Selo za devetero

“Aoj, Liko, voli li te iko”, otelo nam se spontano u vožnji pustom cestom, pod kišom što je uporno natapala sivi lički krš koji zaklanja pogled na Raduč, selo ukopano podno vrhova Svetoga brda. Do nekoliko središnjih kuća sela, u kojem je oduvijek uglavnom živio srpski živalj, probijamo se uskim blatnjavim putem punim rupa, što bez dobre amortizacije nije lako podnijeti. Iz nekoliko se dimnjaka puši, što ohrabruje i upućuje na vatru života koja plamti unutar kućnih zidova.

Očito nenavikao na došljake, iz dvorišta nas, strehom zaklonjen od kiše i neugodnog vjetra, promatra domaćin: brk, što podsjeća na onaj košarkaškoga suca Ilije Matijevića, titra mu lijevo-desno. Mali, dobro uhranjeni mješanac laje na nas u znak dobrodošlice.

– Pasje je vrijeme, uđite unutra – poziva nas brko u kuću.
Dok njegova supruga baca cjepanicu u vrelu peć, domaćin nas nudi domaćom ličkom šljivovicom.

– Raduč vam je zaboravljeno selo – počinje Josip Petanović, bivši krim-inspektor granične policije, koji je sa suprugom Marijanom u Raduč doselio iz Valpova prije petnaest godina, ubrzo nakon “Oluje”. Kuću u kojoj žive potpuno je obnovio i misli je otkupiti od dosadašnjeg vlasnika Jovana Ćelića, koji od 1995. s obitelji živi u Vojvodini. S njim ga je ubrzo nakon rata povezao prijatelj iz zadarskog zaleđa.

U planu poslovna zona

Kada je doselio u Raduč, u njemu je, priča nam, živjela samo jedna baka.

– Jovan mi je dao punomoć za obnovu, jer se on ne misli vraćati. S njim sam u odličnim odnosima, kada on i supruga dođu spavaju kod mene – kaže Josip Petanović. On i supruga jedini su Hrvati u Raduču. Zanima nas što ga je iz Slavonije dovuklo u ovu ličku pustopoljinu i osjeća li se danas manjincem.

– Potječem iz seljačke porodice, a ovamo sam se nakon penzije došao baviti poljoprivredom. Grad Gospić je dao nešto zemlje, imam četiri krave i traktor, pa prodajem mlijeko, vadim krumpir, obrađujem vrt. Ovdje je čist zrak i najzdravija voda u zemlji. Moj djed, Ličanin iz Podlapače, otišao je trbuhom za kruhom u Slavoniju, a ja sam se, eto, vratio u Liku. Ma kakva manjina, ja sam najmlađi u selu, svi se pomažemo, čestitamo si i katolički i pravoslavni Božić. Imam ja rodbine i u Srbiji – objašnjava 58-godišnji Josip.
Pitamo koliko ih je u selu. Josip se hvata za brk, prebrojava mještane.

– Ilija, Dane, Dara… – nabraja, pa u sebi iznova zbraja. – Ima nas devetero koji tu stalno živimo. Sedmero je pravoslavaca i nas dvoje Hrvata. Od toga broja, ukupno je šestero povratnika. A preko ljeta nas zna biti i dvadesetak.

Hoće li i kada brojne napuštene kuće u selu dobiti vlasnike?

– Najveći su problem nerazjašnjeni vlasnički odnosi. Mnogi obnovu nisu ni tražili, jer su drugdje započeli s novim životom, a mnogi su i pomrli. Teško je ovdje živjeti, nema ni javne rasvjete, ni trgovine, ničega. Po kruh idemo u Lovinac ili u Gospić. Pa ipak, u Raduču se planira otvoriti poslovna zona, punionica vode, skladište za voće i povrće, a u pripremi su dozvole za zemljište – priča Josip, kojega u selu zbog dobre informiranosti zovu načelnikom.

Pitamo ga još zna li da je Boris Tadić, predsjednik Srbije, nedavno izjavio da će dogodine posjetiti Raduč, odakle mu je podrijetlom baka po majci.

– Pa i Teslin je ćaća, pravoslavni pop, rodom odavde. Neka Tadić dođe, dat ću mu što god hoće. Ima rakije, mesa, svega – smije se Josip. Ipak, nije nam znao reći gdje bi mogla biti kuća Tadićeve bake.

Rakija za Tadića

U posjet mu dolazi susjed, 72-godišnji Nikola Kuprešanin: u penziji je osam godina, živi u Splitu, a u selu svojih roditelja živi od proljeća do jeseni. Lička mu zima teško pada.

– Došao sam radi kolinja, u obližnjem ću Lovincu kupiti pršute, plećke, pancetu, kobasice – priča Nikola.

Odlazimo do 85-godišnjeg Dane Miščevića, najstarijeg mještanina Raduča, koji sam živi u obnovljenoj kući. Iz izbjeglištva u Srbiji vratio se 2001. nakon šestogodišnjeg životarenja na beogradskoj kaldrmi. Supruga mu je umrla još 1998. U Zagrebu ima brata i sestru.

– Ubija me samoća. Volim kada mi netko dođe, a na rakiju katkada pozovem i Cigane koji beru pečurke – iskren je Dane. Krupnom se šakom gladi po licu, dok mačak tiho prede na stolici kraj peći.

– Ipak, ovdje sam svoj na svome i to ne bih mijenjao nizašto na svijetu. Oduvijek sam se bavio poljoprivredom, imam nešto penzije, desetak ovaca i kokoši, pa dok ide, ide – govori Dane. Sretan je, kaže, jer se malobrojni mještani u selu pomažu.

Je li imao ikakvih problema otkada se vratio, pitamo ga.

– Nikada, osim malog incidenta kod Gospića, kada sam jednog čovjeka pitao da me prebaci do grada. Upitao me jesam li grešan. Nijesam, odgovorio sam mu, na što mi je on kazao da se ne kaže nijesam nego nisam i da onda idem piške – prepričava.

Vitalan starac samotne večeri krati gledanjem televizije, no politika ga nikada nije previše zanimala. O najavi da će Tadić posjetiti selo, kaže:

– Popričat ćemo, popiti rakiju i šta’š više. Čuo sam da se njegova majka prezivala Tesla, kao i moja, no nisam u to siguran, kao ni to u kojoj je kući odrasla. Davno je to bilo – zaključuje Dane.
Iz davnina nas u stvarnost vraćaju zimski dani, koji se u Lici čine još kraćima nego drugdje. U dijelu sela razrušena pravoslavna crkva i pokraj nje ostaci nekadašnje škole. Djeluju sablasno. Jedna od kuća uz cestu je na prodaju. Čeka novi život.

Prije rata 336 mještana

U Raduču je pred početak rata, prema popisu stanovništva iz 1991, živjelo 336 mještana: njih se 300 izjasnilo kao Srbi, ostatak se svrstao pod ostale. Prema posljednjem popisu, onom iz 2001, selo je brojalo svega 11 stanovnika. Novi popis stanovništva, u travnju sljedeće godine, otkrit će pravu sliku mjesta kojemu, poput mnogih drugih, uslijed dramatičnog opadanja broja stanovnika prijeti potpuno izumiranje.