Ameri kod Chaveza
Sredinom proteklog desetljeća američki su novinari tepali Paulu Haggisu da je jedan od najnezavisnijih duhova Hollywooda. Prvu afirmaciju kao ozbiljan sineast Haggis je doživio 2005., s 52 godine – tada je kao scenaristički adaptator priča F. X. Toolea, za Oscarima ovjenčan film Clinta Eastwooda “Djevojka od milijun dolara” bio nominiran za najslavniju slikopisnu nagradu. Godinu potom, njegov redateljski kino prvijenac “Fatalna nesreća” neočekivano je osvojio Oscara za film godine, a Haggis je Akademijinu nagradu uzeo i za najboji izvorni scenarij.
Nominacije za Oscara
Američka je kritika o filmu pisala laude, njegov je tvorac promoviran u prvorazrednog autora, a reputaciju je prisnažio i scenarističkom suradnjom na Eastwoodovoj duologiji “Pisma s Iwo Jime” i “Zastave naših očeva”, koja mu je donijela još jednu scenarističku oscarovsku nominaciju. Na sve to odlično se nadovezao koscenaristički udio u “Casino Royalu”, vjerojatno najhvaljenijem filmu o Jamesu Bondu koji je ikad snimljen. A onda je 2007. uslijedio drugi Haggisov redateljski projekt “Dolina nestalih”, koji je uzdrmao njegov status. Teško je reći zašto. “Dolina nestalih”, naime, uvjerljivo je najbolji holivudski proizvod na temu rata u Iraku; kao i “Fatalna nesreća” suvereno je režiran (s tim da je ugođajniji i sugestivniji), kao i “Fatalna nesreća” pada na idejnom planu, no to je vrsta idejnosti koja američkoj lijevo-liberalnoj javnosti obično imponira, čemu je “Fatalna nesreća” najbolja potvrda.
Dok je u tom filmu bila riječ o štreberskom angažmanu na temu rasizma u suvremenoj Americi, “Dolina nestalih” nudila je sirote američke mladiće kao dubinske žrtve rata u Iraku koji su ratujući za ‘kralja’ (Georga Busha) izgubili duše. To je sasvim na liniji američke narcisoidne percepcije nezainteresirane za patnje primarnih i bezuvjetnih žrtava, od Vijetnamaca nekad do Iračana danas, a beskrajno sklone mistificiranju trauma ‘naših dečki’ koji su po toj logici zločinci dominantno postali nečijom tuđom, apstraktno političkom krivicom, dok je njihova vlastita odgovornost najmanja. Pa iako je takva ideo-pozicija sukladna snažnoj lijevo-liberalnoj američkoj perspektivi, a film dojmljivo oblikovan, veći uspjeh, začudo, sasvim je izostao, da bi najnoviji Haggisov redateljski rad “Sljedeća tri dana” potpuno poljuljao njegov autorski kredibilitet.
Neupitna nevinost
Riječ je o čistom žanrovskom ostvarenju, trileru s akcijskim elementima o mužu (Russell Crowe) suočenom s doživotnom kaznom svoje supruge (Elizabeth Banks) za ubojstvo koje nije počinila, filmu čiji je catch u tome da se privatnom istragom ne dokazuje nevinost osuđene osobe, kao što je žanrovski uobičajeno, nego se priprema njezin bijeg iz zatvora.
Suprug je pritom hičkokovski ‘običan čovjek u neobičnoj situaciji’, no za razliku od Hitchcocka, kojem žanrovski zaplet služi da bi izrekao bitne stvari o muško-ženskim odnosima, Haggis ne nudi ništa drugo do li ultimativne muževe vjere u ženinu nevinost. U jednom se trenutku doduše ta nevinost dovodi u pitanje, no samo kao dramaturški kliše, da bi se na kraju posijana sumnja uklonila i to uklanjanje štreberski podcrtalo, kako bi bilo potpuno jasno i najnaivnijem gledatelju.
Najzanimljiviji trenutak ovog kvalitativno jedva korektnog filma svakako je sama završnica. Tad se ispostavi da bjegunci odlaze u Venezuelu: ironija je doista uspjela – idealna američka obitelj (supružnici i njihov sinčić) svoj američki san nastavlja u antiameričkom okružju.
Eto, i za ‘prave’ Amerikance Hugo Chavez može postati simbol slobode.