Varšavska u Bejrutu

“Osjećao sam se kao na odmoru, kao u nekoj vrsti halucinacije. Stajao sam na terminalu i čekao da odaberem svoju destinaciju. Ispred goleme ploče s navedenim odredištima sav je izbor na meni. U 14:10 polijeće avion za London, u 15:20 za Pariz, u 16:00 za New York. Lutam terminalom, oko mene duty-free shops, nakit, duhan, alkohol… I dok sam još u toj halucinaciji, odjednom shvaćam što se događa. Kroz prozor vidim da su svi TWA-ovi i Air Franceovi avioni samo izbombardirane olupine. Dućani su prazni, a ploča s odredištima nije se promijenila već mjesecima. Polako čujem zvukove i glasove. Iz grada dopiru granatiranje i bombardiranje. Počinjem shvaćati gdje se nalazim i bojim se što će se iduće dogoditi”, reminiscencija je jednog od glavnih likova animiranog filma “Valcer s Bashirom” o izraelsko-libanonskom sukobu iz 1982. godine.

Danas, gotovo trideset godina kasnije, na bejrutskom je aerodromu sve drugačije. Sletjeli su ili čekaju polijetanje avioni svih većih kompanija: nakon što prođete provjeru putovnice (dobra vijest – Hrvatima više ne treba viza za Libanon!) i izađete u golemu aerodromsku halu, naći ćete se usred gomile, okruženi dućanima i ostalim sadržajima, kao da rata nije ni bilo. Čini se da je Rafic Hariri, kako je aerodrom nazvan po ubijenom premijeru, žila kucavica i Libanona i cijelog Bliskog istoka. Sljedeće godine, kada se izgradi novi terminal, promet bi sa sadašnjih šest trebao porasti na 18 milijuna putnika godišnje.

Brza promjena perspektive

Već idućeg jutra, kada odete do grada, perspektiva se mijenja: i dalje, doduše, imate osjećaj da grad nekontrolirano buja i juri u nekom funkcionalnom kaosu, posvuda su skupi automobili, novi neboderi i novi dućani, ali i podsjetnici na građanski rat što je plamtio od 1975. do 1990. Pri prvoj šetnji kroz Ashrafieh, najstariju kršćansku četvrt Bejruta kojom je tijekom rata zapovijedao upravo Bashir Gemayel, po kojem je i nazvan spomenuti film, teško je ne uočiti napise na starim, polurazrušenim ili dobrano zapuštenim zgradama: “We buy old apartments!” ili “We pay big commission”. Tužan prizor, pogotovu kada shvatite da  predivne stare vile u art-déco stilu sve više zamjenjuju stambeni ili poslovni blokovi koji nimalo ne mare za tradicionalnu arhitekturu: sve je podređeno biznisu i priljevu internacionalnoga kapitala. Upravo bi u ovoj četvrti 2014. trebao niknuti najviši neboder u Libanonu, 200-metarski toranj “Sama Beirut”.

Kada se za desetak minuta spustite do centra, Downtowna, odmah se suočavate s pravim razmjerima novog urbanizma, čije se konstrukcije izdižu iz ratnih ruševina i ponad ostataka sedam različitih kultura i civilizacija koje su ovim prostorom vladale ili ga tek okrznule: fenička, helenistička, rimska, bizantska, arapska, križarska i otomanska. Čak je 75 posto središta grada već rekonstruirano ili u rekonstrukciji.

HOTO na libanonski način

Glavni izvođač radova je tvrtka “Solidere”, koju je osnovao pokojni premijer, milijunaš  Hariri: želite li dobiti pravu sliku tzv. javno-privatnog partnerstva na libanonski način, pakt Bandića i Horvatinčića potencirajte na desetu!

Premda civilna scena u Bejrutu nije razvijena kao zagrebačka, i ovdje su mnogi kritični spram “Solidereovih” građevinskih pothvata. Naime, ta je tvrtka uništila bezbroj vrijednih starih građevina koje su nekada krasile i davale živost gradskoj jezgri. Zato u potrazi za zabavom i životom nemojte naivno slijediti upute turističkih vodiča poput “Lonely Planetovih”, jer je Downtown – osim središnjeg trga s restoranima, kafićima, džamijom, parlamentom i nekim drugim znamenitostima – poprilično mrtav i dosadan; na mjestu nekadašnjeg bazara, souka, sada je bezlični šopingoholičarski “raj” s brendovima poput D&G-a, Zare, Yvesa Saint Laurenta, H&M-a, Louisa Vuittona…

Doduše, “Solidere” je inkorporirao ili markirao stare lokacije i historijsko nasljeđe, no svim tim rekonstrukcijama nešto frapantno nedostaje, a to je svaki podsjetnik na minuli rat – ovdašnji pisac Jalal Toufic naziva to “prevladavajućom posttraumatskom amnezijom u poslijeratnom Libanonu”. Strukturalno brisanje svih uspomena na građanski rat uključilo je premještanje oko 2.600 obitelji, vlasnika i stanara, zbog čega je Rafik Hariri dobio ozloglašeni nadimak Ammar hajar wa dammar basher – onaj koji je izgradio kamenje i uništio ljude.

Mnogi će vam stanovnici Bejruta reći da ne možete govoriti o “velikoj prošlosti” ako pritom ne spomenete miliciju, kidnapiranja i bombe. Toufic tvrdi da Libanonu prijeti opasnost kao Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata, kada su mnoge stare urbane strukture naprosto napuštene, izbrisane ili prepuštene uništenju. “Bejrut i njegovi građani lišavaju se povijesti, a zajedno s njom i vlastitoga grada”, kaže Toufic, koji smatra da “novi grad nema nikakvu poveznicu sa sukobima iz prošlosti, jednostavan je i ugodan, dobro uređen predio kakav bismo očekivali u Disneylandu, gdje se ne postavljaju nikakva uznemirujuća pitanja”. Dodatna posljedica ove rekonstrukcije epskih razmjera jest i sve veća odijeljenost gradskog centra od ostalih četvrti.

U četvrti Armenaca

Okrenete li prema sjeveroistoku, 20 do 30 minuta normalne vožnje od centra, naići ćete na sasvim drugačiju sliku, Bourj Hammoud. Ovo predgrađe Bejruta po svemu nalikuje na favele Trećeg svijeta: sa 150.000 stanovnika na samo dva četvorna kilometra, jedno je od najnaseljenijih bliskoistočnih područja. Već sama činjenica da se taj živopisan predio nijednom riječju ne spominje u vodičima govori o brisanju prošlosti i ignoriranju činjenica, ali i o sustavnom odijeljivanju bogatih i siromašnih dijelova grada. Bourj Hammoud je nastao tridesetih godina prošlog stoljeća, naseljavanjem armenske zajednice izbjegle pred genocidom. Armenci i danas ovdje žive, uz gotovo sve druge manjinske skupine, od Palestinaca do Indijaca i Pakistanaca. Sreća Armencima nije bila previše sklona ni za građanskog rata – držali su se po strani, nastojeći očuvati neutralnost, pa su ih maronitske milicijske grupe često napadale i držale pod pritiskom. Nakon izraelsko-libanonskog sukoba 2006, Armenci su prihvatili brojne izbjeglice iz južnog Bejruta, možda i zato što je Hassan Nasrallah, vođa Hezbollaha, rođen upravo u Bourj Hammoudu.

Za razliku od centra Bejruta, ovdje se doslovno živi na ulici: ona je i dječje igralište, okupljalište odraslih, bazar, spavaonica i sve što možete zamisliti. Zasićen raznoraznim dućanima, često bizarno specijaliziranima (samo za igračke, samo za krunice…), Bourj Hammoud vrvi životom, razvija se, a ljudi su otvoreni. Dok će vas u Indiji djeca doslovce  povlačiti za rukav ne bi li nažicala koji dolar, tu su srdačna i ne traže ništa izuzev malo pažnje ne tako čestih došljaka. Kao da se i ovdje potvrđuju istraživanja provedena u latinsko-američkim favelama, koja su opovrgla uvriježena mišljenja i pokazala da je život u slamovima siguran, jer se temelji na nekoj vrsti prešutne solidarnosti koja je u razvijenim dijelovima grada odavno zaboravljena.

Bezopasni kvart Hezbollaha

Još jedno mjesto na koje vas nijedan vodič neće uputiti jest Harat Hreik, četvrt kojom vlada Hezbollah. Kada sam taksistu rekao kamo želim, čudno me pogledao, pa mi nije bilo jasno zna li uopće o čemu je riječ ili je samo začuđen izborom odredišta. O retrovizor taksija ovješena je krunica, taksist je, ispostavlja se, maronit: vidim da dobro zna kamo vozi, jer me putem  upozorava da budem oprezan i da slučajno ne fotografiram okolo. Mogli bi pomisliti da sam špijun Mossada, kaže. Ulazimo u predgrađe, nižu se polurazrušene zgrade ili one u gradnji. Na svakoj drugoj je plakat s likom Ruhollaha Khomeinija ili Hassana Nasrallaha.

To ne čudi, kada se zna da je izraelski napad na južni Bejrut 2006. čitav Libanon bacio nekoliko godina unazad, nakon što se jedva uspio oporaviti od dugotrajnog građanskog rata. Napad je, uz najveću naftnu katastrofu na Sredozemnom moru, rezultirao i milijunom raseljenih Libanonaca. Izraelci su se potrudili da pod izlikom bombardiranja terorističkih ćelija Hezbollaha unište i svu raspoloživu infrastrukturu, od cesta, aerodroma i luka, pa sve do električnih centrala i rezervoara vode.

I ovdje je, kao i drugdje u Bejrutu, relativno sigurno besciljno hodati ulicom. Kasnije mi i prijatelji – pripadnici sunita, što bi po prirodi stvari trebali biti kritični spram šijita – to potvrđuju: Hezbollah, navodno, toliko ulaže u PR osvješćivanje da si ne želi dopustiti nikakav incident ili loš tretman prema strancima.

Invazija kapitala

Ukratko, današnji je Bejrut grad pun kontradikcija. Centar je žrtva građevinskih radova bivšeg premijera i stranih ulaganja, a ostali su dijelovi grada – koji bi trebali igrati bitnu ulogu što zbog goleme koncentracije stanovništva (Bourj Hammoud), što zbog političkog značenja (Harat Hreik) – izdvojeni ili gotovo izbrisani. Iako su se i neki moji libanonski prijatelji pitali što ću u jadnom i bijednom Bourj Hammoudu ili Harat Hreiku, području koje koketira s terorizmom i islamskim fundamentalizmom, jedino mjesto koje izaziva razočarenje i šok je centar grada, koji uskoro više po ničemu neće nalikovati na Libanon.

U usporedbi sa zagrebačkom Varšavskom, tzv. javno- privatno partnerstvo ovdje je takvih razmjera da je praktički “redefinirano” – ili uništeno, kako bi rekli mnogi Libanonci – cijelo gradsko središte. Varšavska još izgleda sasvim pristojno, jer se angažmanom građana i nevladinih udruga ipak zaustavila još gora devastacija prostora. Međutim, i Zagreb i Bejrut povezuje trend koji gradove diljem svijeta pretvara u teren za invaziju kapitala koji ne mari ni za historijsku baštinu ni za interese običnih (čitaj: siromašnijih) građana. A za taj su trend dovoljni bogat investitor, netko iz vlasti tko mu pogoduje i nemobilizirana javnost.