i danas nadahnjuju “doktorom šoka” i duhovnim ocem današnjeg globalnog kapitalizma, Miltonom Friedmanom.

Navodno su, prema nekim novinama, njegovi ovdašnji sljedbenici koji su se okupili na spomenutom ekonomskom forumu pod nazivom “Novi model rasta hrvatskog gospodarstva”, šokirali Jadranku Kosor i njenu Vladu. Ali, o tome ne možeš ništa znati. Premijerka ni slovom nije dala do znanja da ju je pogodio takav šok, a s obzirom na to da Vladini savjetnici nisu rekli ništa što ne misle i u Banskim dvorima, ali im populistički refleks govori da to nije pametno provesti pred parlamentarne izbore, jedina njena zamjerka mogla bi se odnositi na kršenje hijerarhijske discipline.

Tako je jedini koji se iz suštinskih sadržajnih razloga suprotstavio ovom borbenom skupu hrvatskih fridmanovaca bio Ljubo Jurčić. Štoviše, on se narugao dobošarskom tonu tog foruma već i zbog naziva pod kojim je organiziran – “Novi model rasta hrvatskog gospodarstva”. Kakav vražji novi model?! Iz toga proizlazi, rekao je Jurčić, da već postoji nekakav model razvoja, što nema veze, jer već dvadeset godina žilavo opstaje antirazvojni model uništavanja domaće proizvodnje, izvoza i zaposlenosti. Jurčić je otišao i korak dalje i optužio hrvatske šok-terapeute da se i sami bore za očuvanje tog antirazvojnog modela, i time podvukao ključnu poantu koju treba izvući iz galame što je posljednjih dana dižu. Da, kazao je Jurčić, možda Hrvatskoj zbilja treba šok-terapija, ali tim šokom ne bi trebalo protresti većinu zaposlenih u zemlji, što se očito hoće, nego onu manjinu koja se obogatila i još se bogati na ovom antirazvojnom modelu ekonomije.

Šteta da Jurčić, koji u blatnoj rijeci hrvatskih neoliberalnih pomodara ostaje jedan od sasvim rijetkih koji plivaju uzvodno, nema većih literarnih kapaciteta ili ambicija. Jer ti njegovi stavovi sasvim su na tragu jedne od najvažnijih knjiga o ekonomiji posljednjih godina, koja se nametnula kao nezaobilazno i kapitalno djelo o toj temi. Riječ je o “Doktrini šoka” vodeće autorice svjetskog anti(alter)globalističkog pokreta, Naomi Klein, u kojoj ona nedostignutom dokumentarnošću i plastičnošću govori upravo o onome o čemu su se sada osmjelili zakreštati hrvatski propovjednici šoka. O “kapitalizmu katastrofe” koji koristi krize (ratove, prirodne katastrofe…), čak ih i izaziva ako treba, da bi postigao ono što bi u normalnim prilikama išlo puno teže i sporije. To je učvrstiti dominaciju sve bogatijeg sloja kapitalističkih kompradora nad sve siromašnijim radništvom i cijelim stanovništvo. Usto, ta knjiga precizno pokazuje, iako je objavljena prije, da i ova najnovija globalna kriza, iz koje je svijet na jedvite jade izglavinjao, nije prolazni incident, nego je isklijala iz samih korijena neoliberalizma. To znači da će se zakonito ponavljati i ubuduće, jer se nije uzelo u pamet da se kriza neoliberalnog kapitalizma ne može izliječiti s više, nego samo s manje neoliberalizma.

Zato je dobro što je i hrvatsko knjižarstvo posljednjih dana iznjedrilo napokon jedan naslov koji meritorno progovara o ovome, i to iz kuta koji je tako rijedak da izgleda gotovo nestvarno. Riječ je o zborniku tekstova više autora (Zvonimir Baletić, Mato Grgić, Vladimir Lasić, Ivan Lovrinović, Božo Marendić, Stjepan Zdunić, Saša Drezgić), koje je pod naslovom “Kriza i ekonomska politika” uredio Dubravko Radošević, bivši savjetnik predsjednika Stjepana Mesića, za kojeg su neki tekstovi i pisani. Tu se stručno i argumentirano, premda stilski ponešto suho i ufitiljeno, pobijaju neki od glavnih kanona današnje neoliberalne dogme u svijetu i kod nas, kao što su glorificiranje štednje, sotoniziranje državnog intervencionizma itd. Ali, prava vrijednost ove knjige je što dovoljno jasno ispravlja smiješno-tužni paradoks koji se kod nas dogodio poslije 1990. godine. Hrvatski su se marksisti razbježali čim se u Hrvatskoj pojavio kapitalizam, iako su tada prvi put mogli izbliza vidjeti predmet svog višedesetljetnog udarničkog studiranja i kritičkog seciranja. Ova knjiga očito ima ambiciju ispuniti tu prazninu, što se najbolje vidi iz uvodnog Baletićevog teksta, koji je očito pisan da bude shvaćen programatski. Tako on piše da je marksizam propao krajem prošlog stoljeća kao “neuspjeli eksperiment” i kao “trnoviti put iz kapitalizma u kapitalizam”, i otvoreno žali zbog toga. Jer, zamijenio ga je neoliberalizam koji se nudi kao lažni lijek protiv svih podjela i sukoba u društvu, s potpuno promašenom pretpostavkom da je tržište sveobuhvatno jamstvo tog novog superiornog modela vladanja.

Protiv novog realizma

Zato je paradoksalno, nastavlja, da probuđenu marksističku kritiku neoliberalne hegemonije ne predvodi ljevica, koja je prihvatila “mantru da više nije moguća radikalna alternativa globalnom kapitalizmu” i sakrila se iza kapitulantske ideje “trećeg puta”. Uvodnik završava pozivom da se ljevica vrati korijenima i nepomirljivoj kritici neoliberalnog kapitalizma, koji nije “beskrajan i vječan, a još manje predstavlja konačnu sudbinu čovječanstva”.

Tako je u mrtvu baru hrvatske politike prvi put ubačena ideja lijevih ekonomista, za koje ogromni dio javnosti sigurno i ne zna da postoje, i tu ni sada ne treba očekivati senzacionalne promjene. Ona otrcana ali neporeciva maksima da narod ima vlast kakvu zaslužuje još je uklesana u temelje ove zemlje i ova knjiga mora s tim računati. Nije, uostalom, bilo puno drukčije ni s knjigom Naomi Klein, koja jest odjeknula u literarnom svijetu, ali bez većeg praktičnog učinka, iako je osvijetlila dva urođena defekta neoliberalnog kapitalizma, aktualna i kod nas.

Prvo, iznijela je tezu da je ideja šok-terapije direktno preuzeta iz CIA-inih medicinskih eksperimenata u kojima se pacijentima elektrošokovima ispirao mozak kako bi se u njega unijelo sasvim nove sadržaje. I, vidi vraga, na forumu naših ekonomista mogao si čuti da šok-terapiju u ekonomiji treba izvesti baš tako, po uzoru na medicinske elektrošokove. Drugo, Naomi Klein je pokazala da je besmislena tvrdnja kako neoliberalni kapitalizam ide zaručnički pod ruku s demokracijom, naprotiv, niz primjera (Čile, Rusija, Kina…) govori da njemu više odgovaraju tiranije. Dakle, šok-terapija prirodno teži da postane satrapija, što smo devedesetih vidjeli i na našem primjeru, a baš bih volio vidjeti nekoga tko bi stavio ruku u vatru da opet nećemo.