Balkanski ringišpil

Nešto su gadno, kao na nekontroliranoj vrtešci, zaredale ove ostavke na prostoru bivše Jugoslavije. Najprije je prošle godine bez objašnjenja otišao Ivo Sanader, zatim se nedavno u Podgorici Milo Đukanović također povukao bez uvjerljivog obrazloženja, i sada se čeka koga će još odnijeti taj balkanski ringišpil. Najozbiljniji kandidat je Hašim Tači, ožežen teškim optužbama za šverc oružja, droge, čak ljudskih organa, što zvuči toliko osupnjujuće da bi, dok se ne vidi što je s tim, mogla sasvim zgasnuti pozornost s ostalih koji konkuriraju za odlazak sa scene. Ali, ne bih se kladio na to u ozbiljnije pare. Ovaj se ringišpil sada samo zalaufao, a zapravo je u pogonu već dulji niz godina, s tim da su dosad dominirale dvije osovine oko koje se vrtio.

Prva je vezana uz Haag i odnijela je u Scheveningen Slobodana Miloševića, kao najvećeg kapitalca s ovih prostora, a da nije umro, po svim bi se najavama to dogodilo i s drugim kapitalcem, Franjom Tuđmanom. Druga osovina vezana je uz Bosnu i Hercegovinu i ovlasti tamošnjih međunarodnih predstavnika da miču s državnih funkcija one koji smetaju po nekoj, bilo kojoj, osnovi. Tako su proteklih godina maknuti, od najviđenijih, Srbin Nikola Poplašen i Hrvat Dragan Čović. Ovaj najnoviji zamašnjak ostavki mogao bi ciljati i dalje, ne samo u BiH, nego po logici momentuma i šire. U BiH tu dolaze u obzir Milorad Dodik, zbog cementiranja pozicije Republike Srpske i osobnog krezovskog bogatstva, a prvi put i jedan Bošnjak, Zlatko Lagumdžija. I to zbog, evo nagađajmo malo, guranja na premijersko mjesto, tj. oduzimanja prednosti po rotacijskom pravu hrvatskom predstavniku, ali i zbog nekih korupcijskih afera (“reket”).

Da vidimo koga bi ovaj zamašnjak mogao zahvatiti ako pređe granice BiH. Tu su stvari manje izvjesne, ali materijala za osnovane spekulacije i tu ima koliko hoćeš. Može li, recimo, računati na ozbiljnu političku budućnost jedan Janez Janša, koji je među glavnim službeno osumnjičenima u aferi s finskom “Patriom”, a našlo bi se toga i kod kuće (pogodovanje posrnulim tajkunskim dinosaurusima Bavčaru, Šrotu…).

U Makedoniji bi se toga našlo još više, i u vlasti i u opoziciji, jer je ondje u stijeni upisano koje tvrtke pripadaju kojoj političkoj stranci, i to nikakva policija ne može spriječiti. Uostalom, i ona je korumpirana da boli glava (samo u posljednje dvije godine uhapšeno je nekoliko desetina, možda i čitava stotina policajaca, carinika i slične uniformirane čeljadi). U ovom nizanju nekako najmanje problematična ispada Srbija, a najavljen odlazak premijera Mirka Cvetkovića izgleda, barem na prvi pogled, kao da je iz neke druge priče.

Čovjek naprosto odlazi jer nije dorastao tom položaju, za vrat mu navodno već puše bistri bivši miloševićevac Ivica Dačić, što znači da je pred raspadom međustranački aranžman koji su srbijanski zafrkanti nazvali “sporazum Cvetković-Daček”. Ali, i tu stvari imaju ozbiljniju stranu. A ta je da je kraj sadašnjeg slabog premijera silno rasla ionako dominantna figura šefa države Borisa Tadića, tako da je na njega padala odgovornost za sve, od ćorave potrage za Mladićem i Hadžićem do korupcije. Dosad nije izgledalo da njemu to naročito smeta, a nije ni moralo. Jer, korupciji se suprotstavljao na osebujan način lupanja patriotskim štapom po vodi, tj. pozivanjem tajkunskih predatora da vrate dio bogatstva zemlji u kojoj su se opernatili. U Srebrenicu i Vukovar je, pak, donio tko zna koje po redu obećanje da Mladić i Hadžić, evo, samo što nisu zaskočeni i uhapšeni. To zapadnim sponzorima očito više nije dovoljno. Dajte, gospodine Tadiću, vjerojatno mu govore, ograničite malo svoje ovlasti, bit će i vama lakše, nećemo morati za sve kucati na vaša vrata, neka se malo isprse i oni u Vladi Srbije.

Upada u oči da sve ovo, od promjena u srbijanskoj Vladi do smjene u Podgorici i mogućih smjena u Skopju, ima neke veze sa stjecanjem statusa kandidata za članstvo u Evropskoj uniji. Srbija bi trebala dobiti taj status dogodine, o čemu su u Bruxellesu dali ozbiljna obećanja, ali takvih obećanja već je bilo i unatrag tri-četiri godine, što znači da, ako se zauzvrat ne dobije što se traži, neće biti iznenađenje ako ono još jednom bude iznevjereno. U Crnoj Gori je samo na prvi pogled drukčije. Podgorica je već dobila status kandidata, nekoliko dana prije Đukanovićeve ostavke, reklo bi se na veresiju, ali vraga. Uz status kandidata nije joj dan i datum početka pregovora o pristupanju Uniji, a to je isto kao da ti pri kupnji auta ne daju, ono baš ne žele dati, ključeve. Uostalom, o tome Makedonija ima predebelo iskustvo koje je, skoro bi se reklo, na granici paćeništva. Ona je bila prva među ex-yu zemljama koja je potpisala početne pristupne papire s Bruxellesom, nakon toga postala je, još prije pet godina, i kandidat za EU. Ali nikako da joj se odobri početak pregovora (nakon što je nekako politički sanirala pobunu albanske manjine, rasplamsao se spor s Grčkom oko imena makedonske države koji još traje, podgrijavan smjesom nacionalizma i korupcije, zajedničkom svim ex-yu stranama).

Moglo bi se reći da Makedonija, plus Crna Gora i Kosovo u ovom desetljeću sumiraju iskustvo ostalih, glavnih igrača u prethodnom desetljeću. A ovo što sada gledamo na svim stranama sliči na svođenje dvadesetogodišnjih računa svih njih, plus Evropske unije. Kada su se ranih devedesetih počele stvarati nove države na ovom prostoru, međunarodna zajednica je to dopustila, čak poticala, istina s nešto kolebanja – gledalo se da to ne bude otponac kaotičnom raspadu Sovjetskog Saveza – iako je mogla vidjeti što je na stvari. Da te državotvorne pokrete najčešće vode bande nacionalističkih drmatora uortačenih s notornim pljačkašima, ako to i same nisu bile. I sada je došlo vrijeme da međunarodna zajednica podvuče crtu i pogleda u što su izrasle te njene Rosemaryne bebe iz devedesetih. Prizor je, iz svega se rečenog jasno vidi, užasavajući. U kakve se to monstrume pretvorila ona nejač otprije dvadeset godina, zabrinuto vrte glavama u Bruxellesu i Washingtonu, ali tu balkansku sramotu ne iznose van, da se netko ne dosjeti da su za nju i oni bogami itekako odgovorni. Bolje je ovako, micati u tišini i bez pompe jednog po jednog delikventnog vođu tih država, i praviti se da oni s tim nemaju ništa.

I zato odlazak Sanadera i spekulacije da je to sređeno na američko-evropskom sastanku u Bruxellesu ostaju tajni, kao da je riječ o zadnjoj NASA-inoj verziji formule nastanka svemira. S Đukanovićem je slično, mada bi najvećem šverceru među ovdašnjim državnicima možda i najviše odgovaralo da se zna više, jer je on nekih godina dopuštao šverc svim Crnogorcima, što je bila formula preživljavanja te zemlje. Jedino gdje je tajnu teško, praktički nemoguće sačuvati je ovo što se događa američkom mezimčetu Tačiju, kojeg je uporni i tvrdoglavi Švicarac Dick Marty optužio za tako strašne stvari da se to naprosto ne da dugo skrivati. Marty, doduše, nema dokaza za šverc ljudskim organima, ali ga zato Amerikanci, ili tko god, ne mogu ničim smekšati, što je pokazao objavljujući top secret podatke, ovaj put i sa svim dokazima, o postojanju tajnih CIA-inih zatvora u puno zemalja Evrope.

No što god bilo, sačuvale se tajne o odlascima ovdašnjih državnih glavešina ili ne, nešto je već sada bjelodano. Zemlje nastale na prostoru nekadašnje SFRJ nalaze se u stanju proključalog rasula, što dobro ilustrira primjer BiH kojoj čak prijeti suspenzija inicijalnih predsporazuma s Bruxellesom (SAA). Pa kada pogledaš koliko su se te zemlje pomakle nakon što su napustile zajedničku državu, jedva imaš što vidjeti.

Imam za to jednu tezu koja sada postaje prokleto aktualna. Jugoslavija se uopće nije raspala, kako se misli, nego je samo odbačeno ono najbolje u njoj (međunacionalna tolerancija, socijalna osjetljivost, neovisna međunarodna pozicija). Sačuvano je ono najgore, prvenstveno samodovoljna, nikom odgovorna autoritarna vlast, i to najgore sada nam je zasmrdjelo u lice tako da peku oči.