Tmurni dani na Zelenom Otoku

Europska unija i Međunarodni monetarni fond odobrili su 85 milijardi eura pomoći Irskoj, nakon što je tamošnja vlada donijela plan oporavka koji se gotovo u cijelosti sastoji od različitih mjera štednje. Cilj je plana smanjiti do 2015. golemi proračunski deficit od 32 posto BDP-a na tri posto, koliko dopuštaju pravila monetarne unije. Čak 35 milijardi eura odmah će biti preusmjereno u bankarski sektor, a ostatkom će se krpati proračunski deficit od 60 milijardi eura.

Prema pisanju tamošnjih analitičara, za razliku od drakonskih mjera štednje, plan oporavka vrlo se malo bavi načinima za ostvarivanje gospodarskog rasta; kada se i bavi, onda je to putem smanjenja cijene rada, iako se irsko tržište rada uvijek ubrajalo među “najfleksibilnije”. Vladin plan oporavka stoga će se prelomiti preko leđa građana, pa će tražena ušteda od 15 milijardi eura u idućoj godini biti namaknuta smanjenjem potrošnje države i povećanjem poreza. Rezat će se proračun za socijalu, unatoč visokoj nezaposlenosti od 13 posto, zatim za zdravstvo, obrazovanje i poljoprivredu, te plaće i 25 tisuća radnih mjesta u javnom sektoru. Povećat će se porezi na dohodak i PDV, povisiti dob za odlazak u mirovinu, smanjiti minimalna plaća i subvencije za djecu i nezaposlene, a poskupjeti upisi na fakultete.

Najezda stranih kompanija

S druge strane, unatoč inicijalnim nastojanjima Njemačke i Francuske da se pomoć uvjetuje smanjenjem korporativnog poreza koji je sa 12,5 posto jedan od najnižih u EU-u, tamošnja je vlada ostala pri toj poreznoj stopi, pa kritičari s pravom tvrde da poslovne elite neće biti ni okrznute posljedicama krize koju su izazvale.

Niski korporativni porez, koji se na financijske izvozne proizvode u Irskoj primjenjuje još od 1987. godine, smatra se zaslužnim za tamošnje “ekonomsko čudo”, s obzirom na to da je desetljećima privlačio strane kompanije koje su tamo dolazile kako bi izbjegle visoke poreze u matičnim državama. No, ono što se u početku činilo kao profitabilna politika, na kraju se Irskoj razbilo o glavu, jer čak 20 posto BDP-a čine takozvani “transferi profita” stranih korporacija koji se izvlače iz zemlje, a Irskoj ostavljaju vrlo malo prihoda.

U analizi portala Irish Left Review navodi se da strane korporacije uz pomoć knjigovodstvenih trikova poreze mogu smanjiti i do smiješnih dva posto. Osim toga, u takvim izvoznim kompanijama radi samo sedam posto stanovništva, a one uvoze čak 80 posto svega što im je potrebno za proizvodnju, čime se njihov doprinos lokalnoj ekonomiji dodatno umanjuje. No unatoč svemu tome, ni irska konzervativna vlada ni opozicija koja će je najvjerojatnije naslijediti na prijevremenim izborima početkom godine, nisu odustali od takve politike koja se sada pokazuje kobnom.

Još jedna posebnost Irske odnosi se na tzv. bjanko državna jamstva bankama, koja je irska vlada dobrovoljno uvela krajem 2008. godine; Grčkoj su, primjerice, ona nametnuta kao uvjet za financijsku pomoć. Kolumnist “Financial Timesa” Wolfgang Münchau tu je odluku nazvao “jednom od najkatastrofalnijih u poslijeratnoj Europi”, a irska ju je vlada, smatra Münchau, vjerojatno odabrala misleći kako ih banke i špekulanti nekretninama neće napustiti ako ih država izvuče u vrijeme krize. Tamošnje su banke tijekom 1990-ih i ranih 2000-ih godina, u vrijeme velikog ekonomskog rasta, na stranom tržištu jeftino posuđivale novac i investirale ga na domaćem i stranim tržištima nekretnina, a kada je nekretninski balon puknuo 2008. godine, irska je vlada požurila bankama dati garancije. To je za posljedicu imalo eksploziju javnog duga, jer su garancije iznosile 60 milijardi eura ili 32 posto BDP-a.

Krah neoliberalnog modela

Kada je riječ o sudjelovanju banaka u saniranju štete koju su same proizvele, njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy nedavno su predlagali da se umjesto proljetos osnovana Europskog fonda za financijsku stabilnost uvede stalni krizni mehanizam koji bi uključivao i sudjelovanje privatnih kreditora banaka u njihovim gubicima, drugim riječima – svojevrsni otpis dugova, kakav je uobičajen i prilikom sanacija poduzeća.

Prijedlog je izazvao konsternaciju, jer bi takav mehanizam, rekli su kritičari, povisio troškove zaduživanja u Europi i doveo do bankrota zemalja eurozone, pa je brzo zaboravljen.

Irski ministar financija Brian Lenihan u parlamentu je rekao da “treba biti iznimno oprezan u razmišljanjima o tome da se sudjelovanje u snošenju troškova krize bankarstva može tek tako nametnuti višim kreditorima banaka”, a premijer Brian Cowen objasnio je da su prema irskom i britanskom zakonu viši kreditori banaka “ravnopravni” sa štedišama, zbog čega nije moguće tražiti od prvih da snose posljedice a da se pritom to isto ne zatraži od drugih. No, za razliku od vlasnika banaka, irski su građani već jednom platiti njihovu sanaciju, a isto su prisiljeni učiniti i sada, kako bi se vratio novac posuđen od MMF-a i EU-a.

Irski su radnici prisiljeni snositi posljedice bankarskog kraha čak i unatoč činjenici da tamošnje tržište rada međunarodnim financijskim institucijama nikada nije bilo problematično, za razliku od, primjerice, grčkog. Štoviše, irska se ekonomija spominjala kao model u koji bi se druge zemlje trebale ugledati, s obzirom na to da je imala sve poželjne karakteristike (neo)liberalnog modela: obrazovano stanovništvo koje govori engleski, fleksibilno tržište radne snage, slabe sindikate, porezni sustav koji ide na ruku poslodavcima i otvoreni bankarski sustav. U skladu s tim, prosperitet iz doba “Keltskog tigra” bazirao se na financijskom i građevinskom sektoru te proizvodnji stranih kompanija.

Još jedan apsurd odnosi se na činjenicu da je, uz niske poreze, Irska od tačerizma baštinila i politiku niske potrošnje države, koja je posljednjih godina iznosila prosječno 33 posto, za razliku od prosjeka eurozone od 47,5 posto. Unatoč tome, od Irske se sada zahtjeva smanjenje javne potrošnje, iako to većina analitičara smatra faktorom koji ne zaustavlja nego produbljuje recesiju. Kombinaciju niske javne potrošnje i niskih poreza kao “promašenu” su ocijenili čak i vodeći glasovi liberalne ekonomske politike poput magazina “The Economist” i investicijske banke Goldman Sachs, držeći da je to dovelo do pada zaposlenosti i smanjenja potrošnje građana, odnosno povećanja proračunskog deficita.

Neizvjestan oporavak

Kolumnist “Financial Timesa” Martin Wolf piše, pak, da činjenica da je javni dug Irske 2007. iznosio samo 12 posto BDP-a, za razliku od, primjerice, njemačkog od 50 posto i grčkog od 80 posto, pokazuje da tamo “nije podivljao javni nego bankarski sektor” te da je upravo “trijumf slobodnog tržišta omogućio irskim bankama da nagomilaju ogromne kredite”. Stoga, s obzirom na to da nije javna potrošnja ta koja je izazvala krizu, nego bankarski sektor, štednja u javnoj potrošnji jednostavno “nije pravi lijek” za irske probleme. U prilog ovoj tvrdnji ide i činjenica da Irska već treću godinu provodi mjere štednje, no rezultat toga nije oporavak, nego ulazak u četvrtu godinu recesije.

Sada se, pak, našla u situaciji da novac pozajmljuje iz fonda EU-a, čija je jedina svrha osigurati plaćanje dugova europskim bankama, i MMF-a, koji se protivi povećanju korporativnog poreza. U takvoj konstelaciji, mišljenje je brojnih analitičara, ekonomski oporavak neizvjestan je, a jedino je sigurno da je Irska najčišći primjer situacije da građani snose posljedice neodgovornog ponašanja financijskog sektora što im je omogućila državna politika.

Financijske institucije bogatije od vlada

Prije bankarskog kraha u Irskoj, financijske institucije koje tamo posluju imale su dvostruko više sredstava od irskog BDP-a. Britanski dnevnik “Guardian” objavio je grafikon koji pokazuje da su financijska tržišta bogatija od vlada, pa je tako najmanja vidljiva ekonomija ona Portugala, koja vrijedi 223 milijarde eura, a okružuje je obveznički fond PIMCO težak bilijun eura. Od njega je, pak, veća španjolska ekonomija sa 1,6 bilijuna eura, no od nje je dvostruko bogatiji fond Blackrock sa 3,3 bilijuna. Irska ekonomija toliko je malena sa svojih 172 milijarde eura da se na grafikonu ni ne vidi.

Prema podacima Irske središnje banke, 84 posto tamošnjeg javnog duga drže europske financijske institucije, i to fond-menadžeri 45 posto, banke 27 posto, a osiguravatelji i mirovinski fondovi po sedam posto. Njemačka, Austrija i Švicarska zajedno drže 26 posto obveznica, Velika Britanija 23 posto i Francuska 17 posto. Najveći kreditori Irske su njemačke banke sa 166 milijardi eura i britanske s približno isto toliko.