Umiranje države

Dobri bože, kako je ova zemlja do savršenstva razvila razne državne ceremonijale, u ničem drugom nije tako uspješna. Krenulo je, sjetite se, onom zipkom na središnjem zagrebačkom trgu, koju je ljuljnuo Franjo Tuđman, a blagoslovio Franjo Kuharić, što je trebalo simbolizirati rađanje države. Da bi pet godina poslije poznati Vlak slobode slao simboličku poruku da je zemlja opet svoja na svome, da se opet može protutnjati željeznicom po njenoj vertikali što je, pokazali su putnici, bilo utoliko slađe što su to bila područja mahom s vjekovnim srpskim stanovništvom.

I onda, hop, desetljeće i pol poslije, imaš obnovu te simbolike rađanja – pokušaj hapšenja Ive Sanadera i uspješno hapšenje Tomislava Merčepa na dva važna međunarodna datuma – ali sada kao nervozni retuš kojim se izbjegavaju navrle asocijacije na umiranje. Umiranje koga? Umiranje iste te hrvatske države, razumije se. Neće valjda netko reći da je ovaj pokušaj bijega Sanadera iz zemlje samo afera više i da ničim ne iskače iz niza sličnih? Neće valjda zanijekati da je previše indicija, kao uostalom i u nizu prijašnjih sličnih bjegova, da je bivšem premijeru zapravo namignuto i omogućeno da se skloni? Neće valjda osporiti kako bi, da se ovo događalo malo ranije, u tome vrlo moguće i uspio, jer je tada na čelu policije bio čovjek koji je u međuvremenu i sam uhvaćen u koruptivnom muljanju i osuđen? I neće valjda reći da je sve to u krajnjoj liniji viđeno – evo vam primjer Craxijevog bijega iz Italije – kao da ne znamo da se poslije toga srušila cijela politička scena te zemlje, a na tim se ruševinama i danas baškari ona nesreća Silvio Berlusconi.

O tome se ovdje radi. Nakon što se sve bliže neoborivom sudskom dokazu pokazuje da je u Hrvatskoj moguće biti premijer, dakle prvi čovjek u državi i istodobno njen glavni potkradač, ta je država možda još samo misaona imenica. I nitko više ne može biti siguran da se njeni državljani u dogledno vrijeme neće morati od nje pozdraviti. Zato sada, po svemu sudeći, i gledamo drugu rundu spomenutog državnog ceremonijala, koja sliči na preventivno oživljavanje mrtvaca. Pokušaj hapšenja bivšeg premijera Sanadera poklopio se s Međunarodnim danom borbe protiv korupcije, a hapšenje Tomislava Merčepa s Međunarodnim danom zaštite ljudskih prava. Kao da u vrhu hrvatske vlasti sjede neki cinični šaljivčine koji se rugaju i sebi i svojoj državi, iako, da ih pitate, vidjeli biste da su im namjere bile sasvim drukčije. Oni ovim šalju očajnički glas u svijet da ova zemlja i dalje pripada matici svjetske povijesti, da, dakle, nije vrbova pljeva koju će odnijeti prvi vjetar.

Nije? Možda, hajde, zbilja nije, ali sasvim su se istanjile mogućnosti da se to izbjegne. Jedan od najsurovijih ratnih ubojica s hrvatske strane, Merčep, prvi put će službeno čuti što mu hrvatska pravna država zamjera tek sada, skoro dva desetljeća otkako su pale prve njegove žrtve. A ako je točan podatak koji je ovih dana iznio Amnesty International o još 700 neprocesuiranih zločina u Hrvatskoj, to bi se po sadašnjem tempu moglo protegnuti na najmanje još dva desetljeća. Može li se pravosuđe koje funkcionira takvim ritmom više uopće nazivati pravosuđem, može li se državu s takvom istragom i sudstvom i dalje smatrati državom? U zemlji u kojoj se performeri već ironično nude za ministra kulture, a sutra će, kako je krenulo, i za ministre policije, pravosuđa, financija i tako redom, to naprosto više nije sigurno. Nije sigurno ni zato što osim Crkve više nitko ne podržava ovu državnu vlast, a stalno raste broj “dezertera” među onima od kojih u širem smislu ovisi funkcioniranje uređene države (Institut “Ruđer Bošković”, društva filmskih redatelja i glazbenika).

Među njih se onda, koristeći gužvu, pokušavaju ugurati i neki vodeći mediji, koji se ubiše od čuđenja i zgražanja nad Sanaderovim lopovlukom, iako bi im bilo pametnije brinuti o tome što ima indicija da su se u nekim njegovim malverzacijama i sami omastili. Pokušava se tu ugurati čak i HDZ, koji pametuje da Sanader nije već godinu dana njihov član, praveći se lud da ne zna da je on sve za što ga se tereti napravio dok je to bio. I ne samo bio. U tom podatnom društvu poslušnih kolega i kooperativnih pajdaša, on je stvorio model vlasti koji se, slično kao i u Tuđmanovo vrijeme, bazirao na “ortačkom kapitalizmu” (kako ga nazivaju najzad probuđeni lijevi ekonomisti), ali je izvedba bila različita. Dok je Tuđman dopuštao ortačkim lopinama da se opernate u skladu s onim što je on smatrao državotvornim interesima, Sanader je taj nacionalni okvir sasvim uklonio. Novi okvir postala je Evropska unija, zajedno s neproglašenom detuđmanizacijom i svim onim – “Hristos se rodi”, izručenje Gotovine – što mu ni danas ne možeš skinuti s konta pozitivnih stvari.

Ali, kako je taj vanjski okvir daleko, a kod kuće nikakvog drugog više nema, to je otvorilo vrata lupežima koji mažnjavaju na sve strane, jer ih više ne drži nikakvo vrijednosno, ideološko sidro. Za jednog Kalmetu, recimo, još možeš i reći da je nacionalist, iako je to potpuno nevažno sa stanovišta muteži oko preplaćenih cesta i tunela. Ali, već za Mladena Barišića nitko živ ne zna kakvih je političkih uvjerenja, niti itko misli da je to zbog nečega važno. Zato, ako je taj punio blagajnu HDZ-a prljavim novcem, ne bi mu bio nikakav problem opelješiti je. Takav je, uostalom, bio i Sanader, koji izgleda nije uvijek ni čekao da se novac tamo slije, nego ga je odmah trpao u svoje džepove. I pazi sad! Čak i taj drpator, čija tehnika krađe nije bila ništa naprednija nego ona kolodvorskih džepara, imao je, po svemu sudeći, dovoljno inteligencije da namagarči hrvatsku državu.

Još će se, doduše, vidjeti, ali prilično je vjerojatno da je Sanader pobjegao iz zemlje – što je vrhunac njegove sramote – samo zbog nečega što je još kudikamo više osramotilo Hrvatsku. Naime, zbog toga da iskoristi austrijski režim izručenja kako bi suzio optužbe protiv sebe kada stupi pred hrvatski sud samo na Fimi mediju i HEP (Hypo, HAC, Podravka… ne bi dolazili u obzir). Dakle, čak i taj očajnik koji je lutao cestama Slovenije, Njemačke i Austrije, jedva znajući što će i kud će, pokazao je da mu klikeri bolje rade nego čitavom represivnom aparatu hrvatskih vlasti. I kako ćeš onda vjerovati toj vlasti?! Ne pitam to iz nekog fatalističkog tupljenja ili kaprica, jer već mjesecima podvlačim, za razliku od SDP-ovaca, da Jadranki Kosor treba priznati vođenje antikorupcijske kampanje, što ćeš u Milanovićevoj stranci čuti tek posljednjih dana. Ali ova blamaža sa Sanaderovim bijegom izaziva ne samo osjećaj sramote (Vesna Pusić), nego i tolikog gađenja da to naprosto tjera na pitanje da li u samom projektu hrvatske države postoji nešto samorazarajuće i samouništavajuće.

Da, postoji, u to nema sumnje. Osim već spomenutog “ortačkog kapitalizma”, to je svakako i mandarinski status političkih stranaka, koje danas izgledaju kao polukonspirativne bratovštine, koje su se odmetnule od društva i rukama i nogama odbijaju da se promijene. Kada je za Račanovog mandata grupa sveučilišnih profesora, na čelu s politologom Ivanom Prpićem, predložila novi zakon o strankama, s osnovnom idejom da se one otmu utjecaju moćnih, autokratskih lidera i da se njihovo financiranje učini potpuno javnim, ove su se zakopale u rovove. “U koš s tim!” vrisnuo je Vladimir Šeks, a pridružili su mu se iz svih ostalih stranaka, na desnici i ljevici, koje su time poslale jasnu poruku da se smatraju eksteritorijalnima malone kao što su ambasade u Zagrebu.

Političke stranke su se poslije i dodatno opasale debelim buntovima bodljikave žice, pa iako su u međuvremenu napravljeni i neki pomaci (unutrašnja demokratizacija SDP-a), stvari su došle dokle su došle – ostanak ovakvih hrvatskih stranaka direktna je prijetnja opstanku ovakve hrvatske države.