Dva Sudana, jedna nesreća
Prošle nedjelje u Sudanu je započeo sedmodnevni referendum na kojemu se odlučuje o odcjepljenju južnog dijela zemlje naseljenog kršćanima i animistima od arapskog sjevera, kojim u glavnom gradu Kartumu upravlja Nacionalna kongresna stranka predsjednika Omara al-Bašira. Ukoliko referendum uspije, slijedi šestomjesečni proces dogovora o ključnim pitanjima, te međunarodno priznanje nove države 7. lipnja.
Održavanje referenduma propisano je Sveobuhvatnim mirovnim sporazumom (SMS) iz 2005. kojim je završen 22-godišnji građanski rat u kojemu je dva milijuna ljudi ubijeno ili umrlo od bolesti i gladi, a generacije su raseljene i odrasle po izbjegličkim kampovima. U narednih šest mjeseci jug i sjever tek bi se trebali dogovoriti o najvažnijim pitanjima, poput novog ugovora o dijeljenju prihoda od nafte, pitanja granice i državljanstva, te pogranične regije Abyei u kojoj su smještena nalazišta nafte, a za koju SMS predviđa održavanje zasebnog referenduma na kojemu bi se lokalno stanovništvo trebalo izjasniti kojem Sudanu žele pripasti.
Nafta ide Kini
Posljednjih mjeseci, međutim, tu, kao i u drugoj pograničnoj regiji Fokhar, dogodili su se brojni slučajevi ubijanja i protjerivanja kako bi se osiguralo glasanje za odcjepljenje. Arapski stanovnici regije Fokhar protjerivani su na sjever kako ne bi glasali da zemlja ostane jedinstvena. Migracije stanovništva, kojima se zapravo provodi posljednja faza etničkog čišćenja, događa se i u suprotnom smjeru, pa je tako 120 tisuća južnjaka napustilo svoje domove u gradovima na sjeveru.
Analitičari su podijeljeni oko predviđanja eventualnih novih sukoba, pa neki od njih smatraju da će upravo činjenica da nijedno od ključnih pitanja još nije razriješeno dovesti do novog nasilja. Drugi, pak, vjeruju da do sukoba neće doći jer su sjever i jug jedan o drugome ovisni. Naime, na jugu se proizvede 400 od ukupno 500 tisuća barela nafte dnevno, iako je polovica prihoda dosad odlazila na sjever. No i jug ovisi o sjeveru jer nema mora, dok se jedini postojeći naftovod proteže sjevernim dijelom do luke Sudan. Čak 98 posto prihoda Sudana dolazi od nafte, zahvaljujući kojoj se u posljednjih deset godina ekonomija povećala za pet puta, no obogatile su se samo elite. Sudan to može “zahvaliti” Kini, čija je Kineska narodna naftna korporacija najveći tamošnji proizvođač, a dvije trećine proizvedene nafte ide u Kinu. Kina je izgradila i spomenuti naftovod, prometnice i stambena naselja, a zbog njezinog se utjecaja recentna podjela Sudana promatra i kao svojevrstan dovršetak kolonijalne podjele Afrike, pri čemu se ona i SAD još uvijek natječu za dominaciju. Za razliku od Amerike, Kina u Africi ima “politiku nemiješanja”, što podrazumijeva ravnodušnost prema teroru koji nad stanovništvom provode vlada i pobunjeničke skupine, kao i optužbe na račun zapada zbog “kolonijalizma”.
Uloga SAD-a
To podrazumijeva i kontinuiranu diplomatsku podršku i prodaju oružja vladi u Kartumu u zamjenu za povoljne ugovore, no odnedavno, otkad je postala svjesna neminovnosti odcjepljenja juga, i sve bolje odnose s vlastima juga. To je naročito zorno ilustrirala kada prije dvije godine nije blokirala odluku Međunarodnog kaznenog suda da procesuira Bašira za genocid u Darfuru.
Amerika, pak, već godinama sudansku vladu drži pod ekonomskim embargom pozivajući se na teška kršenja ljudskih prava, no diplomatske depeše koje je objavio WikiLeaks pokazuju da je SAD tajno naoružavao južnosudansku Narodnooslobodilačku armiju, za slučaj Baširove opstrukcije referenduma i novih sukoba. No, baš kao što je Kina uoči referenduma pokrenula akciju poboljšanja odnosa s vlastima na jugu, tako je i SAD u studenom skinuo Sudan s liste zemalja koje sponzoriraju terorizam kako bi, kao i Kina, uspostavio dobre odnose s oba buduća Sudana i tako zadržao utjecaj na kontinentu.