Čudo u Sarajevu

Ako odluči da se sa porodicom, suprugom Dženanom i dvije kćeri, doseli, vrati, tako nekako, u Sarajevo, Goran Bregović će iskoristiti, brat bratu, oko pedeset različitih zakonskih mogućnosti. No, najvažnije od njih su da je državljanin Bosne i Hercegovine, da u Sarajevu posjeduje nekretninu koja mu, ako već nije, a jeste, mora biti vraćena i da nije, zvanično, prekršio niti jedan od važećih zakona. On, Goran Bregović, nekadašnji direktor najpopularnije jugoslavenske rock grupe, Bijelog dugmeta, filmski kompozitor, vješti trgovac istom robom na sto jezika, navodno dolazi kući nakon dvadesetak godina života u Parizu i Beogradu.

Vraća se tamo odakle ga, da se ne lažemo, niko nije ni otjerao; nisu mu, je li, usred noći u stan provalili naoružani vojnici i rekli da ima petnaest minuta za razguliti “svojima”; nije ga lokalni kabadahija sa samododijeljenim generalskim činom saslušavao zbog sumnji da, paleći dva puta televizor priključen na automobilski akumulator, daje signale Karadžićevim artiljercima; nije mu prevrnut bračni krevet dok je tražen snajper kojim u slobodno vrijeme puca po komšijama… Nije mu, prosto, bilo ništa. Dobro, jeste mu stan razbucan, na pijaci su se, pored konzervi iz humanitarne pomoći i švercanih cigareta, pojavile i njegove privatne snimke eksplicitnog sadržaja, ali Bregovića već tada nije bilo u Sarajevu. I tu počinje prvi dio priče o pravljenju spektakla od navodnog povratka jednog građanina Sarajeva – kući.

Projekcija idealne Bosne

Gorana Bregovića nije obavezno voljeti, ali se ne može – mislim može se, ali je blesavo kao i tvrditi da je Zemlja ravna ploča – negirati da je globalno priznat i uspješan, inteligentan i darovit. No, i da nije, a da su ga iz kuće i grada izbacili “heroji” koji sve skupa imaju oko godinu vojničkog staža – rat je, da podsjetimo, trajao četiri – za koji su, uglavnom, pljačkali što god se opljačkati dalo, bio bi red, elementarni, ljudski i civilizacijski, da mu se povratak učini lakšim. Naravno, to što je svojom voljom promijenio adresu, ponovimo, ne znači da mu se sada treba smetati dok unosi novi kauč i LCD televizor u svoj stan.

Šta je, dakle, spektakularno, tako kosmički važno u Bregovićevoj odluci da stanuje gdje hoće? Kada se sve sabere, skoro ništa. Samo…

Ivan Lovrenović, ugledni sarajevski intelektualac, novinar, erudit i saradnik “Novosti”, upotrijebio je svojedobno sintagmu “treći entitet” za onaj dio bosanskog, naročito sarajevskog svijeta koji, prosto, ne prihvata realnost, već živi u nekoj svojoj projekciji idealne Bosne, čekajući čudo nakon kojeg će opet i preko noći Sarajevo biti – “ono staro”. Grad u kojem će se dok kupuju paprike sretati Goran Bregović i Neda Ukraden, Emir Kusturica i Nele Karajlić neće pjevati ode Radovanu Karadžiću, već će igrati na male golove sa lokalnim novinarima, pa tu, opet, kao ni drugdje u BiH, neće biti važno kako se ko zove i zašto, golubovi će u pauzama sranja sa drveća letjeti od katoličke do pravoslavne crkve, pa iz oba pravca prema džamijskim minaretima. Kolektivna memorija na pojedinačne uloge oko proteklog rata će, pak, funkcionirati andrićevski: “Posle naše smrti možete ispitivati šta smo bili i šta smo pisali (svirali, snimali, op.a.), ali za života samo ovo drugo.”

Malo je, ma nema ih, gradova koji su u modernoj Evropi preživjeli ono što je preživjelo Sarajevo. Još je manje, dakle tek takvih nema, gradova koji se tako pakleno razapinju između sjećanja na svoje najbolje godine, ignoriranja činjenice da je stvarnost takva kakva već jeste i projekcije budućnosti što neodoljivo podsjeća na davno svršeno vrijeme. U tom međuprostoru stanuju oni što ne gube nadu u čudo prepoznavajući ga u, prekjučer, mogućoj saradnji Abdulaha Sidrana i Emira Kusturice, a jučer u odluci Gorana Bregovića da se kao vrati.

Nada umire posljednja

U istom tom prostoru žive i misle neki od najboljih Sarajlija današnjice, pa je eto tako i moguće da dobitnik Oscara Danis Tanović i pjesnik Predrag Kojović budu u Bregovićevoj pratnji dok njega, Gorana, prima gradonačelnik Alija Behmen sa saradnicima – o čemu se, naravno, izvještava pod egidom ekskluzivno i naslovom “Bregović se vraća u Sarajevo sa porodicom”, ojačanim uskličnikom – praveći se gluh dok mu gost govori kako se, ustvari, možda i ne vraća! “Kada bih pronašao neki način kako da radim ovdje, dolazio bih češće. Zatim, da budem iskren, više ne poznajem muzičare koji žive ovdje, ne znam s kim bih tu radio. Ali zaista bih volio više vremena provoditi u Sarajevu”, tako je, naime, kazao Bregović, što, istina, ne mora značiti ništa. On je, naime, za razliku od Kusturice koji je i prečesto govorio šta misli, uvijek govorio tako da se može shvatiti, barem, dvojako.

Očajna stvarnost i nada koja odbija da umre, garnirani političko-medijskom potrebom da se od svega pravi spektakl, te smješteni u ono što Sidran naziva erom površnosti, svemu i svačemu daju nepotrebnu dimenziju važnosti, stvarajući iluziju da će, ako ne svi, onda barem neki veliki bosanski problemi biti riješeni ukazanjima lica iz bolje (daleke) prošlosti. A neće: ne svi ili barem neki, nego niti jedan jedini.