Državno servisiranje krupnog kapitala
Znanstvena i visokoobrazovna politika u Hrvatskoj, baš kao socijalna, zdravstvena, okolišna ili energetska, bavi se danas gotovo isključivo radikalnim preusmjeravanjem tokova novca, i to prvenstveno javnog, utoliko i silnica upravne moći, no mimo interesa javnosti. Tu jednostavnu relaciju s motivima obimnije klasno-ratne pljenidbe, a što je studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu već dvije godine marno i zorno prezentiraju sugrađanima, prošlog su tjedna za suštinsku bazu svoje oficijelne štrajkačke inicijative preuzeli i nastavnici s iste ustanove, njih 55.
Ukoliko izvršna vlast ne odustane od triju namjerenih zakona kojima bi se ubuduće reguliralo područje visokog obrazovanja i znanosti, obilježenih drastičnim preinakama u smjeru komercijalizacije i simultane političke uzurpacije – tvrdi angažiraniji dio rečenog kadra, uz koji se u međuvremenu supotpisalo još dvaput više imena – jedini preostali način otpora u korist opće dobrobiti jest štrajk akademskih radnika u Hrvatskoj.
Pritom jasno kazuju da sadašnje nacrte zakona nije moguće konstruktivno prepraviti, kao što se nastoji posljednjih tjedana s lakirovkom u vidu formalne revizije prije slanja prijedloga u saborsku proceduru, nego ih je nužno sasvim odbaciti te se pozabaviti razglabanjem nove strategije od nule, ili će u protivnom po njihovu mišljenju doći do “propasti hrvatske znanosti i visokog obrazovanja”.
Vulgarni tretman sveučilišta
Dok se ovaj broj “Novosti” priprema za slanje u tiskaru, još uvijek nam nisu poznati zaključci izvanrednog nastavničkog skupa na zagrebačkome Filozofskom fakultetu; srijeda je, 19. siječnja. Ali, nema puno nejasnoća oko zauzetih startnih pozicija uoči ogleda kojeg će prema svim pokazateljima ovaj put biti teško izbjeći, kako državi tako i akademskim radnicima koji su se s izuzetkom spomenute avangardne jezgre prema toj problematici dosada ponašali krajnje suzdržano. Dijelom je tome razlog poslovična njihova politička pasivnost, govoreći o kretanju društvenim tokovima izvan kanonski zacrtanih poligona, a dijelom je takav odnos prouzročen vulgarnim divide et impera tretmanom sveučilišne i znanstvene scene. Nimalo slučajno, umnogome to podsjeća na dugoročno rasturanje fundamentalnih javnih sustava i poduzeća, koji se na koncu privode svrsi marketinškim zagovaranjem njihove tržišne komercijalizacije i privatizacije.
Povjerenstva koja se bave prepravljanjem prvotnih nacrta zakona, po ministru znanosti i obrazovanja Radovanu Fuchsu sastavljena gotovo bez izrazitijih oponenata podastrtoj materiji, u ovome trenutku opterećena su pitanjem kako da eskiviraju preko tisuću sakupljenih prigovora iz redova akademske zajednice, ali i konkretnom unutarnjom napetošću zbog neujednačenog interesa kojim su zaduženi pojedini od glavnih sudionika u procesu. Tako se i Aleksa Bijeliš, rektor Sveučilišta u Zagrebu čiji mandat podrazumijeva sizifovski napor oko integracije ustanove razjedinjene do nadomak prsnuća, sada suočava s pritiskom rektora s ostalih sveučilišta koja funkcioniraju bitno više kao cjeline, i određenih dekana iz vlastite kuće koji joj priželjkuju demontažu radi ponuđene im mogućnosti financijskog osamosta-ljenja.
Prije nekoliko dana, Bijeliš je zbog toga demonstrativno napustio radni sastanak, e da bi tamo preostali njegovi kolege svejedno odlučili izglasati dodatni model pritiska s rezanjem proračunskih davanja neintegriranim sveučilištima. Taj zakonski detalj uključen je, naime, u dio teksta koji propisuje odnos između države i sveučilišta kroz trogodišnje programske ugovore, praktični kutni kamen državne doktrine komercijalizacije visokog obrazovanja, koji bi osnovnu vlast nad njime uredio permanentnom egzistencijalnom i tržišno-poslovnom ucjenom. Ono što Aleksa Bijeliš ranije nije bio shvatio ili želio prihvatiti, a sad mu prijeti krahiranjem sveučilišta, činjenica je da upravo komercijalizacija djelatnosti o kojoj i dalje neumorno govore buntovniji studenti, znači onu fatalnu kost bačenu između sveučilišnih sastavnica koje su po slučaju svoje branše tržišno propulzivnije, i onih koje poput humanističkih znanosti to nisu.
Ironični profesor
Kada se kaže “komercijalizacija” u ovom području, međutim, znači to čitav paket uvezanih problema koji se izražavaju momentima kao što je predviđeno dvojno financiranje ustanova i djelatnosti, javno i tržišno-profitno, zatim redizajn školarina koje bi se pritajile pod tzv. upisninama, te poslovanje s programskim ugovorima i potreba za dostupnim računima za potrošnju.
Preusmjeravanje tokova novca ovdje podrazumijeva veće troškove po javnost, i manji povrat novca istom subjektu iz državnog proračuna, uz guranje sveučilišta na tržište. I kada profesor Žarko Puhovski, nedelegirani član povjerenstva za izradu zakona i eksponent vladine politike u ovom predmetu – tamo namješten ekskluzivnim iskazom ministarske milosti – a koji se već upustio i u otvoreno, javno vrijeđanje kolega, dakle, kada se on čudi štrajkačkom uvjerenju da su istodobno na snazi naoko paradoksalni procesi komercijalizacije i etatizacije, to samo znači da su forme mimikrije upravnih struktura već dobrano dekodirane.
“Očito misle da je država nadzorni odbor krupnog kapitala”, ironičan je Puhovski, dok mu kolege više nego očito misle suprotno – država bi zaista trebala biti nadzorni odbor krupnog kapitala, no zasad mu nije ništa drugo doli servis. Zato imaju smisla, iz kuta narečenog interesa, i komercijalizacija i etatizacija zajedno. A zato, pak, itekako imaju smisla, iz kuta suprotstavljenog interesa zajednice u cijelosti, i štrajkački poticaji što ovih dana ujedinjuju raspršenu društvenu svijest i savjest akademskog življa.
Krenulo je sa studentima, nastavilo bi se s profesorima, te uz sinergijski efekt tih dvaju žarišta, a potom sve šire i sve više, sve dok na red ne dođu nekako i nadzorni odbori.