Ubijen kod Siska, nađen kraj Kovina

Mošćenica kod Siska, topao dan 19. septembra 1991. Milan Cvetojević radi u dvorištu porodične kuće. Tri osobe, odjevene u maskirne uniforme bez oznaka, gologlave, s pištoljima za opasačima, dolaze po njega i odvode ga na obalu Save, u obližnju Hrastelnicu, gdje ga ubijaju mecima u potiljak.

Ubojstvo Milana Cvetojevića tek je jedna od nekoliko stotina sisačkih ratnih priča u kojoj počinitelji nisu odgovarali. Sve sudske instance u Hrvatskoj presudile su da je taj slučaj zastario jer se ne vodi kao ratni zločin i da porodica žrtve ne može dobiti odštetu; dok čekaju odluku suda iz Strasbourga, razmišljaju kako će platiti 30.800 kuna sudskih troškova.

“Vi ste odveli tatu!”

Milan je rođen 1935. u Donjem Javornju kod Dvora. Bravarski zanat izučio je u Sisku, nakon čega se zaposlio u Željezari, pa 1963. prešao u Rafineriju i doškolovao se za visokokvalificiranog majstora energetskih postrojenja. U penziju je otišao 1991, samo dva mjeseca prije no što će ga brutalno ubiti. Nakon vjenčanja s voljenom Miljom iz Velikog Gradca, živio je u Mošćenici u porodičnoj kući koju je sam izgradio. Život su im uljepšale kćeri Snježana i Svjetlana. Bio je iznimno vrijedan čovjek, a prijatelji ga pamte kao velikog veseljaka. No, vedra mu narav nije pomogla da izbjegne lošu sudbinu. Toga dana, kad su ubojice upali u dvorište, supruga i kći nisu odmah shvatile što se zbiva. Upravo su doručkovale u kući.

– Milan im je predao pištolj, za koji je imao urednu dozvolu. Mislile smo da će vojnici nakon toga otići, no kad smo vidjele da s njima sjeda u plavi “fiat 128”, pojurile smo iz kuće. Dok su dvojica otišla po susjeda Radu Crevara, mi smo onoga u maskirnoj uniformi koji je ostao s Milanom pokušale ubijediti da ga tu ispitaju. I nalog smo tražile, no bio je neumoljiv. Kazao je da ga odvode na informativni razgovor i da će se vratiti za sat-dva. Uspjela sam Milanu donijeti još samo lijek iz kuće. Tada sam ga zadnji put vidjela – sjeća se Milja Cvetojević.

Sutradan, nakon neprospavane noći, Milja je već u sedam ujutro bila na policiji u Sisku, gdje su joj rekli kako njen suprug u policiju nije doveden. Nekoliko dana kasnije, Milja i Svjetlana u gradu su prepoznale jednog od “maskirnih”.

– Vi ste odveli moga tatu! – rekla mu je Svjetlana, no on joj je odgovorio da se zabunila i otišao dalje.

Popis odvedenih

Tijekom višegodišnje potrage, Milja je prošla Sisak uzduž i poprijeko, prateći tragove na koje su je upućivali.

– Bila sam i u komandi kod tržnice, gdje se smjestila garda. Pokazali su mi popise s imenima desetaka Srba koji su odvedeni, no Milanova među njima nije bilo. Često sam odlazila u policiju s fotografijama, no uvijek bez rezultata. Jednom me primio Vladimir Milanković, ali je kazao da ne zna za Milana. U više sam navrata tražila da me primi Đuro Brodarac, no do sastanka nikad nije došlo, iako sam se uredno prijavljivala i satima čekala. Jedan mi je Petrinjac ispred njegova ureda rekao da i ja odem u Krajinu. Bila sam i kod stare kasarne na obali Kupe. Molila sam vojnike da mi ga pokažu, da ga barem vidim ako je kod njih ili da mu bar dadu čistu odjeću koju sam ponijela. Ondje je doista bio zatočen neki Cvetojević, no to nije bio moj Milan – priča Milja.

U februaru 1992. u gradu je srela susjeda Radu Crevara, koji je uspio pobjeći sa stratišta na obali Save. Prepričao joj je posljednje sate njezina muža: prvo su ih odvezli u Dom u Odri, a potom u Jodno u Sisku.

– Nakon ispitivanja, još istoga dana, odvezli su ih na Savu. Prije smaknuća, dali su im cigarete. Shvativši što im se sprema, Rade je skočio u vodu i pritajio se u grmlju. Milan nije znao plivati, otimao se, ali je ustrijeljen s četiri metka u potiljak. Ubojice su mislili da se Crevar utopio, no on je drugi dan preko poznanika dospio do Đure Brodarca. S obzirom na to da su se znali od ranije, Brodarac mu je savjetovao da se ne vraća kući u Mošćenicu i da se pritaji kod kćeri u Sisku – govori Milja.

Sudbinu muževa tijela doznala je tek nakon rata, kad joj je netko od povratnika u poštanski sandučić stavio list “Pančevac”, u kojem je pisalo da je na obali Dunava kod Kovina nedaleko Smedereva, šest mjeseci nakon ubojstva, pronađeno tijelo Milana Cvetojevića.

Sahranjen tek 2008.

– Otišla sam u Kovin i pronašla grob, među visokom travom bio je postavljen stupić s imenom. Dala sam napraviti betonsku grobnicu. Redovito sam posjećivala Milanov grob do ekshumacije. Na prepoznavanje je išlo nas 11 porodica, čiji su bližnji zakopani u grobove u Kovinu. Na fotografijama sam prepoznala muževu odjeću i obuću. Milan je, konačno, mir pronašao 8. septembra 2008. godine, kad smo ga sahranili na pravoslavnom groblju Sv. Nikole u Petrinji – kaže Milja.

Zagrebački odvjetnik Luka Šušak podigao je 2005. godine u ime Milje i njenih kćeri  tužbu protiv Republike Hrvatske, tražeći odštetu zbog smrti Milana Cvetojevića. Sudovi u Petrinji i Sisku odbili su tužbu s obrazloženjem da je “zahtjev za naknadu štete zastario”. Presude je potvrdio Vrhovni sud, a Ustavni je ocijenio da “podnositeljicama tužbe nisu povrijeđena ustavna prava”. Majka i kćeri nadaju se da će pravdu uspjeti izboriti na Evropskom sudu za ljudska prava. Dotad skupljaju opomene zbog neplaćanja sudskih troškova: ne plate li ih uskoro, slijedi im ovrha.

– Milanovo ubojstvo je ratni zločin, a ratni zločin nikad ne zastarijeva. No sudovi ubojstvo mog muža nisu tako okvalificirali, jer su počinitelji nepoznati. Dosad još nitko nije osuđen za ratne zločine u Sisku, pa takve slučajeve prebacuju u one koji zastarijevaju, kao da nam žele poručiti: “Ubili smo ga, sada nam još platite za to” – zaključuje Milja Cvetojević.