Umetnička pozicija je pozicija margine

Foto: Davor Konjikušić

Za pobrojati sva priznanja i nagrade dodijeljene Mileni Marković trebalo bi napisati minimum nekoliko kartica teksta. Zato spomenimo samo neke: specijalna nagrada u Beču za najbolje drame sa ex-yu prostora, specijalna nagrada Sterijinog pozorja, nagrade “Borislav Mihajlović Mihiz” i “Miloš Crnjanski”. Pošto je i scenaristica novog filma Olega Novkovića “Beli, beli svet” koji osvaja nagrade na filmskim festivalima, čini se da joj karijera i dalje ide uzlaznom putanjom.

– Ja sam jednostavno pisac. To mi je poziv. Pisac monoman, tako mora, takvi su bili svi koje cenim. Verovatno će biti perioda kada neću toliko raditi i neću toliko da budem eksponirana, a ja nisam sklona ekshibicionizmu, da mora da me negde bude – kaže na početku razgovora.

Što nagrade znače jednom umjetniku?

– Već tridesetak godina moć, ugled i novac ne leže u određenim umetničkim disciplinama. To se tako desilo verovatno usled civilizacijskih promena i divljačkog kapitalizma i konzumerizma. Tako da su nagrade zapravo jedina prava mera ugleda, zato ih ima više nego ranije, mora da ih bude, kako bi inače npr. pesnici došli do afirmacije. Meni su omiljene pesničke nagrade koje sam dobila, recimo “Đura Jakšić” i “Biljana Jovanović”. Kao dramski pisac ipak dobivate određenu pažnju, time se bave pozorišne institucije, one se i dalje drže. A i drama je zbog svoje dijalektičke prirode prosto popularnija. U dobrom smislu.

Borska lepota patnje

I dalje imate tu fascinaciju Borom koji je ostao vaša tema. Snimljeni su i neki drugi filmovi koje se dešavaju u tom gradu. Otkud to bavljenje jednim postapokaliptičnim i tmurnim industrijskim gradom?

– Bor je pre svega fascinacija reditelja Olega Novkovića. Tako je stvar krenula. Njegova ideja je bila da me odvede u Bor da režiram “Operu za tri groša” Bertolda Brehta na sceni muzičke škole, sa rudarima, livcima, domaćicama, nastavnicama, prodavačicama, raznim ljudima koji su se prijavili da rade tu amatersku predstavu. I onda je napravljen film “Rudarska opera”. Njegova ideja je bila da dva moja vršnjaka, pesnik rudar i muzičar livac, sa kojima doživljavam veliko prijateljstvo, što se vidi u tom dokumentarcu, naprave songove o svom gradu po ugledu na Brehta i da ja napravim jedan song, kao radničku baladu. Iz tog mog boravka u Boru, gde smo živeli mesecima, izrasla je moja drama “Nahod Simeon”, pa i drama “Šuma blista”. Što se Olega tiče, njegov film “Beli, beli svet” je tragedija i prirodno je bilo da se radnja smesti u taj grad koji ima veličinu, u tragičkom smislu. Ima veličine u njegovom propadanju, ima veličine u onome što je nekad bio, kao simbol prosperiteta. Tragedija, po Hegelu, jeste lepota patnje. Ima patnje tamo. Uzbudljiv grad.

Scena iz filma “Rudarska opera” na koju je zaplakala i publika u Zagrebu, kada se opraštate od drugara na borskoj stanici, mnogima je ostala u pamćenju. Imate li i dalje kontakt sa njima? Koliko je teško održati vezu sa nekim nakon završenog projekta?

– Da, ljudi skoro nikad ne nastave tu fascinaciju posle završenog filma ili predstave, to je tako u našem poslu. Glumci najbolje znaju kako je to. Mi, pisci i reditelji, mi smo vampiri. Odemo kad popijemo krv. Što se tiče drugara, Mikija i Lovketa iz filma “Rudarska opera”, ostala sam sa njima u dubokom životnom prijateljstvu. Inače je Miki, odnosno Miroslav Mitrašinović, radio originalnu muziku za film Olega Novkovića “Sutra ujutru” i dobio nagradu na festivalu u Herceg-Novom. Te večeri je Bor pio za nagradu. On nije imao para da dođe na festival, mi nismo imali para da mu pošaljemo niti bi on to prihvatio. Oni su napravili zanimljiv alternativni bend koji se zove Duo trojica, nastupaju po Srbiji. Prave zanimljive spotove, nadrealističke. Inače, Miki radi kao vozač kod privatnika, mnogo radi.

Kao spisateljica veoma se uživljavate u svoje likove, uglavnom marginalce, odnosno dok pišete, kako ste to sami rekli, “navlačite svoju kožu na bubanj”. Pokazuje i vlastite emocije, pa i na filmu. Budete li zbog toga nekada prazni i istrošeni i kako se onda opet punite?

– To za kožu na bubanj sam bestidno parafrazirala Selina, pisca koga obožavam. I on je isto voleo ljude sa margine, kao i Dilen Tomas i Dragoslav Mihailović. Pisci koje volim to su osećali, neki i živeli. Umetnička pozicija je pozicija margine. Ja živim život. I živim sa živim ljudima, nisam je neko ko se mota po određenim kulturnim krugovima. Tako se verovatno punim. Ne znam ni sama. Inače, za sve što dam, platim punu cenu. Ali, to nije za priču.

Ulica je stidno mesto

Odrasli ste ispred SKC-a, bili na toj nekoj rock’n’roll sceni. Kako danas, kada je SKC izgubio mjesto kakvo je nekada imao, kada se deset godina kasnije dešava nasilje na ulicama, kada vidite da mladi ljudi i dalje odlaze iz zemlje, vidite Beograd?

– Bila sam veoma povezana sa rok scenom, na razne načine. I, kao i svaki rasni pisac koji je fasciniram tzv. moralnom delinkvencijom, neko bi rekao ulicom, imala sam i sa tim posla. Potpuno je normalno da se to odvija do nečije dvadesete godine. I dalje idem na koncerte kad mogu, u klubove ne idem, dosadno mi je. Znam sve. Nema izazova, to ide sa godinama. I kad onjušim ulicu, iz meraka, gledam da o tome ne pričam. Ljudi koji sa tim imaju veze, o tome ne pričaju. Smešno je kad četrdesetogodišnjaci pričaju kako su oni rokeri, a neko tamo nije, kao da je to neka kvalitativna odrednica. Kad vidim tako nekog, odmah znam da je štreber i folirant. Jer rok (u najširem mogućem značenju) je odrednica slobode i individualnosti, nije reklama. A ulica je stidno mesto, nekad ne volite da se setite određenih stvari, a kamoli da pričate o tome. I to se prođe do dvadesete ili se ne prođe. Ja u Beogradu živim, ne gledam ga. To je moje mesto. A mladi ljudi što odlaze će da prdnu u čabar, svuda je kriza. Nek’ su živi i zdravi.

Ima li pomaka u rušenju barijera, osjećanja skučenosti i izoliranosti? Može li umjetnik danas, recimo, da se bavi stvaranjem, svojom obitelji i svojim projektima, bez da se brine oko politike ili cijene mliječnih prerađevina?

– Nema rušenja barijera, zla su vremena. Postoje države koje drže pozicije moći i koje ugnjetavaju. Male države su uglavnom marionetske. Samo ozbiljni ideološki ili verski pokreti mogu da promene stvari. To neće biti prijatno, da kažem blago. Tako je uvek bilo, samo se pozicije menjaju. Pravi umetnici se bave čovekom i njegovom mukom. Ostalo je pozadina.

Prezirete politiku, borbu za moć. Ali može li, po vama, umjetnik da se ne bavi politikom ako živi u državi u kojoj je politika i dalje tema važnija čak i od sporta?

– Ne može umetnik da bude kulturtreger, što bi rekao Gotfrid Ben. On mora da ima određenu naivnost i u isto vreme da bude potpuno emancipovan od svakidašnjih uticaja ako hoće da stvori nešto što će da bude relevantno i posle njega. On se bavi suštinom. Istim stvarima oduvek. Čovekom bačenim u neprijateljski život. Ne prezirem ja politiku. Nek’ se njome bave ljudi koji su za to.

Kritički ste nastrojeni i prema potrošačkom društvu. Zašto je danas ljudima toliko bitno da imaju, da kupuju, da troše?

– Zato što je bitno imati a ne biti. Tako se puni rupa.

Protiv smrti i licemerja

Ističete svoje buntovništvo u svakom medijskom istupu, stalo vam je do socijalnih ideja, na strani ste žena, potlačenih… Koliko čovjek danas može biti buntovnik bez da igra po sistemskim pravilima?

– Imam vrlo malo medijskih nastupa. Gotovo nikad ne idem na televiziju, osim kad me snime na nekoj konferenciji za štampu pre i posle neke moje premijere ili promocije. Ne bih volela da budem od tih što ističu buntovništvo, to je prilično komično. Uvek mora da se razdvoji umetnik i ono što on piše. Naravno da živim po pravilima, jer da ne živim po određenim pravilima bila bih odavno mrtva. Ono što pišem je nešto drugo. Moje buntovništvo nije konkretno usmereno protiv nekoga ili nečega, to ostavljam pamfletskim piscima, ono je uglavnom pokazivanje šipka smrti, licemerju, nepravdi.

Jednom prilikom ste izjavili da sreća spada u domenu kiča i da je sreća u detalju, a ne u cjelini. Ali niste rekli kako biste onda definisali sreću?

– U samom pitanju je moj odgovor šta je sreća – detalj. I brzo prođe. Kant i Lok su se dosta bavili pitanjem sreće, ne bih da se ja bavim. Potraga za srećom je tema melodrame, izuzetnog filmskog žanra. Potraga za smislom je tema drame. Tako ja učim studente da razlikuju melodramu i dramu. Kad budem pisala melodramu, baviću se pitanjem sreće.

A ljubav? U svojim pjesmama veoma često ste spominjali ljubav, osjećanja vezana uz ljubav i međuljudske odnose. Meni je pogotovo ostala u pamćenju pjesma “Čupavo”. S druge strane, ljubav povezujete i sa smrću i ambicijama…

– Ta reč me toliko nervira da ne mogu o tome. Ta reč podrazumeva sve u ljudskom životu, osnovnu ljudsku potrebu, religije su zasnovane na toj reči. I ima veze sa svim aspektima ljudskog života i smrti. Romantičari su bili zaljubljeni u smrt. Nije im bilo dosta, nego im je ta konačna ljubavnica bila najuzbudljivija. Pesma koju spominjete je direktno vezana za čistu seksualnu želju i želju za poništavanjem. Ja izbegavam onu reč u poeziji. Neodređena je.

Milena Marković rođena je 9. aprila 1974. godine u Zemunu, nedaleko Starog merkatora, gdje je i odrasla. Scenaristica, dramska spisateljica i pjesnikinja. Majka. Diplomirala je na Fakultetu dramskih umjetnosti, na Odsjeku dramaturgije, sa dramom “Paviljoni, ili kuda idem, odakle dolazim i šta ima za večeru”. Decembra 2001. dobila je specijalnu nagrada za dramu “Paviljoni” u bečkom Teatru m.b.h. Njena zbirka pjesama “Pas koji je pojo sunce” iz 2001. doživjela je tri izdanja. Sa dramom “Bog nas pogledao – Šine” učestvovala je 2002. u ljetnoj rezidenciji Royal Court Theatrea u Londonu. U junu 2004, na Sterijinom pozorju u Novom Sadu, “Šine” dobivaju specijalnu nagradu za tekst, a krajem iste godine, u izvođenju Jugoslovenskog dramskog pozorišta, predstava učestvuje na festivalu nove drame u Wiesbadenu. Godine 2005. Milena Marković dobiva nagradu “Borislav Mihajlović Mihiz” za dramsko stvaralaštvo, a povodom drame “Brod za lutke”. Prema njenom scenariju Oleg Novković snima filmove “Sutra ujutru” i “Beli, beli svet”.