Strah od krunskog svjedoka

Bivši predsjednik Hrvatske demokratske zajednice i Vlade, dr. Ivo Sanader nalazi se u ekstradicijskom pritvoru u austrijskom gradu Salzburgu, gdje čeka na izručenje Hrvatskoj.

Državno odvjetništvo zatražilo je prošlog četvrtka od Sabora ukidanje imuniteta zastupniku Sanaderu, a u ovih tjedan dana mogli smo gledati kako izgleda njegov konačni pad.

Iako je najvećeg dijela svoje nekadašnje moći lišen još kada je prije godinu i pol dana napustio premijersku funkciju i kada je početkom ove godine izbačen iz stranke, Ivo Sanader sve donedavno ulijevao je strah u kosti svojim progoniteljima. Njegovo aktiviranje zastupničkog mandata, od čega je Jadranki Kosor drhtao glas, izazvalo je prije dva mjeseca paniku u HDZ-u.

Od zvijezda do blata

Njegovo tadašnje svjedočenje pred saborskim istražnim povjerenstvom za Inu glorificirano je u medijima kao trijumf nadmoćne mješavine cinizma, prezira i pristojnosti, kao neodoljiva kombinacija duhovitosti i apsolutne upućenosti. Još je bio sposoban impresionirati publiku. U inozemstvu i u Hrvatskoj pokretao je s partnerima privatne konzultantske tvrtke, a na prestižnom američkom Sveučilištu Columbia dobio mjesto voditelja projekta, u kojem je nedavno gostovao i europski povjerenik za proširenje Štefan Füle.

No prije tjedan dana Jadranka Kosor napokon je odahnula. Državno odvjetništvo blokiralo je Sanaderovu imovinu i imovinu članova njegove obitelji, a u tri dana Sanadera su se svi odrekli. Sveučilište Columbia otkazalo mu je suradnju. Poslovni partner s kojim je Innsbrucku osnovao tvrtku izjavio je da s njime više ne želi imati posla. Njegovi europski prijatelji šute ili pozdravljaju “hrvatske napore u borbi protiv korupcije”, što u prijevodu znači Sanaderovo uhićenje. Posustao je, konačno, i njegov najvjerniji prijatelj Jerko Rošin, koji mu je isprva poručivao preko medija da se vrati u Hrvatsku, a potom zamolio medije da ga o Sanaderu više ništa ne pitaju.

Na istim onim novinskim stranicama koje su proteklih godina donosile ulizivačke intervjue s njime, koje su s divljenjem pratile svaki njegov državnički potez, na kojima su pojedini ugledni liberalni komentatori javno obznanjivali razloge zbog kojih će za njega glasati, sada se ispisuju plahte o njegovoj samodopadnosti, bahatosti i – iracionalnosti. Njegova supruga Mirjana Sanader opisuje se kao gojazna manipulatorica i sociopatkinja bez empatije i savjesti. Javno se obznanjuju osobni dojmovi o lošoj glumi njegove kćeri Petre, stečeni još u vrijeme Sanaderove vladavine, kada ih se nije usuđivalo ni privatno izreći. Objavljuju se podaci o stanju bankovnih računa njegovih dviju kćeri, kojima je jedini mogući izvor tobože tajna istraga koja se provodi, a jedini mogući cilj da se Sanadera javno uništi puno prije pravosudnog epiloga. Točnije, radi se o tome da ga se uništi i izolira već prije početka suđenja, a silina kojom se to čini otkriva koliko je on za svoje progonitelje još uvijek opasan zbog onoga što bi o njima mogao progovoriti.

Službeno, Uskokov istražni zahtjev Sanadera sumnjiči za “kazneno djelo udruživanja za počinjenje kaznenih djela” i za “zlouporabu položaja i ovlasti”, iza kojih se formulacija, neslužbeno, kriju afere Fimi medija i HEP.

Prema pisanju medija, Sanadera su istražitelji na osnovu svjedočenja bivšeg HDZ-ova rizničara Mladena Barišića i drugih osoba identificirali kao suorganizatora mreže isisavanja 120 milijuna kuna iz javnih tvrtki i institucija preko PR agencije Barišićeve prijateljice Nevenke Jurak, pri čemu je istragom, uz spomenutu trojku, obuhvaćen i niz direktora državnih tvrtki te bivši ministar policije Ivica Kirin. U drugom slučaju, Sanader je osumnjičen da je premijerski položaj iskoristio kako bi bivšeg direktora HEP-a Ivana Mravka naveo da nezakonito kreditira tvrtku DIOKI Roberta Ježića sa 15 milijuna kuna, te mu isporučuje struju po povlaštenim cijenama, čime je HEP oštećen za 6,3 milijuna kuna. Navodno je Sanader pod obradom u još nekoliko predmeta, koji obuhvaćaju aferu Podravka, preprodaju struje mostarskom Aluminiju preko TLM-a, kojom je HEP oštećen za 600 milijuna kuna, HAC-ovu prodaju trafostanica HEP-u, HAC-ove ugovore s izvođačima te, kako je ovih dana potvrdio ravnatelj Uskoka Dinko Cvitan, veze bivšeg premijera s Hypo bankom.

Ove istrage, koje zajedno s drugim ranije pokrenutim postupcima obuhvaćaju na desetke ljudi, a vode prema stotinama drugih, svojom brojnošću već zorno pokazuju da se tu nije radilo tek o kriminalnom ponašanju pokvarenjaka raštrkanih po strukturama vlasti, već da je riječ o koruptivnoj tehnologiji i kulturi vladanja, koju HDZ gaji od svojih najranijih početaka, a u kojoj su donošenje odluka mimo zakonite procedure i raznorazna pogodovanja dogovorena neslužbenim putem svakodnevna praksa. Riječ je također i o koruptivnoj kulturi poslovanja, koja je cvjetala pod HDZ-ovom vlašću, a koja ne uključuje samo izravno isisavanje novca iz državnog sektora za račun privatnih tvrtki, već i neformalne paktove između privatnih i dužnosničkih moćnika radi stjecanja povlaštenog položaja i međusobnog osiguranja pozicija.

Primjer Ježić

Upravo se na primjeru Roberta Ježića, petrokemijskog i novopečenog medijskog tajkuna, koji je hapšenjem na dan ukidanja Sanaderova zastupničkog imuniteta bio sveden na ulogu sporednog lika, može detektirati višedimenzionalnost tih koruptivnih odnosa, za koje je upitno namjerava li ih glavni državni odvjetnik Mladen Bajić uopće zahvatiti, kako u slučaju Ježića tako i u slučajevima brojnih drugih aktera. Naime, Ježićeva relacija s bivšim premijerom samo je jedna od profitabilnih političkih relacija koje je izgradio, kao što je inkriminirani slučaj s HEP-ovim kreditom i jeftinom strujom samo jedna od prilika u kojima se tim relacijama okoristio.

“Novosti” su već pisale o hrvatskom špijunskom izvještaju o Hypo banci iz 2007, u kojem se navodi nekoliko političkih moćnika od 90-ih naovamo, iz vlasti i oporbe, koji su kumovali Ježićevoj karijeri, a uz sudjelovanje drugih likova iz medijskog i kriminalnog miljea, i njegovom ulasku u DIOKI 2004. godine. Njihova imena nećemo ovdje navoditi jer je ipak riječ o špijunskom izvještaju, no činjenica je da se za Sanaderova mandata samo nastavio Ježićev streloviti uspon na hrvatskoj društvenoj i poslovnoj sceni. Ježić DIOKI nije kupio izravno, već posredstvom Viena Capital Partnersa Gabriela Dielachera, kojem je Ivo Pukanić prodao tjednik “Nacional”, te uz pomoć Hypo banke. Viena Capital je sredinom 2004. godine kupio 25 posto dionica DIOKI-ja od Hrvatskog fonda za privatizaciju (HFP), a Hypo banka 51 posto od fondova Darka Ostoje, da bi se uskoro tih 76 posto našlo u rukama Ježićeva DIOKI holdinga AG. Kako su sadašnja sumnjičenja Ježića vezana uz poslovanje s HEP-om, još se ne može naslutiti namjerava li Državno odvjetništvo u sklopu istrage afere Hypo rasvijetliti i ove transakcije.

Također, posve je nepoznato zanima li se uopće Državno odvjetništvo, primjerice, za okolnosti pod kojima je Ježićev DIOKI stekao narednih 7,65 posto svojih dionica na dražbama HFP-a u siječnju i travnju 2009. Sanader je tada još bio premijer, Damir Polančec ministar gospodarstva i predsjednik upravnog odbora HFP-a, a Vedran Duvnjak, kao i danas, direktor HFP-a. Fond je tada organizirao tzv. dražbe za tzv. imatelje prava, na kojima je Ježić bez ikakva dražbovanja, po početnoj cijeni kupio dionice DIOKI-ja, za koje bi po tadašnjim burzovnim cijenama trebao izdvojiti barem još 15-ak milijuna kuna. No kada bi se DORH zapitao po čijem su se nalogu burzovno atraktivne dionice DIOKI-ja našle na tzv. dražbama Fonda za tzv. imatelje prava, i kada bi ušao u tehnologiju tih tzv. dražbi, našao bi svu silu dionica prodanih u bescjenje, poznatim kupcima, uključujući i najmoćnije hrvatske poduzetnike, koje nije obuhvatila ni jedna njegova dosadašnja istraga.

Donacija Josipoviću

Vratimo li se Ježićevom primjeru, bilo bi zanimljivo vidjeti i na osnovu čega je njegova novoosnovana tvrtka Dinamarin, koja u tom trenutku nije imala ni jedan brod, uspjela 2009. godine na Ininom natječaju preoteti tvrtci Jadranski pomorski servisi njen dugogodišnji posao dužobalnog razvoza Inine nafte. Također, bilo bi zanimljivo istražiti kako je došlo do toga da se Sanader, dan nakon što je najavio ostavku, na svojoj zadnjoj sjednici Vlade pobrinuo da se usvoji odluka o gradnji LNG terminala upravo na lokaciji Ježićeva DIOKI-ja u Omišlju. Kada bi se DORH krenuo baviti ovim pitanjima, ona bi za mnoge postala vrlo neugodna, primjerice za sadašnju premijerku, koja je i tu Vladinu odluku osobno potpisala, kao i odluke o prodaji TLM-a i o prepuštanju upravljačkih prava u Ini mađarskom MOL-u.

No vratimo se još jednom Ježiću, kako bismo na tom primjeru zaokružili sliku spomenute koruptivne premreženosti zbog koje sve Bajićeve istrage, koliko god brojne, i dalje ostavljaju dojam selektivnosti. Ježić je taj krug zatvorio kupovinom “Novog lista”, čija je redakcija od tada primala bivšeg premijera kao dragog gosta, dok je Ježić za račun svojih političkih sponzora sudjelovao u rasturanju redakcije “Feral Tribunea”, provodeći u “Novom listu” nesmiljenu cenzuru nad njegovim bivšim novinarima.

Slučaj politički uvjetovanog uspona ovog malog riječkog moćnika upravo je školski: nakon Sanaderova odlaska s funkcije, Ježić je u predsjedničkoj kampanji 2009. donirao 300.000 kuna HDZ-u, a po 200.000 kuna predsjedničkim kandidatima Draganu Primorcu i Ivi Josipoviću. Toliko je školski da su oni, znajući sve ovo što pišemo o njemu, te donacije objeručke prihvatili.

Primjer Pavić

Drugi primjer cvjetanja koruptivne kulture, ovaj put netaknut bilo kakvim istragama: jednako kao i Ježić u redakciji “Novog lista”, njegov iskusniji medijski kolega Ninoslav Pavić, od kojeg je mogao učiti kako šurovati s vladajućima, organizirao je tadašnjem premijeru lijep prijem u redakciji “Slobodne Dalmacije”, koju mu je HFP isporučio u prvim godinama Sanaderove vladavine. Dok je bio na funkciji, Sanader je bio najveća medijska zvijezda Pavićeve “Slobodne”, ali i njegovih drugih izdanja, koja su naročito pred izbore pružala žestoku medijsku potporu premijerovom liku i djelu. Čime je on zaslužio takav medijski tretman u EPH-u nije poznato, no poznato je da Mladen Bajić u svojim ladicama već gotovo godinu i pol dana drži kaznenu prijavu za nezakonito provedenu privatizaciju “Slobodne Dalmacije” koju je podnio sindikalist Ozren Matijašević. Naročito spornim smatra se to što je EPH dokapitalizirao “Slobodnu Dalmaciju” skupo naplaćenim udjelima u agenciji Adriatica.net, koja se tada nalazila pred propašću.

Pavićeva Adriatica.net također je zanimljiv primjer što se događa kada se u nevolji nađe poduzetnik s dobrim političkim vezama. Iako je Državno odvjetništvo u akciji “Bankomat” procesuiralo dodjele rizičnih kredita iz Hrvatske poštanske banke, nije išlo tako daleko da bi primijetilo suptilne operacije kojima je u posljednjim mjesecima Sanaderove vladavine ta banka dodjelom kredita pojedinim dužnicima Adriatice.net omogućila toj agenciji da zatvori neka svoja teško naplativa potraživanja. Svejedno je Pavićevoj prezaduženoj agenciji prijetila propast, a kada više nije mogla dobiti kredit od komercijalne banke, u pomoć joj je uskočilo državno Croatia osiguranje, s neuobičajeno visokim kreditom za jednog osiguravatelja, teškim 30 milijuna kuna, za koji je moralo znati da će od strane nelikvidne agencije teško moći biti vraćen. Kada bi netko krenuo istraživati razloge za takvo ponašanje jedne državne firme, na koncu bi morao doći do spoznaje da taj kredit nije nikada vraćen, već je u mandatu premijerke Jadranke Kosor pretvoren u vlasnički udio Croatia osiguranja – čitaj države – u toj privatnoj agenciji.

Kutle i Hypo

Medijski tajkun Ninoslav Pavić svoj uspon također zahvaljuje moćnicima koje je služio od 90-ih naovamo, pa se i on nalazi na isplatnoj listi Milene Šenator, nekadašnje financijske direktorice odbjeglog tajkuna Miroslava Kulte, koja je Državnom odvjetništvu podastrla informacije o davnom Kutlinom kreditu od Hypo banke, nakon kojeg je Sanaderu isplatila 800.000 njemačkih maraka. Prema riječima Bajićevih najbližih suradnika, DORH je ozbiljno uzeo u razmatranje ovaj slučaj koji povezuje Hypo banku s Kutlom i Sanaderom, no bit će zanimljivo vidjeti koliko je daleko spreman ići u raspetljavanju Kutlinih i Hypovih relacija s drugim hrvatskim moćnicima. Primjerice, hoće li nam odgovoriti zašto je medijski tajkun Ninoslav Pavić tri godine prikrivao da su on i njegova dva partnera stvarni kupci Hypo Consultantsa, nekretninskog biznisa Hypo banke, čija prodaja jako intrigira austrijske istražitelje afere Hypo.

Kada se stvari sagledaju na taj način, jasno je da spomenuta koruptivna kultura vladanja i poslovanja cvjeta i danas, šurovanjem između onih koji se pokušavaju zaštititi ulogom progonitelja. Narod je dvaput birao Ivu Sanadera za premijera i ministra te kulture, a ujedno i za njezina krunskog svjedoka.